Teme
Plaketu dr. Mustafi Ceriću uručio je muftija dr. Nedžad Grabus, predsjednik Upravnog odbora Gazi Husrev-begove biblioteke
U povodu 488. godišnjice
DR. MUSTAFI CERIĆU URUČENA PLAKETA ZA POSEBAN DOPRINOS U RADU I RAZVOJU GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 15. January 2025. 22:01:45
U okviru svečanosti obilježavanja 488. godišnjice Gazi Husrev-begove biblioteke Reisu-l-ulemi u periodu 1993-2012. dr. Mustafi Ceriću uručena je plaketa za poseban doprinos u radu i razvoju Gazi Husrev-begove biblioteke. Plaketu dr. Ceriću je uručio predsjednik Upravnog odbora Gazi Husrev-begove biblioteke i sarajevski muftija dr. Nedžad Grabus.
U nastavku objavljujemo obraćanje dr. Cerića nakon prijema plakete:
Uvaženi Reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović,
Poštovani muftija dr. Nedžad Grabus, predsjednik Upravnog odbora Gazi Husrev-begove biblioteke
Poštovani Dženan ef. Handžić, direktor Gazi Husrevbegove biblioteke
Cijenjeni prisutni,
Hvala Allahu Svevišnjem i neka je salavat i selam na Allahovog Vjerovjesnika Muhameda, Alejhisselam!
Zahvaljujem se na dodjeli ove PLAKETE u znak zahvalnosti i priznanja za moj doprinos mikrofilmovanju rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke u ratu i vodeću ulogu u podizanju novog zdanja Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu u post-ratnom periodu.
Nisam to očekivao, pa je time moja čast koju osjećam, primajući ovu PLAKETU, uvećana.
Neki derviš je pitao Mevlana Rumija šta je to strah?
- Strah je, veli Rumi, neprihvaćanje kadera - neizvjesnosti. Jer ako prihvatimo neizvjesnost – kader, onda to postaje sreća i uspjeh avanture ili uzbudljivog poduhvata.
U stoljetnoj samoći otkad smo ostavljeni da sami brinemo o našoj vjeri i naciji, o našem jeziku i kulturi, o našem društvu i državi, uspjeli smo biti, kao generacija, dovoljno glasni, dovoljno avanturisti u traganju za srećom i uspjehom u kaderu i dovoljno djelotvorno organizirani da nam se ovoga puta, krajem dvadesetog stoljeća, ne ukrade i ne otme istina o srpskom zločinu genocida te da doživimo, makar djelomično, pravdu na najvišoj instanci svjetskog suda pravde.
Međutim, nakon imune serije od jednog stoljeća paljenja bosanskih hiža – kuća, klanja, silovanja, progona, rušenja džamija, etničkog čišćenja te genocida po Bosni ovo trenutno vrijeme zatišja ili prinudnog mira treba uzeti kao kratku ili dugu pauzu do narednog udruženog zločinačkog poduhvata. To je jasno svakome ko prati ničim izazvane učestale poruke iz Srbije – Beograda, a ponekad i iz Hrvatske, gdje se rađa i raste antibosansko zlo, koje se zatim prelijeva na Bosnu i po Bosni. Te antibosanske poruke dolaze od najviših srpskih političkih, vjerskih i akademskih ličnosti, poruke koje se mogu ovako sažeti: – Bosna je vještačka država; Bošnjaci su izmišljena nacija; Bošnjacima je nedopustiv atribut „bosanski“ za „jezik bosanski“; svetosavlje je temelj i krov u srpskim školama bez obzira na druge; Bošnjaci su konvertiti i podanički narod, a ne državotvorni; u Srebrenici se nije dogodio genocid.
