GENERALNI ŠTRAJK: Srbija ključa. Podsjetit ću čitatelje da sam prije mjesec dana napisao na ovim istim stranicama “...Vučić se sve više pribojava generalnog štrajka, iako je njegovo izvođenje komplicirano, mada ne i neizvodljivo. U Srbiji se koncentrirao veliki bijes koji je katalizator građanske neposlušnosti.“ Najavljivao sam generalni štrajk i on se dogodio. Vlastodršci u Beogradu još nedovoljno opečeni događajima za koje su vjerovali da će ih uspjeti smiriti kao sve dotadašnje, ignorirali su takav rasplet situacije. Vlast je zanemarila građane i njihovu snagu. Sada je, nema nikakve sumnje, u najtežoj situaciji u posljednje tri decenije, ako ne i više. Milošević se, također, suočavao sa demonstracijama, koje je uspijevao kontrolisati uz pomoć policije i vojske, ali sve do jednom. Na kraju je morao predati vlast, a onda je završio u Haagu. Nema više nikakve dvojbe. Demonstracije studenata kojima su se pridružili učenici osnovnih i srednjih škola, njihovi roditelji, službenici, intelektualci i radnici iz javnih i privatnih preduzeća, ulaze sada u novu neizvjesniju fazu. Kakav ishod mogu ishoditi više niko ne može sa sigurnošću reći. Autokratskom režimu, koji je zasnovan na korupciji, nepotizmu i klijentalizmu prijeti opasnost od potpunog urušavanja. Ustvari, da budem potpuno jasan, meta protesta je očigledno Aleksandar Vučić. Ovo je zapravo bilo jasno od početka demonstracija započetih u Novom Sadu prije 3 mjeseca zbog ubistva 15 građana na koje se srušila nastrešnica željezničke satnice, a studenti su istrajni u zahtjevima da vlast da na uvid kompletnu dokumentaciju. Protest se širio pa je danas zahvatio 60 fakulteta u cijeloj zemlji. Mala gruda je narasla u lavinu, koja prijeti da pomete režim naprednjaka sa političke scene. Zasada odnos snaga je pola-pola, ali svakim danom prednost dobijaju demonstranti koji su od jedne apolitične neinteresantne amorfne skupine postali respektabilna snaga, jer se njihov broj sada mjeri hiljadama. Istina je da oni nemaju jasno „političko“ vođstvo, što može biti i prednost i mana. Zasada oni funkcioniraju masovnošću, bez političke atrikulacije. Studente ujedinjuje otpor prema Vučićevoj vlasti koja je, kažu, ogrezla u korupciji. Studenti očigledno okuraženi masovnošću koja se svakodnevno povećava, više ne žele stati.

POKRET ZA NAROD I DRŽAVU: Ovo je za njih „alea iacta est“. Oni su prešli svoj Rubikon i tu više nema odstupanja. Za razliku od ranijih demonstracija koje su imale svoje uspone i padove i koje je vlast uspijevala kontrolirati, sada studentski pokret pokazuje svoj dinamizam. On je, čini mi se, rezultat njihovog distanciranja (zasada) od raznolike opozicije koja nema kapaciteta i autentičnih vođa tipa Zorana Đinđića. Opozicija je svjesna narasle „studentske snage“, zna da ne može ostati po strani i neformalno se priključuje. Zasad je blokirana. Studenti pravilno procjenjuju da bi mešetarenje opozicionih političara dalo alibi vlastima, koje ih i tako vežu za njih. Dosada je Vučić uspijevao napraviti razne političke zamke za svoje dosadašnje protivnike. Protesti protiv kopanja litijuma su jedno, a ovo je sada nešto sasvim drugo. Vučiću je za vratom ne toliko kohezivno jaka studentska organizacija nego broj njenih pripadnika. I Vučiću je jasno da se namjerio na jakog protivnika, kojeg pokušava da ocrni spinom o plaćenicima instruisanim izvana. Vlast najčešće pominje Hrvatska i djeluje preventivno protjerujući njene građana iz Srbije. Najveću grešku Vučić je napravio potcjenjivanjem studenata. Smatrao je da će ih ućutkati kroz iscrljivanja i podmićivanja, najavio je sada povoljne stambene kredite. Ali produžavanjem agonije, koja mu nikako ne ide na ruku, uspio je izazvati gnjev njihovih roditelja, od kojih je istina dobar broj u SNS, ali između SNS-a i rođene djece, izabrat će naravno svoju djecu. U takvoj situaciji kada se vlast ozbiljno zaljuljala odlučio se na provjereni potez ‒ organizirati svoje pristalice u Jagodini pri čemu je upotrijebio režimske medije. Iz svih dijelova Srbije autobusima i vozovima doveli su svoju klijentelu. Uglavnom najviše je bilo pripadnika srednje i starije generacije, za razliku od demonstranata koji su uključivali pripadnike svih starosnih grupa. Vučić je najavio formiranje Pokreta za narod i državu. Ovaj kontramiting je očigledno imao za cilj da skrene pažnju sa mnogih skandala aktuelne vlasti. Ostaće zabilježen po dugom monologu lidera. Pozvao je „studente na dijalog“ dok je istovremeno ove demonstracije nazvao protivzakonitim. Kontra-skup u Jagodini imao je za cilj da pokaže snagu vlasti, da narodu „otvori oči“ da je Srbija napadnuta, a na vanjskopolitičkom planu da iskaže čvrstu vezu sa Rusijom i Kinom, pokazujući da mu uopće nije stalo do evropskog puta Srbije već samo do evropskih fondova. Može li, onda, puknuti u Srbiji, jesu li odbrojani dani Vučiću? Najprije da kažem da je ovo najteža kriza vlasti od početka vladavine Aleksandra Vučića. Njegova vlast je ozbiljno udrmana, pa zato ne treba isključiti ni takvu mogućnost. Ali to još nije dovoljno i da padne. Istina, ko je očekivao da će u decembru 1989. biti razbijena u paramparčat represivna vlast Nicolae Ceausescua a diktator ubijen ili da će režim Bashara el Assada u Siriji biti razbijen za samo nekoliko dana i pored prisustva ruskih trupa.

Autoritarni režimi, oholi i arogantni, uvijek naprave neku kapitalnu grešku. Čini mi se da je Vučić učinio jednu neprocjenjivo tešku. Dugo je oklijevao misleći da će protesti jednostavno doći i proći i da će napraviti klopku za studente uz pomoć svojih medija i batinaša. Na kraju ostala mu je policija, vojska i BIA, ali nisam siguran da je to dobar izbor. Prije njega Milošević se uzdao u represivni aparat a ovaj je spašavajući sebe promijenio stranu. Pouke prošlosti su potpuno jasne.