25. novembra 2023. navršilo se 80 godina od osnivanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), kada je BiH dobila svoju međunarodnu ličnu kartu. Ona se može mjeriti s Poveljom Kulina bana koja je izdata 1189. godine. ZAVNOBiH je važno svjedočanstvo o kontinuitetu bh. državnosti, bez koje danas BiH ne bi imala šansu da se bori za opstanak i za bolju budućnost. BiH je prošla put od nedemokratske socijalističke republike, koja je od početka pedesetih godina prošlog vijeka zastupala ideju samoupravljanja, ali je nikada nije dosegla u punom smislu riječi, do sadašnjeg društvenog sistema koji je pojavno demokratski no obiluje krizama i ratnim prijetnjama nakon agresije na suverenost Bosne i Hercegovine. U njoj je razvijen koncept jednoglasnosti u političkim partijama koje su na vlasti, uz korupciju i druge vidove štetne za društvo. Od 25. 11. 1943. BiH trpi najteži napad od pokušaja njenog destruiranja od strane velikosrpske i velikohrvatske politike koordinirane u Beogradu i Zagrebu. Uz sve to ovdje su uključene i velike sile i regionalne silnice, koje BiH pokušavaju svrstati u svoj geopolitički prostor. O ovome je na Međunarodnoj naučnoj konferenciji koju organizirala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercgeovine (ANUBiH) govorio akademik prof. dr. Adamir Jerković. U svom kazivanju autor pravi osvrt na najvažnije događaje od 1943. do naših dana. Istovremeno se osvrće na nacionalno pitanje koje su komunisti zatomili pričama o bratstvu i jedinstvu, a ono nikada nije do kraja riješeno. Ovaj izuzetno važan govor objavila je ANUBiH u knjizi Državnost Bosne i Hercgeovine u XX i XXI stoljeću (2024), historijski izazovi i dostignuća u razvoju državnosti BiH, a štampalo sarajevsko Oslobođenje u deset nastavaka. S dopuštenjem autora objavljujemo ga za čitatelje Bošnjaci.net. November 25th commemorates the 80th anniversary of the establishment of the State Anti-Fascist Council for the National Liberation of Bosnia and Herzegovina (ZAVNOBiH), marking the moment when Bosnia and Herzegovina acquired its international identity card. This achievement can be likened to the Charter of Kulin Ban issued several centuries ago in 1189. The ZAVNOBiH stands as a significant testament to the continuity of Bosnian-Herzegovinian statehood, pivotal for Bosnia and Herzegovina's opportunity to fight for survival and a brighter future. From 1943 to the present day, Bosnia and Herzegovina has undergone a transition from a non-democratic socialist republic. Despite advocating the concept of self-management from the early 1950s, it never fully materialized, leading to the current socio-political system. While it appears democratic on the surface, it grapples with tense crises, threats of war post-aggression against Bosnia and Herzegovina's sovereignty, and the emergence of a notion of unanimity among ruling political parties, coupled with corruption and other detrimental societal aspects. Since November 25, 1943, Bosnia and Herzegovina has been subjected to the most formidable assault aiming to dismantle its existence, akin to previous attempts made under the policies seeking the formation of Greater Serbia and Greater Croatia. All this involves major powers as well as regional forces attempting to align Bosnia and Herzegovina within their geopolitical spheres. This paper revisits pivotal events from 1943 to the present, addressing the unresolved national question that Communists suppressed through narratives of brotherhood and unity.

PODUDARNO MIŠLJENJE TITA I ALIJE IZETBEGOVIĆA O MUSLIMANSKOM PITANJU I BOSNI I HERCEGOVINI (10)

BiH nema bez Srba i Hrvata. U Bosni i Hercegovni se sada vodi presudna borba izmedju snaga progresa i sila mraka. Posebno se od bošnjačkih parlamentaraca, koji su najbrojniji, očekuje se da po ovom pitanju zauzmu jasan stav, koji će biti u skladu sa odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Sutra će ih historija tretirati: 1. ili kao kohezivno tkivo Bosne i Hercegovine odnosno njene državnosti za koju su se izborili njihovi očevi prije 80 godina ili 2. kao „ustavne“ razbijače Bosne i Hercegovine.

Obavljajući dužnost savjetnika predsjednika BiH r. Alije Izetbegovića s njim sam razgovarao nekoliko puta u periodu 1997‒2001. godina o temi ZAVNOBiH. U svim razgovorima isticao je da nema Bosne i Hercegovine bez Srba i Hrvata i da nema države samo sa Bošnjacima. U kontekstu odbrane bosanskohercegovačke državnosti to je jako bitna historijska činjenica u kontekstu odbrane bosanskohercegovačke državnosti.

„Ovo treba usaditi u glavu svakome ko razmišlja drugačije, jer na taj način šteti konceptu Bosne i Hercegovine. To je naprosto naša abeceda“.^[46] Izetbegović je objasnio sljedećim riječima:
„Ako ne bismo prihvatili da u Bosni i Hercegovini ravnopravno žive Srbi i Hrvati, mi Bošnjaci bismo time automatski prihvatili da Bosnu i Hercegovinu treba živu poderati. Mi to naravno ne želimo i nećemo. Kada bismo tako učinili išli bismo na ruku Tuđmanovom i Miloševićevom planu destruiranja Bosne i Hercegovine. Osim toga ovo Bošnjacima ne odgovara jer bismo posjekli granu na kojoj sjedimo. Treba tražiti način da se dogovorimo sa Srbima i Hrvatima i svim građanima da zajedno gradimo Bosnu i Hercegovinu.“

Iz ovoga se vidi da je predsjednik BiH Alija Izetbegović stalno insisitirao na dogovoru Bošnjaka sa druga dva naroda, Srbima i Hrvatima.

