Svaki grad, osim velelepnih građevina, spomenika kulture, muzeja, modernih trgovina i dinamičnog razvoja, čine i ljudi – najdragocjeniji resurs njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Na obalama između Morače i Ribnice, đe dvije rijeke spajaju svoje priče, a Stara varoš čuva tajne prošlih vremena, rodio se Abdulah-Bato Abdić – visokooobrazovani publicista, istaknuti hroničar i čuvar duše stare Podgorice. Abdulah-Bato Abdić je vođen neiscrpnom ljubavlju prema svom gradu, uspješno pretočio bogatu istoriju, stare predanja ali i brojne istorijske činjenice i uspomene Stare Varoši u priče koje odišu ljepotom i nostalgijom. Njegova misija da sačuva duh vremena, detalje iz svakodnevnog života i neprolaznu vrijednost arhitekture prošlih vjekova rezultirala je stvaranjem vrijednih publicističkih radova i knjiga. Kroz svoje djelo, Abdić je uspio oživjeti prošlost, osiguravajući da dragocjeni fragmenti identiteta Podgorice ostanu sačuvani za buduće generacije. Njegove priče i zapisi nisu samo hronike već živa slika ali i eho prošlih vjekova koje čine njeove priče nezaobilaznim svjedocima kulturnog blaga Stare Varoši.

Šeher-sevdah Duhovna dimenzija Podgorice i Stare varoši

Pogled na Staru varoš (Photo: Rožaje today)

Podgorica, stara varoš ispod Ljubovića, nosi pečat jedinstvene prošlosti koja se kroz vjekove oblikovala kroz suživot pravoslavaca i muslimana. Ovaj grad je mjesto đe su se gradile zajedničke vrijednosti, očuvala duhovnost i razvijala kultura ispod krošnji smokava i uz zvuke sevdalinki. Abdulah-Bato Abdić ostavlja nam neizbrisiv trag bilježeći te trenutke, stare sokake, džamije i kule, sve ono što je činilo srce Stare Varoši. Abdić neumorno zapisuje i objavljuje priče o Podgorici kakva je nekada bila - šeher ispunjen zvucima života, pjesmama, pričama i legendama. Podgorički šeher-sevdah predstavlja jedinstveni spoj orijentalnih i mediteranskih uticaja. Abdić ga opisuje kao duhovnu komponentu koja otkriva dušu svakog Podgoričanina. Pjesme i priče sačuvane kroz generacije nisu bile samo izrazi tuge i čežnje već i način da se prigrli život i poveže sa zajednicom. Sevdalinke koje su odzvanjale sokacima Stare varoši nisu bile obična zabava zabava. One su bile ispunjenje društvene potrebe za izražavanjem emocija, za dijeljenjem radosti i tuge. Svaka avlija, svaki pendžer, svaka kaldrma i rijeke nosile su priče o životu, ljubavi i patnji. Podgorica, sa svojim hamamima, mlinovima, kamenim mostovima i bunarima, bila je pjesma u kamenu. Visoki zidovi avlija skrivali su intimu porodičnih života, dok su zajednička okupljanja i druženja u avlijama postavljala temelje kulture poštovanja i zajedništva. Abdić nas podsjeća da je svaki detalj - od đulistana do Sahat-kule - bio dio složene priče Podgorice, priče koja nas i dalje sve povezuje i veže. Abdulah-Bato Abdić svojim zapisima ostavlja ne samo trag o staroj Podgorici već i podsjeća na univerzalne vrujednosti koje nas vezuju za prošlost. Njegov rad je most između generacija, priča o životu koji je nekada bio i nasljeđe za buduće naraštaje da očuvaju ono što čini suštinu njihovog identiteta. Kroz Glavatovića džamiju, sevdalinke i sokake Stare varoši, Abdić nam pokazuje da je Podgorica bila i ostala šeher - grad ljubavi, suživota i kulturnog blaga, mjesto koje zaslužuje da se o njemu govori i pjeva. Podgorica kakvu je opisao Abdić možda više ne postoji u svom izvornom obliku, ali kroz njegove zapise, slike prošlosti oživljavaju, podsjećajući nas na ljepotu grada koji je bio i na vrijednosti koje bismo trebali njegovati i danas. „Lijepa li si, šeher Podgorice, da te ljepše na daleko nema“ – poruka je koja ostaje upisana u srcima svih koji čuvaju sjećanja na ovaj grad.

Glavatovića džamija – simbol nestale osmanske arhitekture

Glavatovića džamija, Stara Varoš, Podgorica

Podgorica, stara varoš na obalama Ribnice i Morače, bila je vjekovima dom harmoničnog suživota različitih kultura, vjera i običaja. Njena istorijska i kulturna baština bila je u velikoj mjeri oblikovana osmanskim uticajem, vidljivim u arhitektonskim draguljima, pričama i običajima koji su oblikovali identitet grada. Abdulah-Bato Abdić, hroničar i čuvar uspomena na staru Podgoricu, svojim radom oživljava slike prošlosti, posebno kroz tekst „Podgorička Tadž Mahal – Glavatovića džamija“, kojim ukazuje na značaj osmanske arhitekture i njenog gubitka.

