Recimo da se skoro svi, manje-više, mogu suglasiti o tome kako je manipulacija sama po sebi pogubnija od neke čiste ili kompletne laži. Vjeruje se da, kada stoprocentna laž izađe u javni prostor, relativno brzo se može pojaviti demantiranje, ne stigne lažna pojava predugo cirkulirati kao takva, zbog prirodne postavke stvari. Ali kada se kvalitetno izmiješaju poluinformacije, recimo neke poluizmišljotine sa pola činjenica, pa se tako plasiraju u javnost, onda onaj lažni dio priče ostaje bezbjedan i dugoročno prihvaćen od šire mase. Nakon toga demaskiranje tog lažnog dijela ide teže jer masa uglavnom odbija da prihvati činjenice i onda kada im se ponude dokazi, potvrde, svjedočenja o nečemu.. Na taj način se formiraju legende, anegdote, mitovi, čak i vicevi, sve ono što sadrži dio neke stvarnosti uronjene u narodna predanja ili prepričavanje nekog vještog pojedinca kroz pisanje i usmeno naslijeđe. Možda se takvom „filozofijom“ vodi i redakcija internetskog portala pod nazivom 'Slobodna Hercegovina.' Taj portal srpske političko - nacionalne orijentacije, objavio je članak naslova – „Sarajevo – Novi grad na temeljima starog; Simbol srpskog ponosa i prkosa.“
Potpisuje ga izvjesni Marko Marjanović. Ovaj tekst već nekoliko godina stvara podjele među lokalnim tumačima političkog historijata sarajevske kotline, čime dolazi do nesporazuma između pojedinih regionalnih turista u Sarajevu i njihovih vodiča, ponajviše u starom dijelu grada. Članak se ne bavi sarajevskom općinom Novi Grad, iako iz naslova zvuči kao da opisuje nastanak tog dijela grada nekad u socijalističkoj Jugoslaviji. Ipak, ni onda kada je ta općina pravljena, nije pravljena preko temelja starog Sarajeva, jer stari grad je ostao tamo gdje je stoljećima i bio, uz poneke građevinske izmjene. No, ovim tekstom se tvrdi da je neki novi sarajevski grad, u ovom slučaju „najnovije“ Sarajevo, napravljeno na temeljima starog, po čemu bi ispalo da stari dio više ne postoji, osim u temeljima. Analizom teksta se vidi kako se to najvjerovatnije odnosilo na neku, uvjetno rečeno „duhovnu“ verziju staroga grada, u ovom slučaju epsko političko „duhovnu“ verziju srpskog i jugoslavenskog tumačenja bliske prošlosti Sarajeva, usput i simboličnu verziju. Ovdje se već dotičemo prethodno spomenute mitologizacije pojedinih historijskih činjenica, manipulativnih detalja objedinjenih sa pokojom činjenicom. Ovo novo ili najnovije tumačenje sarajevske nedavne prošlosti kroz velikosrpski ili jugoslavenski narativ, skoro da se ne razlikuje od većine starih tumačenja te vrste, sa kojima se javnost susreće već dugim nizom decenija, osim u par stvari. Jedna se odnosi na gotovo sitno detaljisanje a druga na providnost. Naime, ovaj tekst Slobodne Hercegovine zapravo otkriva, vjerovatno nenamjerno, da je srpska ideološka dominacija u sarajevskom društvenom i političkom životu, prisutna u manjoj ili većoj mjeri tek od završetka prvog svjetskog (evropskog) rata pa naovamo, dok je bogata a djelimično zanemarena prošlost Sarajeva smještena u prethodnim stoljećima. Pošto su se ove vrste manipulacija, kakvima obiluje ovaj članak, odavno potvrdile kao kobne za živote velikog broja nedužno stradalih ljudi, unesrećenih, rastjeranih i prevarenih, neophodno je demaskirati neke detalje, u korist izbjegavanja kakvog budućeg sličnog stradanja. Evo o čemu se radi u samom tekstu, gledano neformalnom hronologijom izjava, tvrdnji, propagandnih rečenica i pogrešnih detalja.