I ništa, ti srpski antibosanski nacionalisti nesmetano ulaze u bosansku državu i slobodno hodaju po Bosni, uključujući i Porfirija (srpskog patrijarha), sudionika na „Svesrpskom saboru“ i potpisnika „Deklaracije“ tog Sabora, u kojoj su eksplicitno ili implicitno sadržane sve gore navedene antibosanske i antibošnjačke poruke. Za razliku od Beograda, koji zabranjuje ulaz u Srbiju jednoj ili dvjema ekstradnim pjevačicama zato što su se, onako usput, ružno izrazile o Srbiji poput, za Srbe gorke istine, o tome da se u Srebrenici vaistinu dogodio srpski genocid nad Bošnjacima – muslimanima.
Braćo moja, nema fajde od sarajevskih pustih naučnih skupova i kuknjavih deklaracija o „Svesrpskom saboru“, kao kontinuitetu velikodržavne politike, svi oni to dobro znaju, već ima fajde da se zabrani ulazak u Bosnu iz Srbije svima, koji na bilo koji način udaraju na suverenitet bosanske države i pljuju na čast bošnjačkog naroda. U sadašnjem trenutku neizvjesnosti – kadera, avantura sreće i uspjeha je farz za duhovni, nacionalni i državni poduhvat za obranu suvereniteta države i čast nacije.
Krivdu ili nepravdu moguće je djelomično i podnijeti, ali neistinu ili laž nije moguće nimalo i nikada ni prihvatiti ni podnijeti. A to je sve više očigledna namjera SANU-a, namjera da nam ukradu, kao što su navikli da kradu iz Bosne sve što mogu – da nam ukradu istinu i ponište simbole, koji nas čine ponosnim duhovno, nacionalno i državno, uključujući i simbol „Alijinog duha“, na kojeg ih je ovih dana podsjetio Tarik Haverić kako biše znali da bauk tog duha još uvijek nekažnjeno kruži Bosnom, a to znači da ga treba kazniti, najvjerovatnije smrtnom kaznom.
Stoga, dragi moji, čini me ponosnim što je naša Islamska zajednica, koja mi je u ratu i miru ukazala čast da ju predstavljam u domovini i svijetu, na današnji dan prije šesnaest godina, 15. januara 2009. godine, inicirala donošenje Prve Rezolucije Evropskog parlamenta o srpskom genocidu u Srebrenici, kojom se preporuča članicama Europskog parlamenta i državama zapadnog Balkana da prihvate da se 11. juli obilježava kao dan sjećanja na srpski genocid u Srebrenici. Slijedom toga, regionalni državni parlamenti (Slovenija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora), u cijelosti su usvojili tu Rezoluciju. Srbijanski parlament ju je, također, djelomično usvojio, jer ju nije mogao ni ignorirati ni negirati. Uz svestranu pomoć Harisa Hromića, Munire Subašić, Kade Hotić, Murata Tahirovića, Bakire Hasečić, Amira Ahmića, Zijada Bečirevića, Jelka Kacina, Dianne Wallis i Hans-Gerta Peteringa, to je bio jedan od najsigurnijih neprobojnih olovnih štitova, kojeg je Islamska zajednica napravila i podigla radi obrane od otimanja istine o srpskom genocidu u Srebrenici.
Na isti način, moguće je danas da Islamska zajednica, na čelu sa reisu-l-ulemom, pokrene inicijativu Europskom parlamentu da se deveti januar proglasi danom žalosti na Balkanu i Europi, jer je na taj dan rođena ideja srpskog udruženog zločinačkog poduhvata, o čemu postoje punopravne presude međunarodnog suda u Haagu. Treba znati da je naša sreća na plitkoj površini vremena, ali sudbina je naša u dubokom zdencu pamćenja, gdje treba hrabro i duboka zaroniti bez daha i dotaknuti ono što nam se iznova spremna u glavama SANU-a, a to je, otimanje istine o srpskom genocidu, pa time i stvaranje priče o srpskoj nevinosti, ali i o našoj bosanskoj naivnosti. Vrhunac neuspjeha srpske politike, koju možemo označiti kao pobjedu žrtava genocida, bilo je usvajanje planetarne rezolucije o srpskom genocidu u Srebrenici na dan 23. maja, 2024. godine u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Nacija. Ali to je, kao što rekoh, samo sreća na površini vremena. Sudbina naša, međutim, leži u dubini zdenca, gdje moramo zaroniti duboko kako bi bistrili naš um od beogradskog smeća i čeličili ruku od samonametnutog straha.