Glavatovića džamija, podignuta krajem XIX vijeka, predstavljala je jedno od najvažnijih obilježja stare Podgorice. Nazvana po vakifu Jusuf-begu Glavatoviću, džamija nije bila samo mjesto molitve, već i centar okupljanja i obrazovanja mještana. Kroz priču o Turkuš-paši, koji je u znak zahvalnosti za sahranu svoje kćeri dogradio džamiju i podigao minare, Abdić ukazuje na univerzalne vrijednosti ljubavi, poštovanja i bogobojaznosti koje su prožimale živote ljudi tog doba.

Džamija je bila prepoznatljiva po elegantnom minaretu, izrađenom od fino tesanog kamena, ukrašenom prelijepim stalaktitima. Kompleks je uključivao mekteb i medresu, pružajući obrazovanje i čuvajući tradiciju mjesne muslimanske omladine. Njena arhitektonska grandioznost i simbolika učinile su je „draguljem u kruni“ osmanske Podgorice. Minare, koje je dominiralo prostorom, činilo se „kao spušteno sa neba“, što dodatno oslikava duhovnu komponentu ove građevine.

Glavatovića džamija pored toga što je bila religiozni objekat bila je i simbol zajedništva. U njenim prostorijama organizovane su manifestacije koje su doprinosile očuvanju kulturnog identiteta zajednice. Društvo „Gajret“ koristilo je džamiju kao mjesto okupljanja i proslava, jačajući veze među ljudima različitih vjera i običaja. Kroz legende i priče o džamiji, Abdić nas podsjeća na širi značaj ovih objekata – njihovu ulogu u oblikovanju kolektivne svijesti i identiteta. Tokom Drugog svjetskog rata, džamija je ozbiljno oštećena, a njeno minare porušeno nakon oslobođenja grada. Ovaj tragični čin simbolizuje gubitak ne samo vjerske građevine već i kulturnog i duhovnog nasljeđa Podgorice. Abdić kroz svoj tekst evocira osjećaj nostalgije i tuge zbog uništenja ovih dragocjenih simbola prošlih vremena.

Abdulah-Bato Abdić, svojim neumornim radom, ne samo da čuva uspomene na staru Podgoricu već i podsjeća na važnost osmanske arhitekture kao integralnog dijela kulturne baštine. Njegov tekst o Glavatovića džamiji otkriva ne samo njenu istorijsku i arhitektonsku vrijednost već i njenu ulogu u oblikovanju kulturnog pejzaža grada. Kroz priče o džamijama, Sahat-kuli i sevdalinkama, Abdić nas vraća u vrijeme kada su Podgoričani živjeli u skladu sa sobom i svojim komšijama, čuvajući vrijednosti zajedništva i poštovanja.

Podgorica kakvu je opisao Abdić možda više ne postoji u svom izvornom obliku, ali kroz njegove zapise, slike prošlosti oživljavaju, podsjećajući nas na ljepotu grada koji je bio, i na vrijednosti koje bismo trebali njegovati i danas. „Lijepa li si, šeher Podgorice, da te ljepše na daleko nema“ – poruka je koja ostaje upisana u srcima svih koji čuvaju sjećanja na ovaj grad.

Tragedija i ljudskost u ratu
Abdulah-Bato Abdić, kroz tekst „Muhadžirski zbjegovi u Titogradu 1992.“, osvjetljava jednu od najmračnijih epizoda moderne istorije, bilježeći sudbine muhadžira iz Bosne koji su tokom rata potražili utočište u Titogradu. Ovaj tekst je duboko emotivno svjedočanstvo o ljudskoj patnji, ali i o snažnoj nadi i solidarnosti koja je sijala i u najmračnijim trenucima. Jedan od najupečatljivijih prizora u tekstu jeste susret sa plavokosim dječakom, ne starijim od četiri ili pet godina, koji je, iscrpljen i preplašen, čvrsto držao majčinu suknju. Abdić piše kako su njegove plave oči, ispunjene nepovjerenjem i strahom, pratile svaki njegov pokret. Dječakov tihi glas izgovarao je riječi poput „šuma“, „ljudi“, „top“, pokušavajući da izrazi ono što je proživio – skrivanje, bježanje i nasilje. Kada je Abdić pokušao da mu pruži ruku i pomiluje ga dječak se povukao, grčevito se držeći za majku. Tek kasnije saznajemo da su ga zli ljudi, neposredno nakon što je zarobljen, šamarali i povrijedili nožem po nosu, ostavivši ožiljak kao fizički podsjetnik na pretrpljenu traumu. Kolona žena, djece i staraca, koje su Abdić i njegovi saradnici iz „Merhameta“ pronašli u haustoru jedne zgrade, bila je slika iscrpljenosti i očaja. Abdić opisuje trenutak kada je noćnu tamu probilo bjelilo minareta Starodoganjske džamije, simbolizujući nadu i sigurnost. Taj trenutak kada su muhadžiri ušli u džamiju donio je olakšanje i preokret – iz trenutaka patnje i neizvjesnosti prešli su u okruženje đe je pružena pomoć, hrana i smještaj.

