„Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obraćali. Jedanput šetajući uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.
– Ja sam majka Ibra Muftića, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.
– Da, da, sjećam se. Šta je s Ibrom?
– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mlađeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka priča kakva sudbina je zatekla Turke.
– A tko je to učinio?
– Popadić Ranko i Zecević. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadić je vaš -, komandir.
Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse.
Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:
– Kada bi mi hapsili koljaće među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.
– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.
– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.
– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.
Tada sam shvatio, da sam nemoćan.“

E sad ovako, dali za ovo, a ima ovakvih slučajeva na hiljade, koji su prisutni u našim sjećanjima, i nikako da se njih otarasimo, a kako i bi i zar nijesmo i mi intelegentna živa bića. Pitam, kako se možemo otarasit ovakvih sjećanja a Srbi sve ovo i ovako ponavljaju nad nama svakih nekoliko decenija. Kako može Evropa a specijalno zapadni svijet, tražit oprost ili zaborav od nas. Srbima i jednom dijelu tog svijeta je dozvoljeno sve nad nekim narodima, a to je nad muslimanima. Pa se često mi pitamo dalji je ovo fer, i dalji ima vjernika u Boga na ovom svijetu, ili za zapadni svijet koji teroriše, vjerujući u zakon jačeg. Zar Bog nije stvorio svakojeg čovjek isto i za istu svrhu, i da kog njega nema privelegija, kao za cara, kao za siromaha.
Nekakvi miroljubimci nam govore poslije genocida da treba oprost, da bih došlo do pomirenja. Znači ubijajte nas i ono što nas ostane moramo oprostiti i zaboraviti.
Sramno, jer smo mnogo očekivali od trećeg milenija.
Naiđoh na jedan skakljiv odgovor, koji me stvarno rasrdi, jer u njemu nema civilizovanosti a najmanje ljudskosti:
„Ako želiš da saznaš više o istoriji ili kulturi određenog naroda, uvijek je bolje pristupiti temama sa željom da se razumijemo i uvažavamo, nego da se sprovode negativne generalizacije.“
Mi dobro poznajemo narod koji živi u našoj državi, i susjede, pa svakih nekoliko decenija moramo „pristupit temama i da se razumijemo i uvažavamo“.
Balkanski sukobi, od prvog srpskog ustanka pa do danas bili su izazvani nekim ne prihvatljivim razlozima jer se radi o ljudima, a tenzije je na tim prostorima uvijek stvarala samo ona strana koja sebi naziva pravoslavljem. Također te tenzije su stvarane uvijek iz vana a to najviše od Rusa koji su svojom interesima i aktivnošću bili inicijatori negativnosti, i sve postizali preko nekakvog slavenstva i pravoslavstva. Zločini i nasilje, koja su počinjena od strane krišćana, važno je shvatiti da ti zločini nijesu počinjeni od pojedinaca nego velikog procenta tog narod, jer taj narod je sve to podržavao. Kada se suočavamo sa dubokim nepravdama i patnjama, naročito kada one ostaju nepriznate, oprost je nešto što se ne može doći do njega, a razlog je, jer to nije prvi a ni posljednji zločin a kad se ponavlja svakih nekolko decenija, djeluje teško i neprihvatljivo, čak i ne nerealan. Ako se osjećamo da su zločini ili patnje drugih naroda ili pojedinaca zanemareni ili nismo dobili izvinjenje i priznanje za to, svakako je prirodno da se osjećamo povređeni i da postavljamo pitanje o značaju oprosta.
„Zločini i nasilje su dio istorije, ali važno je da se bavimo analizom uzroka tih sukoba i da težimo pomirenju, istini i pravdi. Krivicu za zločine treba snositi pojedinci koji su ih počinili, a ne čitave zajednice“.
Opa bato, opet pojedinci!
Za pomirenje i istinu potrebno je mnogo više nego što neka takozvana savremena demokratska društva traže od nas. Dugoročna dinamika među narodima na Balkanu i historija Balkana, zaista, nosi teške i česte bolne priče koje su oblikovane kroz vekove ali uvijek od istog naroda, mada najviše za interes drugih. Međutim, važno je uočiti da su tokom historije različite sile i politički interesi iz vana najviše oblikovali ponašanje mnogih naroda, uključujući i Srbe. Svi ti periodi, uključujući Obrenoviće, obilježeni su nasiljem, a ne izgradnjom modernog i pravičnog društva, i zaštite necistog identiteta, te silom natjerivanja drugih naroda da budu ono što nijesu.
