Ljudi ili narodi koji pocjenjavaju ili optužuju druge narode često to čine iz različitih razloga, a motivacija može biti politička, socijalna, istorijska ili kulturna a najčešće da bi optužila drugog za svoja posrnjuća. Takvo ponašanje obično odražava netoleranciju, predrasude i stereotipe. U nekim slučajevima, to može biti i posljedica neznanja ili straha od nečeg što je drugačije. Omalovažavanje ili diskreditacija drugih, obično se koristi kao način da se potkopaju ili marginalizuju određene grupe, bilo zbog njihovih etničkih, vjerskih, kulturnih ili drugih osobina.

Takvi stavovi mogu dovesti do nesporazuma, sukoba i diskriminacije, jer često utiču na stvaranje lažnih slika o drugim ljudima, što može rezultirati negativnim posljedicama, kao što su mržnja, nasilje i polarizacija u društvu. Na društvenom i globalnom nivou, ovo se često može vidjeti u formi nacionalizma, šovinizma, rasizma ili etničkih sukoba.

Dobro bi bilo nešto reći o posljedicama ovih svojstava nekih naroda, na tim prostorima Balkana, pa krenut od početka dvadesetog vijeka i ne gubiti vrijeme za neki rani period koji je uvijek bio koban za taj prostor.

Na temelju dokumenta „International commission To Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan wars“; u prijevodu: „Međunarodna komisija za istraživanje uzroka i vođenja balkanskih ratova“.

Također iz demografskih podataka, kao i izvještaja o zločinima i samih događanja tijekom Balkanskih ratova 1912 -1913. godine, vrlo je opravdano postaviti pitanje da li su muslimanske zajednice, uključujući Albance i Bošnjake, koje su bile ubijane, masakrirane i prisiljene na migraciju, bile žrtve genocida. S obzirom na masovna ubijanja, nasilno pokršćavanje, silovanja, strijeljanja i druge oblike brutalnosti, može se zaključiti da su ove zajednice prošle kroz etničko čišćenje i nasilno kršćenje što je oblik genocida, jer su doživjele fizičko uništenje ili vjersko asimiliranje kroz brutalno nasilje.

Iako su ove akcije imale mnoge karakteristike genocida, teško je bilo u tom vremenu primijeniti zakonske definicije genocida, jer je međunarodno pravo u to vrijeme bilo u fazi razvoja. Genocidna definicija kakvu imamo danas postavljena je tek nakon Drugog svjetskog rata, s usvajanjem Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida 1948. godine. Zbog toga su mnogi zločini i istrebljenja iz toga perioda, uključujući one u Gusinju i Plavu, često bili prepoznati kao "ratni zločini" ili "etničko čišćenje", ali bez formalnog priznanja genocida.


Ako se uzme u obzir broj žrtava, a također i priroda tih zločina, kao što su masakri, pljačke, silovanja i uništavanje imovine, jasno je da su ti događaji nosili karakteristike genocidnih radnji. Uz to, sistematska prisilna migracija i pokušaji asimilacije putem nasilnog kršćenja također nose elemente pokušaja uništenja kulturnih i vjerskih identiteta, što su isto karakteristike genocida.
Također ako se sagleda smanjenje broja stanovnika, kao i vrsta nasilja koja je počinjena, može se pravom zaključit da su postojale namjere (što i jesu) da se unište ili protjeraju etničke i vjerske skupine. Takva akcija, uz masovna ubijanja i prisilne migracije, okarakterizirana je sa genocid, jer ima obilježja sistematskog uništavanja određenih zajednica.

Naseljavanje Plava i Gusinja pravoslavnim stanovništvom nakon Balkanskih ratova i poslije Prvog svetskog rata bilo je dio šireg procesa koji je podrazumevao etničku homogenizaciju teritorija pod crnogorskom ali i srpskom kontrolom. Tako su, brojna sela, poput Martinovića, u plavsko-gusinjskom kraju, bila naseljena pravoslavnim porodicama, dok su Albanci koji su prethodno živjeli u tom selu, bili su protjerani i prisiljeni da napuste svoja imanja.

