"Ono što nema u jeziku kao da ne postoji." Narodna poslovica

Svake godine, 21. februara, obilježavamo Međunarodni dan maternjeg jezika – dan kada se prisjećamo koliko su jezik i kultura neraskidivo povezani. Maternji jezik nije samo sredstvo komunikacije, već ogledalo identiteta, tradicije i historijskog nasljeđa. On oblikuje naš način razmišljanja, način na koji vidimo svijet i osjećaj pripadnosti zajednici.
U svijetu koji se sve brže globalizuje, mnogi jezici su ugroženi, a time i kultura naroda koji ih govore. Prema UNESCO-u, više od polovine svjetskih jezika moglo bi nestati do kraja ovog vijeka. Svaki jezik koji se izgubi, gubitak je jedinstvene perspektive, posebne melodije riječi i specifične mudrosti koje su se prenosile generacijama.
Jezik nije samo sredstvo komunikacije – on je kičma identiteta, čuvar historije i ogledalo duha jednog naroda. Bosanski jezik, sa svojim bogatstvom izraza, višeslojnom prošlošću i specifičnim karakteristikama, predstavlja neizostavni dio kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka. U vremenu kada se identiteti osporavaju, a jezici marginalizuju, važno je razumjeti zašto je bosanski jezik mnogo više od puke lingvističke forme – on je simbol postojanja i otpora.
Najvažniji historijski dokument u bosanskom jeziku nalazi se u poznatoj Povelji Kulina bana izdatoj Dubrovčanima. Povelja Kulina bana je osnovni historijski, kulturni i politički dokument koji govori ne samo o postojanju bosanske države i neovisnosti njenog vladara nego je i jedinstven dokument koji svjedoči o postojanju bosanskog jezika. Taj fundamentalni dokument je jedinstven i po tome što je jezik na kojem je pisan identičan sa govornim jezikom koji se u Bosni govorio u 12. vijeku ali je i njegova vrijednost utoliko veća što je po svojim jezičkim osobinama čitljiv svakome Bošnjaku i danas na isti način kao što je bio u vrijeme svog nastanka. Bosanski jezik ima svoje utemeljenje u stotinama godina historije države BiH. On je sebe kroz prošlost nazvao bosanskim i on je, primarno, jezik bošnjačkih naroda. Bosanski jezik je i jezik bosanskog duha i ideja Bosne, koji se najbolje izražavaju u i sa tim jezikom. Bošnjački narod zapravo sebe legitimira sa bosanskim jezikom. Ne postoji nijedan fenomen svijesti kroz koji se bolje oslikava bošnjačka prošlost, sadašnjost i budućnost, nego što je to bosanski jezik.

Jezik kao snaga društva
Maternji jezik nije samo pismo i gramatika – on je sredstvo slobodnog izražavanja, kreativnosti i kritičkog mišljenja. Kroz njega pišemo pjesme i romane, vodimo političke rasprave, kreiramo medijski sadržaj i obrazujemo buduće generacije. Jezik je okusnica čovjeka, jer on predstavlja savršeni vid kominikacije. Od svih stvorenih svjetova, samo čovjek može govoriti. Bez snažnog maternjeg jezika, društvo postaje ranjivo na površnu komunikaciju, gubitak identiteta i manipulaciju informacijama. Mediji i obrazovni sistem igraju ključnu ulogu u očuvanju jezika.
Do 1878. godine, književno stvaranje Bošnjaka razvijalo se u tri različita toka. Pored narodne književnosti, koja se prenosila usmenim putem, i književnosti pisane na orijentalnim jezicima (arapskom, perzijskom i osmanskom turskom), treći značajan pravac bio je alhamijado književnost – djela pisana na bosanskom jeziku, ali arebicom (arapskim pismom). Ovaj književni fenomen predstavlja specifičan spoj narodnog izraza i orijentalne pismenosti, što mu daje poseban kulturno-historijski značaj.
Prema književnom historičaru Muhsinu Rizviću, alhamijado književnost se razvila kao nacionalno-regionalna pojava u krajevima pod utjecajem arapsko-turske pismenosti. Ovaj književni pravac bio je prisutan ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u drugim zemljama pod islamskim utjecajem, uključujući Španiju, Grčku, Albaniju, Poljsku i Bjelorusiju.
Sam pojam alhamijado potječe od arapske riječi el-adžemijje, što znači "tuđi" ili "ne-arapski". Ovim izrazom se označavala književnost stvorena na narodnim jezicima, ali pisana arapskim pismom. Na našim prostorima, alhamijado književnost predstavlja autentičan izraz kulturnog identiteta Bošnjaka, koji su, iako su koristili orijentalno pismo, nastavili stvarati na vlastitom jeziku, čuvajući tako narodnu jezičnu tradiciju.