Da, to sam htio reći. Biblioteka je mjesto gdje se bistri um i čeliči ruka za samoobranu od genocida. Ustvari, dva su vrhunska stuba civilizacijske nacije: biblioteka i univerzitet. Tu istinu shvatio sam dok studirah na Čikaškom univerzitetu 1981-1986. god. Čim su me upisali na Odsjek za blisko-istočene jezike i civilizacije, uputili su me kod direktora biblioteke, kao važnog vodiča za studije. Nisam odmah razumio šta to znači, ali osjetio sam se važnim i poštovanim. Kasnije sam shvatio da je biblioteka zapravo „univerzitet“, jer bez biblioteke nema univerziteta ili nema univerziteta bez biblioteke.
Još uvijek su mi slike u glavi studenata svih rasa i uzrasta kako ispred mene tiho i skrušeno stoje u reda za ulazak u biblioteku Čikaškog univerziteta „Joseph Regenstein”. Još uvijek osjećam onaj specifični miris pri ulasku u biblioteku, koji je u meni oživljivao ljubav za knjigom i budio mi maštu da moja nacija ima ovakvu biblioteku, koja miriše knjigom. Posrećilo mi se da tu moju ljubav prema biblioteci osnažim u Maleziji (1991-1993) dok sam satima u azijskim toplim i vlažnim noćima provodio vrijeme u razgovoru sa profesorom Naqibom Al-Attasom o važnosti re-definiranja islamskih pojmova i re-afirmiranju biblioteke za naučno-istraživački rad kod muslimana. Bio je oduševljen mojom pričom o Gazi Husrev-begovoj biblioteci, posebno o njenim unikatnim rukopisima. Kad sam mu u aprilu 1993. god. rekao da su me pozvali da se vratim u okupirano Sarajevo kako bih preuzeo dužnost naibu-reisa, profesor, Al-Attas je bez dvojbe donirao mašinu za mikrofilmovanje svih rukopisa Gazi Hesrev-begove biblioteke uz želju da se jedna kopija dostavi biblioteci ISTAC-a (International Institute of Islamic Thought & Civilisation). Ne znam ni sâm kako, ali mašina je unatoč barikadama, unesena u okupirano Sarajevo i mikrofilmovanje rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke je urađeno u ratu na čemu treba zahvaliti direktoru Mustafi Jahiću i njegovim suradnicima-bibliotekarima. Naravno, jedna kopija je pohranjena u biblioteci ISTAC-a. Bila je to naša zajednička želja da se na sigurnom mjestu dodatno čuvaju važni rukopisi Gazi Husrev-begove biblioteke nakon što je srpska vojsaka zapalila dvije biblioteke: Orijentalni institut u Sarajevu (17. maj 1992) i Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine (25. avgusta 1992).
Nakon mog čikaškog iskustva o važnosti biblioteke za civilizacijsku naciju te moje spoznaje u razgovoru sa profesorom Al-Attasom o potrebi re-definiranja i re-afirmiranja islamskog-duhovnog preporoda kroz instituciju biblioteke, a naročito nakon što je postalo jasno da je srpsko spaljivanje dviju sarajevskih biblioteka bio dio planiranog genocida nad našim narodom, izgradnja Gazi Husrev-begove biblioteke u okviru harema Gazine džamije i medrese, postala je moja opsesija. Nisam znao kako, ali sam bio uvjeren da se to svakako moralo uraditi. Možda čudno zvuči, ali neke strateške poduhvate za našu naciju, državu i vjeru bilo je lakše sprovesti u ratu i odmah poslije rata, nego danas. Jedan od tih poduhvata je, svakako, poslijeratna izgradnja Gazi Husrev-begove biblioteke. Cijenim da su izgradnja Gazi Husrev-begove biblioteke i izgradnja rezidencijalnog doma za reis-l-ulemu i administrativnog centra Rijaseta Islamske zajednice na Kovačima, dva najveća poduhvata Islamske zajednice u jednostoljetnoj post-osmanlijskoj ili austro-ugarskoj upravi Bosnom.