Ova politika naseljavanja stanovništva, često je bila podržana od strane vlasti kao način za "jačanje" teritorijalne kontrole, ali je izazivala ogromne ljudske tragedije. Naseljavanje pravoslavnog stanovništva na imanjima koja su prethodno pripadala Albancima bilo je utemeljeno na praktičnom cilju da se osigura politička, vjerska i kulturna dominacija na novo okupiranim teritorijama. Na primjer, u selu Martinoviće je naseljeno preko četrdeset pravoslavnih porodica, dok je selo prije ratova imalo svega sedamdeset porodica, što jasno ukazuje na veliku promjenu u etničkoj strukturi tog naselja.

Ove promjene su dio šireg procesa etničkog čišćenja i preuređenja, koji je često bio maskiran kao dio politike "oslobođenja" i "integracije". U stvarnosti, mnogi ljudi su izgubili svoje domove, zemlju i imanja, a zajednice su bile prisiljene da migriraju ili žive pod teškim uslovima. Nasilje, progon i prisilno naseljavanje bili su ključni elementi tog perioda, a te promjene su imale duboke i dugoročne posljedice na etničke odnose u regionu.

Iako su u javnim govoru o tim događajima mogli biti prikazivani kao "oslobođenje" od Osmanlijskog carstva, realnost za lokalno albansko i bošnjačko stanovništvo bila je okupacija i ropstvo koje će trajat decenijama, vrlo teška za one koji su ostali živi i često brutalna, jer su mnogi izgubili svoje domove i živote usljed nasilnih i sistematskih postupaka crnogorskih vlasti a i pojedinaca.
Kada govorimo o događajima u Plavu i Gusinju, koji su obuhvatali masakre, progon, pljačku, silovanja, kršćenja i prisilno otimanje imovine i naseljavanje pravoslavnog stanovništva, mnogi istoričari i analitičari smatraju da su ti postupci imali svojstva genocida prema definiciji koju je postavio međunarodni pravni okvir, naročito u smislu nasilja prema albanskom i bošnjačkom stanovništvu. To su zločini koji nisu samo rezultirali fizičkim uništavanjem ljudi, već su uključivali i etničko čišćenje – što jeste karakteristika genocida.

Stvaranje Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) 1918. godine, koje je uslijedilo nakon Prvog svjetskog rata, tek 1919. godine Srpska vojska proba okupirati Plav i Gusinje, što im nije uspijevalo da to olako odrade. U tom kontekstu, tokom perioda napada na Plav i Gusinje ovaj narod nije prihvatio nikakvu okupaciju, jer nije vjerovao pravoslavcima koji su napravili genocid 1912-13. godine u ovim krajevima. Zločine u Balkanskim ratovima su počinjeni pod naredbom tadašnje državne vlasti i vojske, ali i pravoslavnih plemena Vasojevića, naravno i drugi koji su se transformirali od Crnogoraca u Srbe, odnosno u crnogorsko srbovanje. U tim kobnim napadima srpske vojske upotrebljena je i altilerija, te gađanjem kasabe Plav ubijeno je nevino gradsko stanovništvo, tako da je Plav imao preko 450 (mrtvih, žena, djece i staraca) dženaza. Te napade su vodili isti ljudi koji su napravili genocid u balkanskim ratovima, a to je ljudi koji su izdali svog kralja i pribili se Srbiji.

Plav i Gusinje su gradovi u oblasti koje je CG okupirala u balkanskim ratovima, koje i danas čine dio Crne Gore. Tokom 1919. godine, na ovom području su zabilježena nasilja, i represalije. Srpske trupe su, prema tačnim izvorima, sprovodile nasilne akcije prema civilima, a postoje tvrdnje i dokumenti da su ti događaji imali karakteristike genocida ili etničkog čišćenja, iako se različiti izvori razlikuju u interpretacijama tih događaja. Ovi sukobi i nasilja, kao i njihove posljedice, ostali su predmet istorijskih rasprava, a mnogi detalji o tim događajima su još uvek predmet istraživanja za neke koji ne prihvataju istinu. Ovaj period je bio izuzetno turbulentan, a etničke napetosti, politički interesi i vojne operacije često su dovodili do velikih ljudskih stradanja.
Složene istorijske okolnosti, u kojima su nacionalne identifikacije, spoljni uticaji i politički interesi imali značajnu ulogu na Balkanu, naročito u periodu pred i nakon Prvog svjetskog rata. Srbi, kao i druge etničke grupe na Balkanu, imali su svoje nacionalne ambicije koje su često bile podstaknute i spoljnim faktorima, uključujući podršku velikih sila, poput Rusije, ali i Francuske. Rusija je tradicionalno smatrana zaštitnikom slavenskih naroda, a naročito Srba, dok je Francuska bila saveznica u mnogim sukobima, uključujući Prvi svjetski rat. Ova savezništva su imala dugoročan uticaj na oblikovanje političkih i vojnih ciljeva, uključujući stvaranje Kraljevine SHS.