Miloš (K)obilić u muslimanskim mahalama
Uvod u tekst glasi: „Pucali su na Nikolu kada je sina ženio. Kažu da četničkoj trobojci nije mjesto u Sarajevu. Kažu četničkoj, a misle na srpsku vjerovatno, samo četnik je za njih mnogo pogrdniji od Srbina.“

Nije teško zaključiti da autor ovdje aludira na ubistvo Nikole Gardovića prvog marta iz 1992 godine. Nikola je ubijen u režiranoj svadbenoj povorci, režiranoj ne slučajno baš na drugi dan referenduma o suverenosti BiH, kako je danas već poznato. Njegovo ubistvo jeste naravno kriminalni čin, nakon čega je cijelo Sarajevo pretvoreno u taoca okovanog barikadama, za jednog ubijenog. Kada se već spominje broj jedan, ovdje po ko zna koji put imamo jeftinu manipulaciju gdje se o ubici Nikole Gardovića govori u množini. Ne kaže se da ga je ubio jedan ubica, nego se kaže „pucali su na Nikolu.“ Stari, već oprobani način indoktrinacije kojim se proziva čitava jedna populacija, a onda i kolektivno „kažnjava“. Što se tiče usporedbe trobojne zastave sa četničkom, to već sami članovi redakcije trebaju riješiti, kao i srpski političari. Jer, pripadnici ravnogorskog pokreta uglavnom upotrebljavaju tu istu trobojku na svojim skupovima, uniformama, ceremonijama, ratnim akcijama i tako dalje.. Pritom, u Istočnom Sarajevu ionako imamo ulicu sa nazivom Đenerala Draže.
Nakon ovoga, autor gotovo poetski koristi imenice iz srpske srednjovjekovne epike, stavljajući ih u kontekst opsade Sarajeva iz 1990-ih godina i pratećih ratnih zbivanja.

- „Rekoše to isti oni koji odrastoše u Ulici Miloša Obilića, oni koji prva slova napisaše u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić,“ oni koji za mjesto sastanka biraše Gavrilov most, a djevojku prvi put stidno poljubiše u parku cara Dušana. Rekoše jednim pucnjem da Miloš, Vuk, Gavrilo i Dušan više nisu i ne mogu biti Sarajlije. Miloš je ostao u svojoj kući, tu je u Prvoj sarajevskoj mehanizovanoj brigadi, brani svoja Vraca. Vuk je u drugoj sarajevskoj.“


Autor, ili možda uredništvo a vjerovatno cijela redakcija, sa ovim potvrđuju ono što ni danas nije jasno čak i nekim vremešnijim Bošnjacima. Odnosi se na činjenicu da su centralne sarajevske ulice koje su nazvane po drevnim likovima iz srpskog odnosno srbijanskog naslijeđa, od kojih su neki navodno i mitski, decenijama te nazive nosile službeno, formalno i obavezno, i to u obje Jugoslavije, i onoj socijalističkoj i onoj monarhističkoj. Za ovu priču je značajnije da su se tako zvale za vrijeme one druge, Titove Jugoslavije, zato što nam je vremenski bliža i zato što se otkriva dvoličnost vještačkih jugo-komunista, kako nekada tako i danas. Naime, „proleterska“ filozofija druge Jugoslavije je htjela ideološki da se odmakne od one prethodne. U BiH, naročito Sarajevu, to se nije dalo primjetiti kada se radilo o 'srbovanju' u većinski muslimanskim danas bošnjačkim sredinama. Nazivi ulica iz feudalnog srpskog srednjovjekovlja očito nisu smetali sarajevskim komunistima, iako su nazivi nametnuti još u prvoj Jugoslaviji, onoj „buržujskoj“ u odnosu na onu kasniju „proletersku.