Slučajno, ali opet ništa nije slučajno, jer sve je u Božjoj volji i određenju, dolazi nam u posjetu ambasador države Qatar u Rimu (2000-2005), Ali Bin Fahad Al-Hadžri. Elegantan, otvoren za razgovor i suosjećajan prema Bosni, ambasador Al-Hadžri je odmah shvatio o čemu je riječ nakon što smo ga obavijestili o našem nijjetu i prezentirali mu idejni projekat za izgradnju Gazi Husrevbegove biblioteke. Ubrzo nakon toga uslijedio je poziv za posjetu Dohi, gdje su nas čekale dobre vijesti od Hamed bin Kalifa Al Thani, Emira Qtara, koji je glasno uzviknu: „Ovo je naš projekat (Hādhā mašrūʿuna).
Naravno, sretan sam što je „neizvjesna avantura - kader “ o podizanju Gazi Husrevbegove biblioteke zračila srećom i uspjehom, ali nisam sretan što nam se „neizvjesna avantura“ oko izgradnje univerziteta nije posrećila. U organizacijskom smislu, univerzitet je europski izum, ali koledž je, zasigurno, islamski produkt u smislu volje za duhovnim i svjetovnim odgojem i obrazovanjem. Upravo je taj islamski produkt koledža Europa pretvorila u organizirani univerzitet. Pošto imamo pravo naslijeđa na obje ove edukativne baštine – islamsku i europsku, vrijeme je da se u tekućoj „pauzi od ponovnog udruženog zločinačkog poduhvata“ iz džamije, mekteba, medrese i fakulteta izdignemo na razinu univerzitetske vjere, nacije i kulture. Imamo sve uvjete za to – prostorne i kadrovske. Potrebna nam je samo jaka volja za smisao, bistra pamet za viziju i snažna ruka za djelovanje.
Zar ne treba da se rođendan Gazi Husrevbegove medrese od 1537. godine računa kao rođendan Sarajevskog univerziteta?
Treba, naravno, kao što je 355. rođendan Sveučilišta u Zagrebu obilježen na dan trećeg novembra 2023., na temelju ukaza Lepolda I iz 1669. godine prema kojem je Isusovačka akademija dobila sveučilišni status i, kao što je, 2011. godine univerzitet u Oslu obilježio, čemu sam osobno svjedočio, svoj dvjestoti rođendan na temelju skromne teološke škole iz 1811. godine.
Dakako, bio je jedan pokušaj da se Sarajevski univerzitet okiti oreolom jednog od najstarijih univerziteta na Balkanu i Europi, na što je uporno ukazivao Miroslav Krleža, na temelju najstarijih obrazovnih institucija tamo u Bosni, tj., medresa u ovom dijelu svijeta, među kojima je Gazi Husrevbegova medresa od 1537. godine bila i ostala jedna od najpoznatijih i najtrajnijih odgojno-obrazovnih ustanova.
Naime, akademik Mehmed Akšamija je bio napravio sveobuhvatan elaborat o tome da Sarajevski univerzitet godinu 1537. uzme kao godinu svoga utemeljenja. Tadašnji rektor Sarajevskog univerziteta Faruk Čaklavica (2006-2012) prihvatio je tu ideju, ali na Senatu je samo jedan traumatični glas protiv te ideje omeo realizaciju tog historijskog projekta. Jazuk!
No, ako prošla generacija nije bila dovoljno dorasla za ovu „neizvjesnu avanturu – kadera“ sreće i uspjeha, to ne znači da sadašnja, sljedeća i ona tamo sljedeća generacija treba da odustanu od te ideje. Ona je sigurno ostvarljiva. Samo treba imati volju za smislom kao logoterapiju protive malodušnosti i maloumnosti da se dođe do tog cilja.