Razvoj alhamijado književnosti bio je usko povezan s islamskom tradicijom i potrebom za obrazovanjem na narodnom jeziku. Mnoge knjige pisane u ovom stilu imale su vjersko-prosvjetiteljsku svrhu, prenoseći islamske, moralne i etičke poruke široj populaciji. Osim religijskih tekstova, u alhamijado književnosti su se pisale poezija, epske pjesme, didaktički spisi i historijski zapisi. Alhamijado književnost je bila značajna jer je:
- Omogućila očuvanje narodnog jezika u vremenu kada su arapski, turski i perzijski bili dominantni u administraciji i visokoj književnosti. Predstavljala vezu između klasične orijentalne književnosti i narodnog stvaralaštva.
- Doprinijela razvoju pismenosti među Bošnjacima, jer je omogućavala širenje obrazovanja na jeziku koji su ljudi razumjeli. Najstarijim poznatim djelom alhamijado književnosti smatra se ljubavna pjesma "Hirvat turkisi" (Turska pjesma Hrvata), koju je napisao Mehmed Erdeljac 1588/89. godine. Ova pjesma svjedoči o ranom prisustvu alhamijado književnosti na Balkanu i njenom bogatom poetskom izrazu.
Tokom narednih stoljeća, ovaj književni pravac nastavio se razvijati kroz djela brojnih autora, među kojima su:
Hasan Kafi Pruščak – autor filozofskih i religijskih spisa.
Muhamed Hevaji Uskufi – pisac prvog poznatog rječnika bosanskog jezika, Potur Šahidija (1631), koji je bio dvojezični rječnik bosanskog i turskog jezika. Mehmed Mejlija Guranij – autor pjesama i vjerskih spisa.
Jedno od posljednjih djela napisanih u okviru alhamijado književnosti jeste "Fikhul-ibadet", koje je napisao Mehmed Seid Serdarević, a objavljeno je 1941. godine. Ovo djelo predstavlja popis šerijatskopravnih propisa o izvršavanju islamskih obaveza i simbolično označava kraj ere alhamijado stvaralaštva.

Jezik čini tu okosnicu intelektualnog i duhovnog indentiteta. Kroz različite aspekte jezik nas neposredno uvodi u svijet. Jezik je medij preko kojeg mi komuniciramo ne samo sa ljudima sa kojima dijelimo isti jezik, već o globalnoj upotrebi i funkciji jezika. Svaki prirodni jezik ima funkciju da van jezičku stvarno pretoči u jezičku. Jezički je naslonjen na ljudsko mišljenje i onda ćemo vidjeti da u svakom prirodnom jeziku postoje tendencije koje su nama ugrađene kao kod, preko kojeg mišljenje pretvaramo u jezik. Zahvaljući jeziku mi možemo saopćavati ne smao svoje mišljenje nego i stavove, svoja uvjerenja, postupe itd. Ako se zanemari jezična kultura, ako se pravopis smatra nevažnim, ako se strani izrazi nekritički preuzimaju – gubimo dio sebe. S druge strane, ako podstičemo pravilnu upotrebu jezika, njegovu raznolikost i bogatstvo, jačamo temelje društva.

Izazovi i budućnost maternjeg jezika
U digitalnom dobu, mladi sve više koriste kombinaciju maternjeg i stranih jezika, često kroz skraćenice, emotikone i anglicizme. To nije nužno loše – jezik se uvijek mijenja – ali postoji granica između evolucije jezika i njegovog zanemarivanja. Ako djeca odrastaju bez dovoljno čitanja na svom jeziku, ako ga ne razvijaju u školi i medijima, vremenom će ga oslabiti.
Zato je odgovornost na svima nama – roditeljima, nastavnicima, novinarima, piscima, kreatorima digitalnog sadržaja – da čuvamo jezik, podstičemo njegovu pravilnu upotrebu i prenosimo ga budućim generacijama.
Maternji jezik je više od riječi. On je emocija, historija, priča. Ako ga čuvamo, čuvamo i sebe.