“ Redakcija „Slobodne Hercegovine“ je potvrdila srpsku političku dominaciju Sarajevom tokom obje Jugoslavije, dominaciju nad nesrpskom većinom, ono što današnji jugonostalgičari širom Sarajeva izbjegavaju spominjati. Da li je autor članka toga svjestan, ne može se precizno reći, ali on svejedno pribjegava poigravanju sa nečijim sjećanjima, ubacujući malenu dozu romantičarske vizure odrastanja „tamo nekih množinaca“ koji su po njemu „kolektivno“ pritisnuli obarač na pištolju uperenom prema Nikoli Gardoviću. Autor se možda ponadao kako bi emotivna prisjećanja navela nekog od tih „zlih negativaca“ da razmisle o tome kako su lijepe trenutke doživjeli uz gradske toponime koji su nazvani po raznim srpskim „velikanima,“ a onda negativci kao (pr)otjeraše Sarajlije koji su nosili srpska imena. Neko bi rekao – kako mali Perica zamišlja bajkovitu priču o „srpskom“ Sarajevu, sastavljenu od hibrida romantike, tragedije, patetike i vještačkog junaštva. Zato se dakako odmah iz srednjeg vijeka pa preko kasnijeg Vukovog opismenjavanja uz „oslobođenje od Turaka,“ prelazi na opsadu Sarajeva, odnosno „odbranu viševjekovnih srpskih ognjišta,“ bilo u nekoj vojnoj brigadi na Vracama ili negdje drugo oko grada odakle se vrijeme računa sa 1918 godinom kao početnom, od kada i datiraju neki od ovih nametnutih naziva ulica, parkova, mostova.

Ili će fakultet biti srpski ili ga neće biti
Zaplet potom slijedi, jer autor se zahuktava.
- „Kažu da je spasio sve knjige iz franjevačke teologije u Nedžarićima, kada su je zauzeli u akciji. Gavrilo je u novosarajevskom odredu, čuva Jevrejsko groblje, čuva istoriju onih koji se te istorije odrekoše, a Dušan je na Špicastoj stijeni u Trećoj sarajevskoj pješadijskoj brigadi, tu mu je i kuća blizu, odmah na ulazu u Mrkoviće.“

Neko je, kaže autor, od tih Srba navodno spasio knjige koje su bile u zgradi franjevačke teologije, koja se i danas nalazi u naselju Nedžarići. Od čega ih je spašavao, nije rečeno, ali se zna da su neke slikarske umjetnine koje su također bile u toj zgradi, srpski vojnici odnijeli sa sobom i protiv volje tamo prisutnih franjevaca 1992 i 1993 godine, prema poslijeratnom svjedočenju preživjelih franjevaca. Nakon određenog vremena, po istom svjedočenju, poslije opsade Sarajeva, kradljivci ili šverceri tih istih slika su ih nudili franjevcima za određeni novčani iznos. Dakako, ovi podaci se ne bi uklopili u romantiziranu pripovijest ovakvog teksta, pa ih autor i nema potrebu spominjati. Taj neki opsadni Gavrilo, koji je ovdje kao simbolična asocijacija na Gavrila Principa, kaže se u članku, „čuva“ Jevrejsko groblje. Od koga ili čega, posebna je tema za obradu, a pogotovo način „čuvanja,“ dakle kako ga je čuvao. Ne kaže se da ga je „čuvao“ tako što je Jevrejsko groblje bilo jednim dijelom raskopano, ispresijecano rovovima i bunkerima, minirano, pretvoreno u snajpersko gnijezdo iz kojeg je ubijeno i ranjeno bezbroj civila u centru Sarajeva, pošto se sa groblja pruža izvanredan pregled gradske jezgre. Na šta ili na koga je autor mislio sa onim „čuvanjem istorije onih koji se te istorije odrekoše,“ ostaje donekle nejasno, iako bi se moglo naslutiti, mada mu je nezgrapno sročena postavka. Sa Špicaste stijene koja se ovdje spominje u kontekstu „odbrane vijekovnih srpskih ognjišta,“ za vrijeme opsade je također ubijeno mnoštvo civila, među njima dosta djece, a broj ranjenih osakaćenih se ne zna precizno.