Dragi moji, hvala vam na pažnji uz dovu Allahu Svevišnjem da nas ohrabri da uspravno hodamo Bosnom te da nas obdari voljom za smislom, da nam podari oštri um protiv tupe gluposti i da nas osnaži čeličnom rukom protiv krvavog genocida! Amin!
Foto: MINA
U nastavku objavljujemo obraćanje dr. Cerića nakon prijema plakete:
Uvaženi Reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović,
Poštovani muftija dr. Nedžad Grabus, predsjednik Upravnog odbora Gazi Husrev-begove biblioteke
Poštovani Dženan ef. Handžić, direktor Gazi Husrevbegove biblioteke
Cijenjeni prisutni,
Hvala Allahu Svevišnjem i neka je salavat i selam na Allahovog Vjerovjesnika Muhameda, Alejhisselam!
Zahvaljujem se na dodjeli ove PLAKETE u znak zahvalnosti i priznanja za moj doprinos mikrofilmovanju rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke u ratu i vodeću ulogu u podizanju novog zdanja Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu u post-ratnom periodu.
Nisam to očekivao, pa je time moja čast koju osjećam, primajući ovu PLAKETU, uvećana.
Neki derviš je pitao Mevlana Rumija šta je to strah?
- Strah je, veli Rumi, neprihvaćanje kadera - neizvjesnosti. Jer ako prihvatimo neizvjesnost – kader, onda to postaje sreća i uspjeh avanture ili uzbudljivog poduhvata.
U stoljetnoj samoći otkad smo ostavljeni da sami brinemo o našoj vjeri i naciji, o našem jeziku i kulturi, o našem društvu i državi, uspjeli smo biti, kao generacija, dovoljno glasni, dovoljno avanturisti u traganju za srećom i uspjehom u kaderu i dovoljno djelotvorno organizirani da nam se ovoga puta, krajem dvadesetog stoljeća, ne ukrade i ne otme istina o srpskom zločinu genocida te da doživimo, makar djelomično, pravdu na najvišoj instanci svjetskog suda pravde.
 |
Međutim, nakon imune serije od jednog stoljeća paljenja bosanskih hiža – kuća, klanja, silovanja, progona, rušenja džamija, etničkog čišćenja te genocida po Bosni ovo trenutno vrijeme zatišja ili prinudnog mira treba uzeti kao kratku ili dugu pauzu do narednog udruženog zločinačkog poduhvata. To je jasno svakome ko prati ničim izazvane učestale poruke iz Srbije – Beograda, a ponekad i iz Hrvatske, gdje se rađa i raste antibosansko zlo, koje se zatim prelijeva na Bosnu i po Bosni. Te antibosanske poruke dolaze od najviših srpskih političkih, vjerskih i akademskih ličnosti, poruke koje se mogu ovako sažeti: – Bosna je vještačka država; Bošnjaci su izmišljena nacija; Bošnjacima je nedopustiv atribut „bosanski“ za „jezik bosanski“; svetosavlje je temelj i krov u srpskim školama bez obzira na druge; Bošnjaci su konvertiti i podanički narod, a ne državotvorni; u Srebrenici se nije dogodio genocid.
I ništa, ti srpski antibosanski nacionalisti nesmetano ulaze u bosansku državu i slobodno hodaju po Bosni, uključujući i Porfirija (srpskog patrijarha), sudionika na „Svesrpskom saboru“ i potpisnika „Deklaracije“ tog Sabora, u kojoj su eksplicitno ili implicitno sadržane sve gore navedene antibosanske i antibošnjačke poruke. Za razliku od Beograda, koji zabranjuje ulaz u Srbiju jednoj ili dvjema ekstradnim pjevačicama zato što su se, onako usput, ružno izrazile o Srbiji poput, za Srbe gorke istine, o tome da se u Srebrenici vaistinu dogodio srpski genocid nad Bošnjacima – muslimanima.