Nacionalizam, kao politička ideologija koja je u tom periodu bila vrlo prisutna u mnogim djelovima Evrope, uključujući Balkan, često je bio korišten u ostvaranju političkih ciljeva, ali istovremeno dovodio je do konfrontacija sa drugim etničkim grupama i njihovim težnjama za autonomijom ili državotvornost. To je bio problem koji je u velikoj mjeri oblikovao istoriju Balkana, kako u vrijeme stvaranja Kraljevine SHS, tako i tokom kasnijih decenija. Kada se govori o "neprilagodljivosti", to može značiti da su mnoge etničke grupe imale teškoće u prihvatanju novih političkih struktura i da je često dolazilo do nasilja. Neki od tih problema, kao što je etnički nacionalizam, još uvijek imaju dugoročne posljedice u savremenim političkim odnosima na Balkanu.

Srpski nacionalizam igrao je ključnu ulogu u izazivanju sukoba 1990-ih godina ko i ranije na tim prostorima. Baš tako, nacionalizam, naročito onaj vođen idejom Velike Srbije, postao je sveprisutniji kroz političke pokrete i propagandu, naročito u novije vrijeme pod vođstvom Slobodana Miloševića i drugih nacionalističkih lidera. Ovaj nacionalizam imao je ogromne posljedice u BiH, gdje su Srbi počeli da se organizuju u političke i vojne strukture koje su težile odvojenju od BiH i pridruživanja "Velikoj Srbiji". To je dovelo do ozbiljnih etničkih sukoba, uključujući rat u BiH (1992–1995), koji je bio prožet ratnim zločinima, genocidom, etničkim čišćenjem i velikim brojem žrtava.

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji, a posebno genocid u Bosni, bili su rezultat kompleksnih političkih odluka, manipulacija i djelovanja određenih političkih i vojnih struktura. Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) bila je jedna od ključnih institucija koja je imala uticaj na oblikovanje ideologije koja je opravdavala nacionalističke i agresivne politike, naročito tokom 1980-ih i 1990-ih godina.
Jedan od ključnih dokumenata koji je imao veliki uticaj na širenje nacionalizma u Srbiji bio je "Memorandum SANU" iz 1986. godine. Ovaj dokument je bio, u velikoj meri, intelektualni okvir koji je pomogao stvoriti ideološke temelje za ratnu politiku. Memorandum je tvrdio da su Srbi ugroženi u bivšoj Jugoslaviji, što je postavljalo temelje za politiku "obnove srpske moći" u regionu.

*****
Ukidanje Rs je jedino rešenje za stabilnost Bosne i hercegovine, pa i cijelog Balkana, i jedini način za prevazilaženje etničkih podela i izgradnju jedinstvene države, i samo na taj način svi negativni rizici povezani s takvim korakom bi nestali. Politički, pravni i društveni otpor bi prestao, jer Bošnjaci su miroljubiv narod, ne što bi zaboravili ili oprostili odmah, ali za par generacija bi prihvatili Srbe na isti način kao i prije sukoba.

Rs ima duboku povezanost sa nacionalizmom, i za sigurno bi ukidanje entiteta značilo korak ka prevazilaženju etničkih napetosti i stvaranju građanske i multietničke Bosne i Hercegovine.
Kroz dijalog, institucionalne reforme i proces priznavanja krivice Srba, moguće je izgraditi stabilnu i funkcionalnu državu, gde će sve etničke grupe moći da sarađuju u interesu zajedničkog dobra. Dakle, iako ukidanje RS možda deluje kao radikalno rješenje, dugoročna stabilnost i mir u Bosni i Hercegovini zavise od promjena na kojima bih radili svi građani. Jedinstvena država Bosna i Hercegovina bi imala jaču poziciju u međunarodnim organizacijama, kao što su Evropska unija i NATO. Integracija bi bila lakša bez postojanja entitetskih linija koje često ometaju proces donošenja odluka i implementaciju reformi, a RS kao takav entitet koji podstiče nacionalizam i etničke podele treba i mora nestati. Ukidanjem RS, bi se smanjila mogućnost korišćenja etničkog identiteta kao političkog alata, čime bi se doprinosilo smanjenju mržnje, nesuglasica i netrpeljivosti između naroda.