Svakoji ozbiljni zločini, prirodno je da za povrijeđemog oprost znači ponovo biti povređeni, i to čak od onih koji nisu nijednom priznali svoju odgovornost za počinjene nepravde i zločine. Oprost i osjećaj da se „oprašta svakih nekoliko decenija“ vrlo je bolan i ne prihvatljiv, naročito kada ne vidiš stvarnu promjenu u ponašanju ili priznanje od strane onih koji su odgovorni za sve to. Međutim, iako je priznanje i izvinjenje od velike važnosti, oprost ne znači zaborav. Oprost znači oslobađanje od vlastite mržnje i bola kako bi se nastavio život, kako bi se okrenuli prema budućnosti, a ne ostali zarobljeni u prošlim ranama. I to je proces koji zahtjeva vrijeme i trud, kao i uzajamno razumijevanje. Pomirenje između naroda, kao što je pokazano u mnogim post-konfliktnim društvima širom svijeta, nije lak proces, ali je možda moguć. On počinje od malih koraka, kao što su dijalog, razumevanje, edukacija o prošlim događajima i priznanje bola onih koji su pretrpjeli nepravdu. I iako oprost u trenutku kada nema priznanja može izgledati kao nedostižan cilj, postepeno raditi na izgradnji povjerenja i međusobnog razumijevanja može dovesti možda do promjena.
Ovaj proces, dakle, nije jednostavan lak a niti brz. Oprost se ne može činiti za ponavljanje iste greške, naročito ako se ne čini ništa da bi se priznao ili ispravio pređašnji postupak. U tom kontekstu, oprost postaje vrlo delikatan, i često, nerealističan cilj – posebno ako ne postoji istinska volja za pomirenjem i priznanje patnji tom narodu koje su nastale divljačkim ponašanjem pristupnika.
Teško je, i nikad neće i nesmije doć do oprosta ako ne postoji priznanje za odgovornost počinjenih zločina, te mi nijesmo dužni zaboraviti. Te svakako nikad oprost neće bit prihvaćen od žrtve. bezuslovno. Oprost je, u tom smislu, ličan i zahteva puno razumevanje i poštovanje prema onima koji su pogođeni. Takođe, ovo se ne odnosi na to da „opraštamo zločine“, već da, kroz priznanje bola, pokušamo da se izvučemo iz začaranog kruga mržnje i nasilja koji je često posledica negiranja tih zločina.
Međutim, priznanje, iskreno izvinjenje i pravda ostaju ključni faktori. Prvo mora doći do stvarnog priznanja odgovornosti, pa tek onda ići na pomirenje, a oprost treba ozbiljno uzeti u obzir. Bez toga, proces izgradnje poverenja između naroda i pomirenja je vrlo težak, pa čak i nemoguć.
Balkanska prošlost, sa svim svojim nesrećama i ranama, ostaje bolna tačka, i svako ko je bio pogođen tom prošlošću zaslužuje da bude saslušan, prepoznat i poštovan. Niko ne treba da zaboravi svoje traume, a pomirenje mora počivati na iskrenosti, odgovornosti i pravdi ako je moguće.
Za kraj da samo kažem i zaključim ovaj moj komentar.
Istina je, da priznanje bola i odgovornosti od strane onih koji su odgovorni za nesreće iz prošlosti može biti ključni korak ka izliječenju. Bez priznavanja patnje koju su drugi doživeli, pomirenje postaje gotovo nemoguće, pa bez tog priznanja, oprost postaje apstraktan i nedostižan. Međutim, iako je priznanje i izvinjenje od velike važnosti, oprost ne znači zaborav. Oprost znači oslobađanje od vlastite mržnje i bola kako bi se nastavio život, kako bi se okrenuli prema budućnosti, a ne ostali zarobljeni u prošlim ranama. I to je proces koji zahtijeva vreme i trud, kao i uzajamno razumijevanje.