Braćo moja, nema fajde od sarajevskih pustih naučnih skupova i kuknjavih deklaracija o „Svesrpskom saboru“, kao kontinuitetu velikodržavne politike, svi oni to dobro znaju, već ima fajde da se zabrani ulazak u Bosnu iz Srbije svima, koji na bilo koji način udaraju na suverenitet bosanske države i pljuju na čast bošnjačkog naroda. U sadašnjem trenutku neizvjesnosti – kadera, avantura sreće i uspjeha je farz za duhovni, nacionalni i državni poduhvat za obranu suvereniteta države i čast nacije.
 |
Krivdu ili nepravdu moguće je djelomično i podnijeti, ali neistinu ili laž nije moguće nimalo i nikada ni prihvatiti ni podnijeti. A to je sve više očigledna namjera SANU-a, namjera da nam ukradu, kao što su navikli da kradu iz Bosne sve što mogu – da nam ukradu istinu i ponište simbole, koji nas čine ponosnim duhovno, nacionalno i državno, uključujući i simbol „Alijinog duha“, na kojeg ih je ovih dana podsjetio Tarik Haverić kako biše znali da bauk tog duha još uvijek nekažnjeno kruži Bosnom, a to znači da ga treba kazniti, najvjerovatnije smrtnom kaznom.
Stoga, dragi moji, čini me ponosnim što je naša Islamska zajednica, koja mi je u ratu i miru ukazala čast da ju predstavljam u domovini i svijetu, na današnji dan prije šesnaest godina, 15. januara 2009. godine, inicirala donošenje Prve Rezolucije Evropskog parlamenta o srpskom genocidu u Srebrenici, kojom se preporuča članicama Europskog parlamenta i državama zapadnog Balkana da prihvate da se 11. juli obilježava kao dan sjećanja na srpski genocid u Srebrenici. Slijedom toga, regionalni državni parlamenti (Slovenija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora), u cijelosti su usvojili tu Rezoluciju. Srbijanski parlament ju je, također, djelomično usvojio, jer ju nije mogao ni ignorirati ni negirati. Uz svestranu pomoć Harisa Hromića, Munire Subašić, Kade Hotić, Murata Tahirovića, Bakire Hasečić, Amira Ahmića, Zijada Bečirevića, Jelka Kacina, Dianne Wallis i Hans-Gerta Peteringa, to je bio jedan od najsigurnijih neprobojnih olovnih štitova, kojeg je Islamska zajednica napravila i podigla radi obrane od otimanja istine o srpskom genocidu u Srebrenici.
 |
Na isti način, moguće je danas da Islamska zajednica, na čelu sa reisu-l-ulemom, pokrene inicijativu Europskom parlamentu da se deveti januar proglasi danom žalosti na Balkanu i Europi, jer je na taj dan rođena ideja srpskog udruženog zločinačkog poduhvata, o čemu postoje punopravne presude međunarodnog suda u Haagu. Treba znati da je naša sreća na plitkoj površini vremena, ali sudbina je naša u dubokom zdencu pamćenja, gdje treba hrabro i duboka zaroniti bez daha i dotaknuti ono što nam se iznova spremna u glavama SANU-a, a to je, otimanje istine o srpskom genocidu, pa time i stvaranje priče o srpskoj nevinosti, ali i o našoj bosanskoj naivnosti. Vrhunac neuspjeha srpske politike, koju možemo označiti kao pobjedu žrtava genocida, bilo je usvajanje planetarne rezolucije o srpskom genocidu u Srebrenici na dan 23. maja, 2024. godine u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Nacija. Ali to je, kao što rekoh, samo sreća na površini vremena. Sudbina naša, međutim, leži u dubini zdenca, gdje moramo zaroniti duboko kako bi bistrili naš um od beogradskog smeća i čeličili ruku od samonametnutog straha.