Nastavljajući u jednom privatnom tonu, autor iznova daje emocijama prednost u odnosu na razum, zapravo stvarnost.
- „Ujak mi je završio Pravni fakultet u Sarajevu i kada bi god pričao o tim godinama jasno bi, sa velikom dozom ponosa, rekao: „Dole na Obali, na Obali vojvode Stepe, ispod Narodnog pozorišta.“ Kada je Obala postala toliko uska da na njoj više nije bilo mjesta za vojvodu Stepu, nekako je bilo prirodno da za svojim vojvodom odu i Pravni fakultet i Narodno pozorište.“
Iako su zgrade Pravnog fakulteta i Narodnog pozorišta izgrađene dosta godina prije nego što je ta ulica nazvana po vojvodi Stepi Stepanoviću, ovdje ide tekstualna sugestija da su to kao neke logičke, prirodne i memorijalne cjeline, srasle jedna sa drugom. Stara škola manipulacije ide lakše preko ličnih sjećanja a sjećanja uglavnom nastupaju skupa sa emocijama pa se iracionalnost nerijetko prihvaća kao stvarnost. Onog trenutka kada je ulica prestala nositi ime po srpskom vojvodi, prema ovog članku, i pozorište i fakultet su prestali „postojati,“ barem tamo gdje su i bili, tamo gdje se nalaze i sada. Smatra se da mogu samo postojati u paralelnom Sarajevu, tamo gdje je sva politička moć srpska, poznatijem pod nazivom Istočno Sarajevo. Po onoj staroj – „ili će ulica biti srpska, ili je biti neće,“ uporedo sa ustanovama koje se nalaze u toj ulici, poput fakulteta i pozorišta recimo.

Ne može selo Obljaj bez svog Sarajeva
Slično kao cionisti u pravljenju epike i „mističnog“ zanosa pri distribuciji vlastite propagande, tako i ovaj tekst 'Slobodne Hercegovine' pokušava indoktrinirati mlađe naraštaje Srba upotrebom prefiksa „biblijski“ kada manipulira sa velikim brojkama epskih proporcija. Neizbježna doza ubačene patetike radi izazivanja sjete kod čitatelja, cijeloj priči daruje još veću bajkovitu dimenziju nakon čega nastupa umna opijenost one publike koja padne na takvu manipulaciju. I ovo je propaganda stare škole, samo što je za ove prilike dotjerana sa malo više poetično-filozofskog izražaja nego inače.