Pitao sam Aliju Izetbegovića da li to znači prihvatanje zaborava? Jedne prilike upitao sam predsjednika Aliju Izetbegovića da li to znači prihvatanje „zaborava“ od svega što su radikalni Srbi i Hrvati učinili Bošnjacima. Rekao mi je sljedeće:
„Događaje iz prošlosti ne smijemo nikada zaboraviti. Te sudbonosne dane, kao npr. Srebrenicu, Bošnjaci moraju trajno zapamtiti, pohraniti u svojoj memoriji, i čuvati kroz generacije. Bili bismo idioti, politički kreteni, kada bismo zaboravili što se dogodilo u Srebrenici, Tomašici^[47] ili Sarajevsku opsadu^[48] i niz drugih mjesta u Bosni i Hercegovini na kojima su ostavljeni krvavi tragovi našeg naroda. Ako bismo to izbrisali iz našeg sjećanja onda bismo zaslužili ponavljanje historije“ ^[49].

To su, dakle, poruke prošlosti i akcentiranje sadašnjosti. Ove poruke su identične. Jednu su ispisali komunisti, a drugu nekomunisti, građanski političari dejtonske Bosne i Hercegovine. I jedna i druga poruka ima isto ušće: to je Bosna i Hercegovina iz Mrkonjić Grada od prije 80 godina, u kojemu je BiH reafirmirala svoju državnost i tako obnovila svoju međunarodnu ličnu kartu.
Poruke prošlosti i akcentiranje sadašnjosti. Potpisivanjem Međunarodnog sporazuma u Daytonu 21. 11. 1995. vlasti Rs-a su prihvatile pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine. Na ovaj način su prekršile (nelegalni) zaključak koji su donijeli 21. 7. 1993. godine u Mrkonjić Gradu. Ustav Bosne i Hercegovine po tom pitanju je apsulutno precizan:

"Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada 'Bosna i Hercegovina', nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama".

Ovo drugim riječima znači da su entiteti pravno uspostavljeni kao dio unutrašnje strukture Bosne i Hercegovine. ^[50]
Magle nad Bosnom i Hercegovinom još se nisu razišle. I pitanje je kada će. U političko-pravnom smislu nebo nad državom je i dalje tmurno. Možda je situacija jednako teška kao i novembra 1943. u Mrkonjić Gradu. Te sudbonosne noći, prije 80 godina, građani Bosne i Hercegovine su pronašli jasan odgovor za nastavak života, rečeno socijalističkim izrazom ‒ „zbratimljeni u zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini“ ‒ u kojoj su u ratnim prilikama obnovili njenu državnost staru nekoliko vijekova.

Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod. Koliko je ovo pitanje bilo važno svjedoče dalekosežne Titove riječi uoči zasjedanja ZAVNOBiH-a kojima je još tada prihvatio muslimane, današnje Bošnjake, kao ravnopravan narod. Prihvatajući jasno političko gledanje Pokrajinskog komiteta Komunističke partije da Bosna i Hercegovina treba biti ravnopravna federalna jedinica, Tito je istakao:
„Pa da nije bilo Bosanaca mi ne bi sjedili ovdje. Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna federalna jedinica najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini”. Da to nije bila samo jedan epizoda u razmatranju doprinosa jugoslovenskioh naroda govori i dio iz proglasa Josipa Broza Tita 9. maja 1945. gdje on jasno pominje muslimane kao kreatore trijumfa. Jasno prepoznajući snove nacionalističkog Beograda i šovinističkog Zagreba, Josip Broz Tito je godinu dana prije smrti izrekao misao o državno pravnom statusu Bosne i Hercegovine:^[51]

“Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali”.^[52]
U ovim riječima je sva naša prošlost, sadašnjost i budućnost.

(Kraj)

FUSSNOTE:
^46] Adamir Jerković je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića od 1997. godine. Objavio je veliki broj knjiga, među kojima Alija izbliza I-III, Sjećanja na Aliju Izetbegovića i druge. Kao odgovor na separatističke tendencije Jerković je u ulozi specijalnog izaslanika Alije Izetbegovića boravio u posjeti NR Kini u septembru 2000. godine. U razgovoru sa predsjednikom NR Kine i predsjednikom CK KP Kine Jiang Zemina kao i sa potpredjednikom Državnog savjeta Čijen Ćićenom prenio je stav predsjednika Alije Izetbegovića o jedinstvenoj Kini.
^47] U oktobru 2013. Međunarodna komisija za nestale osobe otkrila je jednu od najvećih masovnih grobnica nastalih u agresiji na BiH i prema iskazima svjedoka grobnica sadrži oko 1000 bošnjačkih i hrvatskih žrtava koje su umorile srpske snage
^48] Opsada Sarajeva bila je jedna od najdužih opsada u historiji modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Trajala je 44 mjeseca, od 5. 4. 1992. do 29. 2. 1996. godine, što je tri puta duže od opsade Staljingrada. U prosjeku jna grad je ispaljivano 329 projektila dnevno, a ukupno 50.000 tona topovskih projektila. Tokom opsade, Sarajevo je bilo gotovo potpuno odsječen od ostatka države. Nastala je nestašica hrane, električne energije, plina, lijekova i vode. Tokom opsade ubijeno je 11.541 građana Sarajeva (od toga 1.601 dijete).
^49] Adamir Jerković, Alija izbliza, knjige I do III, Dom štampe, Zenica, 2005.
^50] Adamir Jerković, Sjećanja na Aliju Izetbegovića, Almada, Sarajevo, 2010.
^51] Anali 11, Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2019.
^52] Ibid.