Da, to sam htio reći. Biblioteka je mjesto gdje se bistri um i čeliči ruka za samoobranu od genocida. Ustvari, dva su vrhunska stuba civilizacijske nacije: biblioteka i univerzitet. Tu istinu shvatio sam dok studirah na Čikaškom univerzitetu 1981-1986. god. Čim su me upisali na Odsjek za blisko-istočene jezike i civilizacije, uputili su me kod direktora biblioteke, kao važnog vodiča za studije. Nisam odmah razumio šta to znači, ali osjetio sam se važnim i poštovanim. Kasnije sam shvatio da je biblioteka zapravo „univerzitet“, jer bez biblioteke nema univerziteta ili nema univerziteta bez biblioteke.
 |
Još uvijek su mi slike u glavi studenata svih rasa i uzrasta kako ispred mene tiho i skrušeno stoje u reda za ulazak u biblioteku Čikaškog univerziteta „Joseph Regenstein”. Još uvijek osjećam onaj specifični miris pri ulasku u biblioteku, koji je u meni oživljivao ljubav za knjigom i budio mi maštu da moja nacija ima ovakvu biblioteku, koja miriše knjigom. Posrećilo mi se da tu moju ljubav prema biblioteci osnažim u Maleziji (1991-1993) dok sam satima u azijskim toplim i vlažnim noćima provodio vrijeme u razgovoru sa profesorom Naqibom Al-Attasom o važnosti re-definiranja islamskih pojmova i re-afirmiranju biblioteke za naučno-istraživački rad kod muslimana. Bio je oduševljen mojom pričom o Gazi Husrev-begovoj biblioteci, posebno o njenim unikatnim rukopisima. Kad sam mu u aprilu 1993. god. rekao da su me pozvali da se vratim u okupirano Sarajevo kako bih preuzeo dužnost naibu-reisa, profesor, Al-Attas je bez dvojbe donirao mašinu za mikrofilmovanje svih rukopisa Gazi Hesrev-begove biblioteke uz želju da se jedna kopija dostavi biblioteci ISTAC-a (International Institute of Islamic Thought & Civilisation). Ne znam ni sâm kako, ali mašina je unatoč barikadama, unesena u okupirano Sarajevo i mikrofilmovanje rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke je urađeno u ratu na čemu treba zahvaliti direktoru Mustafi Jahiću i njegovim suradnicima-bibliotekarima. Naravno, jedna kopija je pohranjena u biblioteci ISTAC-a. Bila je to naša zajednička želja da se na sigurnom mjestu dodatno čuvaju važni rukopisi Gazi Husrev-begove biblioteke nakon što je srpska vojsaka zapalila dvije biblioteke: Orijentalni institut u Sarajevu (17. maj 1992) i Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine (25. avgusta 1992).
Nakon mog čikaškog iskustva o važnosti biblioteke za civilizacijsku naciju te moje spoznaje u razgovoru sa profesorom Al-Attasom o potrebi re-definiranja i re-afirmiranja islamskog-duhovnog preporoda kroz instituciju biblioteke, a naročito nakon što je postalo jasno da je srpsko spaljivanje dviju sarajevskih biblioteka bio dio planiranog genocida nad našim narodom, izgradnja Gazi Husrev-begove biblioteke u okviru harema Gazine džamije i medrese, postala je moja opsesija. Nisam znao kako, ali sam bio uvjeren da se to svakako moralo uraditi. Možda čudno zvuči, ali neke strateške poduhvate za našu naciju, državu i vjeru bilo je lakše sprovesti u ratu i odmah poslije rata, nego danas. Jedan od tih poduhvata je, svakako, poslijeratna izgradnja Gazi Husrev-begove biblioteke. Cijenim da su izgradnja Gazi Husrev-begove biblioteke i izgradnja rezidencijalnog doma za reis-l-ulemu i administrativnog centra Rijaseta Islamske zajednice na Kovačima, dva najveća poduhvata Islamske zajednice u jednostoljetnoj post-osmanlijskoj ili austro-ugarskoj upravi Bosnom.