Bosna i Hercegovina je zemlja koja je tokom mnogo vjekova bila dom različitim etničkim i verskim grupama, uključujući Srbe, Bošnjake, Hrvate, Jevreje i druge. U svim periodima istorije, ove grupe su živjele zajedno u relativnom miru, razvijajući zajedničke kulture, tradicije i ekonomske veze, sem od kad Srbija postiče nacionalizam i sve nesreće, ne samo u Bosni i Hercegovini nego na čitavom prostoru Balkana.

Bosna i Hercegovina kao jedinstvena država najbolja je opcija, pa ukidanje RS bi omogućilo bolju političku koordinaciju i smanjilo bi mogućnost blokade od strane bilo koje etničke grupe na nivou države. Stvorile bi se pretpostavke za integraciju svih građana u jedinstvenu političku i društvenu zajednicu. Ukidanje Rs-a na miran način nije lako ostvariv cilj, s obzirom na duboke političke, etničke i društvene podjele koje postoje u Bosni i Hercegovini, odnosno koje dolaze od nekih lidera iz tog indetiteta. Smanjenje uticaja političkih stranaka koje se baziraju na nacionalizmu moglo bi doprinijeti smanjenju etničkih podela i otvaranju prostora za dijalog, ali sam proces ukidanja RS zahteva mnogo širu političku strategiju i umiješanost međunarodne zajednice.

Međunarodna zajednica može imati značajnu ulogu u održavanju stabilnosti i reforma u Bosni i Hercegovini, direktno ukidanje RS ili promjena Dejtonskog sporazuma, što je realno, ali da postoje i nekakvi unutrašnji politički dogovori, među relevantnim stranama u Bosni i Hercegovini. Svaka promjena koja bi mogla uključivati ukidanje RS morala bi biti temeljena na širokom političkom konsenzusu, uz poštovanje prava svih naroda i građana Bosne i Hercegovine.

Nažalost, postoji realna zabrinutost, ako se ne postigne napredak u političkom pomirenju i implementaciji reformi, Bosna i Hercegovina može doći u situaciju u kojoj će, ponovo, postojati napetosti koje bi mogle eskalirati u nasilje. Neke od izjava političkih lidera, naročito u kontekstu secesionizma, kao što je u slučaju Rs, povremeno podstiču strah od ponovnih tenzija i mogućeg nasilja.

Međunarodna zajednica, posebno kroz institucije kao što su EU, NATO, i UN, i dalje ima moć da utiče na politički proces u BiH, a njihova uloga u održavanju mira i stabilnosti je ključna. Bosna i Hercegovina, kao kandidat za članstvo u EU, mora nastaviti sa sprovođenjem neophodnih reformi koje bi mogle smanjiti etničke podela i omogućiti dugoročni mir i stabilnost.

Iako je stanje u Bosni i Hercegovini nesigurno i podložno eskalacijama, međunarodni pritisak, kao i unutrašnje reforme koje treba da jačaju političke institucije i omogućavaju bolju saradnju među različitim zajednicama, mogu igrati ključnu ulogu u sprečavanju nasilja. Međutim, da bi se postigao trajan mir, potrebno je da politički lideri u zemlji, kao i društvo u cjelini, prepoznaju potrebu za saradnju i prevazilaženjem etničkih podjela, a ukidanje RS je ono što bi dovelo do mira i napredka u Bosni i Hercegovini.

Poslije svih nesreća stvorene su državne zajednice koje funkcionišu i dalje na negativnim principima, kao i najokorelijem nacionalizmu.

Pa za kraj da citiram Ibn Halduna koji kaže:
"Kada države propadaju, u njima se umnožavaju astrolozi, korisnici socijalne pomoći, licemjeri, propagandisti, analitičari, pripovjedači, glazbenici nepristojnog ponašanja, režimski pjesnici, šarlatani, udarači bubnjeva, ludaci, čitači sudbine iz dlanova, špijuni, hvalitelji i mrzitelji, oni koji sjede po putevima i oni koji iskorištavaju svaku priliku...“