- „Činilac biblijskog egzodusa Srba iz grada na Miljacki nije bio samo narod, već i sve ono što je taj narod gradio i stvarao pođe za narodom. I Pravni fakultet i Filozofski fakultet, i biblioteke sa Ilidže i Grbavice, i Četvrta gimnazija, i Narodno pozorište.“

Ovdje imamo navođenje neupućene publike na pogrešnu pomisao da su spomenute ustanove, ili njihove zgrade, stvarali samo Srbi dok druge populacije kao da su jedva postojale u tom gradu a kamoli šta izgradile u bliskoj prošlosti. Neko se uz ovo može sjetiti članka jednih beogradskih novina iz 1991 godine sa naslovom – „Sarajevo, drugi srpski grad nakon Beograda.“ Govorilo se tada kako, od svih većih jugoslavenskih gradova, u Sarajevu brojčano ima najviše Srba poslije Beograda. Čak i da je to zaista bio provjeren i potvrđen podatak, ponovo se išlo tom linijom da se stvari predstave tako da ispada kao da osim Srba skoro niko više ne živi tamo, ili živi ali se drugi narodi smatraju manje vrijednim spomena a kamoli brojanja. Za one koji ne znaju, tada su se mnoga predgrađa iz šire okoline grada 'smatrala' Sarajevom, čime se brojnost Srba iz prigradskih sredina računala skoro kao i stanovništvo centralnih dijelova. Katastrofalne posljedice takve sugestivne propagande su nedugo nakon tog teksta uslijedile, kako je već opće poznato, ali se izgleda saga nastavlja i dan danas. Naravno, kao i obično, autor ne spominje da srpski narod nije morao da napusti sve te kuće i stanove u okolini grada, osim onih koji su bili u tuđen posjedu, a kamoli da neke od njih pritom zapali ili minira, pa tako ni sve spomenute ustanove, obrazovne i kulturološke, iako su one i dalje tamo gdje su bile samo su istočnom Sarajevu otvoreni njihovi duplikati. Taj famozni „egzodus“ je krenuo prije reintegracije svih spomenutih prigradskih naselja Sarajeva, ali o tome se rijetko govori u istočnom Sarajevu, ili se ne govori nikako. Spomenuti „biblijski egzodus“ je očito imao za cilj da stvori upadljiv osjećaj stradalništva Srba na takav način da svi drugi koji su stradali ostanu u sjeni tog vještački organiziranog iseljavanja jednog dijela sarajevskih Srba u režiji ondašnjeg SDS-a, Momčila Krajišnika i njihovog jurišnog medijskog pritiska na one Srbe koji su htjeli ostati u svojim kućama nakon opsade i potpisanog Daytona.

U skoro pa opsesivnom odnosu sarajevskih Srba i jugonostalgičnih Bošnjaka prema naslijeđu Gavrila Principa, tekst se opet bavi pitanjem 'sudbine' Sarajeva kroz dozu umjetne zagonetnosti, osvrčući se iznova na onu staru preopterećenost pitanjem Principovih navodnih stopa u asfaltu.
- „Od momenta kada smo mi u našem gradu postavili Gavrila, nekako i u onom starom Gavrilo postade slobodniji. Kažu hoće da mu vrate stope na staro mjesto. Ne može Gavrilo bez svoga Sarajeva, a ne može ni ono bez njega.“
Gavrilo Princip, rodom iz sela Obljaj u okolini Bosanskog Grahova „ne može bez svoga Sarajeva,“ grada kojeg je prezirao po vlastitim riječima. Valjda ga sam atentat na Franca Ferdinanda čini vječnim sarajlijom, šta li, iako je kratko živio u tom gradu. U vrijeme kada je ovaj članak plasiran u javnost, moguće da famozni otisci stopa još nisu bili stavljeni pored muzeja sarajevskog atentata, jer su oni tamo već tamo. Kao u vrijeme Jugoslavije, bizarni otisci stopa u betonu su ponovo tamo, uglavnom za potrebe turizma iako naravno niko ne može precizno znati, ni danas ni prije, tačno mjesto njegovog stajanja u vrijeme ispaljivanja hitaca, niti je to presudan detalj za sam historijski događaj. Ono što je još zanimljivo u ovom tekstu, jeste potvrda nečega što je podložno zaboravu sarajevske javnosti. Autor ovdje ne spominje ono što bi trebalo da su vodeće svetinje te iste srpske populacije, barem po nekoj logici. On kaže kako