Slučajno, ali opet ništa nije slučajno, jer sve je u Božjoj volji i određenju, dolazi nam u posjetu ambasador države Qatar u Rimu (2000-2005), Ali Bin Fahad Al-Hadžri. Elegantan, otvoren za razgovor i suosjećajan prema Bosni, ambasador Al-Hadžri je odmah shvatio o čemu je riječ nakon što smo ga obavijestili o našem nijjetu i prezentirali mu idejni projekat za izgradnju Gazi Husrevbegove biblioteke. Ubrzo nakon toga uslijedio je poziv za posjetu Dohi, gdje su nas čekale dobre vijesti od Hamed bin Kalifa Al Thani, Emira Qtara, koji je glasno uzviknu: „Ovo je naš projekat (Hādhā mašrūʿuna).
Naravno, sretan sam što je „neizvjesna avantura - kader “ o podizanju Gazi Husrevbegove biblioteke zračila srećom i uspjehom, ali nisam sretan što nam se „neizvjesna avantura“ oko izgradnje univerziteta nije posrećila. U organizacijskom smislu, univerzitet je europski izum, ali koledž je, zasigurno, islamski produkt u smislu volje za duhovnim i svjetovnim odgojem i obrazovanjem. Upravo je taj islamski produkt koledža Europa pretvorila u organizirani univerzitet. Pošto imamo pravo naslijeđa na obje ove edukativne baštine – islamsku i europsku, vrijeme je da se u tekućoj „pauzi od ponovnog udruženog zločinačkog poduhvata“ iz džamije, mekteba, medrese i fakulteta izdignemo na razinu univerzitetske vjere, nacije i kulture. Imamo sve uvjete za to – prostorne i kadrovske. Potrebna nam je samo jaka volja za smisao, bistra pamet za viziju i snažna ruka za djelovanje.
Zar ne treba da se rođendan Gazi Husrevbegove medrese od 1537. godine računa kao rođendan Sarajevskog univerziteta?
Treba, naravno, kao što je 355. rođendan Sveučilišta u Zagrebu obilježen na dan trećeg novembra 2023., na temelju ukaza Lepolda I iz 1669. godine prema kojem je Isusovačka akademija dobila sveučilišni status i, kao što je, 2011. godine univerzitet u Oslu obilježio, čemu sam osobno svjedočio, svoj dvjestoti rođendan na temelju skromne teološke škole iz 1811. godine.
Dakako, bio je jedan pokušaj da se Sarajevski univerzitet okiti oreolom jednog od najstarijih univerziteta na Balkanu i Europi, na što je uporno ukazivao Miroslav Krleža, na temelju najstarijih obrazovnih institucija tamo u Bosni, tj., medresa u ovom dijelu svijeta, među kojima je Gazi Husrevbegova medresa od 1537. godine bila i ostala jedna od najpoznatijih i najtrajnijih odgojno-obrazovnih ustanova.
Naime, akademik Mehmed Akšamija je bio napravio sveobuhvatan elaborat o tome da Sarajevski univerzitet godinu 1537. uzme kao godinu svoga utemeljenja. Tadašnji rektor Sarajevskog univerziteta Faruk Čaklavica (2006-2012) prihvatio je tu ideju, ali na Senatu je samo jedan traumatični glas protiv te ideje omeo realizaciju tog historijskog projekta. Jazuk!
No, ako prošla generacija nije bila dovoljno dorasla za ovu „neizvjesnu avanturu – kadera“ sreće i uspjeha, to ne znači da sadašnja, sljedeća i ona tamo sljedeća generacija treba da odustanu od te ideje. Ona je sigurno ostvarljiva. Samo treba imati volju za smislom kao logoterapiju protive malodušnosti i maloumnosti da se dođe do tog cilja.
Dragi moji, hvala vam na pažnji uz dovu Allahu Svevišnjem da nas ohrabri da uspravno hodamo Bosnom te da nas obdari voljom za smislom, da nam podari oštri um protiv tupe gluposti i da nas osnaži čeličnom rukom protiv krvavog genocida! Amin!
Foto: MINA