su svojim odlaskom, prigradski Srbi sa sobom odnijeli i toponime, nekadašnje nazive ulica kao i spomenute ustanove, pozorište, škole, biblioteke.. Grobove svoje rodbine su odnijeli doslovno, iskopavali su grobove u Vogošći i na Vlakovu sa nekom morbidnom histerijom da bi ih prenijeli sa drugim stvarima na kamionima. Ali autor ne spominje stare pravoslavne crkve. Sve tri sarajevske crkve su i dalje u starom Sarajevu, gdje su i bile od momenta kada su izgrađene, svih ovih decenija odnosno stoljeća. Niko ih nije rušio niti palio, iako se nekada u srpskoj javnosti dugo širile laži o tome kako su uništene. Samo su imala oštećenja od srpske artiljerije iz vremena opsade, što se vjerovatno ne uklapa u emotivno predstavljeni „biblijski“ egzodus. Sve tri crkve su i dalje posjećene i sve tri se još uvijek zovu srpsko-pravoslavne. Narodno pozorište, Pravni fakultet i još koješta se preselilo u ono paralelno Sarajevo, ali crkve valjda nisu mogle, ili tako nekako. Aktivne su, imaju svoje redovne službe. Autor ne spominje ni stare hrišćanske grobove u centru Sarajeva. S obzirom na fanatičnu posvećenost Gavrilu Principu, ne spominje ni njegovu grobnicu, zajedničku navodno sa kostima drugih pripadnika organizacije Mlada Bosna, u centru Sarajeva, grobnice koja i dalje nosi naziv „Vidovdanski heroji.“ Posebna je tema to što Srbi koji su ginuli kao pripadnici sarajevske policije i Armije BiH za vrijeme napada na grad, leže sahranjeni u nekoliko sarajevskih grobnih parcela. O tome se ne smije tamo pričati jer se ne uklapaju u „biblijsku“ propagandu a možda se više ne smatraju ni Srbima prema portalu 'Slobodna Hercegovina.' Inače, cijeli ovaj članak odiše navođenjem na pomisao kako su Sarajevo od austrougarske okupacije oslobodili srpski oficiri vojvoda Stepa Stepanović i Radomir Putnik, 1918 godine, na kraju prvog svjetskog (evropskog) rata. Miloš Obilić i car Dušan su likovi iz srednjeg vijeka, za koje se ne zna koliko su bili mitski pojmovi a koliko stvarni, ali su i njih nekako uglavili u ovu temu. Tačno je da Putnik i Stepanović spadaju među brojne osloboditelje Sarajeva od Austrougarske (nisu jedini), ali se ne smije javno spomenuti činjenica da su oni jednu okupaciju zamijenili drugom, kao što se desilo i 1945 godine. Ovaj članak, pored ostalog, služi tome da se održava dezinformacija o tome kako su Bošnjaci i Hrvati bili uglavnom saradnici germanskih okupatora u oba svjetska (evropska) rata, što neki od njih i jesu, dok su Srbi kao bili isključivo borci za slobodu, što neki od njih i jesu bili. To je ono za nekoga zbunjujuće miksanje činjenica sa lažima, spomenuto na početku ovog teksta. Kada je riječ o Autrougarskoj i vječno nametnutoj epskoj priči o Gavrilu Principu, ostaje nedorečeno šta se događalo u Sarajevu nekoliko decenija prije Gavrilovog atentata, čak i prije Gavrilovog rođenja. Rado se zaboravlja da je su austrougarske trupe ušle u Sarajevo 1878 godine uz žestoke borbe protiv onih koji su branili grad. Tada su grad branili mnogi Bošnjaci muslimani, uz manji dio priključenih Srba i Hrvata. Zašto se onda na sličan način danas ne cijene vođe tog otpora kao što je bio Abdulah Kaukčija, pa čuveni Hadži Lojo ili Muhamed Hadžijamaković? Po logici stvari su bili veći heroji nego Princip, Čubrilović, Žerajić i ostala bratija koji su iz potaje izvršili atentate. Jer, suprotstaviti se licem u lice pravoj i nadirućoj velikoj armiji, valjda je veće junaštvo nego iznenada ispaliti nekoliko hitaca na jedan bračni par, makar oni personificirali i okupaciju, i onda pokušati pobjeći.. Ali dobro, danas smo svi izloženi drugačijim vrijednosnim mjerilima, u mnogo čemu pa tako i u medijskom pristupu obrazovanju, a o izvrnutom tumačenju historiografije da i ne govorimo.