Među muhadžirima je bio i starac u devetoj deceniji života, Muhamed Gubeljić, koji je preživio golgotu Fazlagića Kule. Abdić ga opisuje kao čovjeka koji je, uprkos svemu, našao olakšanje u cigareti. Sa zahvalnošću je prihvatao svaki poklonjeni trenutak mira, a njegove oči, ispunjene suzama dok se opraštao sa Abdićem, bile su svjedočanstvo dubokog bola, ali i zahvalnosti prema ljudima koji su mu pomogli.

Ovaj tekst nije samo zapis o patnji već i o ljudskoj solidarnosti i snazi zajednice. Abdić bilježi kako su on i njegovi saradnici, poput Esada Merulića i Šuće, činili sve da pomognu muhadžirima. Njegovo prisjećanje na trenutak kada je direktor lokalnog prevoznika, uprkos odbijanju, na kraju pristao da organizuje prevoz za muhadžire, pokazuje kako su ljudskost i saosjećanje nadjačali administrativne prepreke.

Abdićev tekst nije samo zapis o prošlosti već i opomena budućim generacijama. Njegova priča o plavokosom dječaku, starcu duhandžiji i svima onima koji su u Starodoganjskoj džamiji pronašli utočište, nosi univerzalnu poruku – da nikada ne smijemo zaboraviti tragedije rata, ali i da u najtežim trenucima treba čuvati ljudskost i solidarnost. Kroz svoje riječi, Abdulah-Bato Abdić poziva nas da izvučemo pouke iz priča koje bi inače mogle biti zaboravljene.

Podgoričko mezarje kao svjedok prošlosti

Nišan Bećira Sami-efendija Mećikukića, polovina XIX. vijeka

Podgorica, grad slojevitih istorijskih tragova i različitih kulturnih uticaja, čuva uspomene na nekadašnja mezarja koja su bila sastavni dio njenog identiteta. U svom tekstu „Podgoričko mezarje kojeg više nema“, Abdulah-Bato Abdić donosi potresnu i iskrenu priču o sudbini mezarja „Pobrežje“, koje je godinama bilo simbol duhovnosti, sjećanja i kulturne istorije, da bi na kraju postalo prostor zaborava i uništenja.

Abdićev tekst počinje opisom mezarja „Pobrežje“ kao prostora tišine, smirenosti i duboke simbolike. Sa 24.200 kvadratnih metara, ovo mezarje je tokom decenija bilo mjesto đe su se sahranjivali ne samo stanovnici Podgorice, već i vojnici Osmanskog Carstva. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata započeo je proces uklanjanja mezarja. Abdić svjedoči kako su se uporedo obavljale dženaze i uklanjali postojeći nišani, dok je centralni dio mezarja pretvoren u Centralni park „Pobrežje“, sa stazama oblikovanim u formi stilizovanog krsta. Ova transformacija prostora postala je simbol odnosa društva prema vlastitoj prošlosti.

Abdić kroz tekst postavlja važno pitanje o dostojanstvu umrlih, ističući da ono ne počiva samo u kaburu, već u načinu na koji živi tretiraju njihovu ostavštinu. Prebijeni i povaljani nišani, nekadašnji spomenici kulture sa natpisima na osmanskom jeziku, služili su kao pijačne tezge i improvizovani stolovi, dok su kamioni sa poljoprivrednim proizvodima parkirani iznad povaljanih mezarova. Ovakvi prizori, prema Abdiću, predstavljaju ne samo gubitak materijalne kulture već i urušavanje moralnih temelja društva. Za Abdića, sudbina „Pobrežja“ je ogledalo pada društvene svijesti o značaju pravde i poštovanja prema prošlosti. On ukazuje da je uništenje mezarja posljedica pragmatizma pojedinaca, ali i nesposobnosti šire zajednice da se suprotstavi degradaciji kulturnih i istorijskih vrijednosti. Ovaj proces nije samo uklanjanje mezarja već i simboličko brisanje tragova identiteta jedne zajednice, što Abdić opisuje kao „kolateralnu štetu“ nepravednog društva. Abdić završava tekst apelom za obnovu dostojanstva mezarja „Pobrežje“. On predlaže izgradnju lapidarijuma, đe bi sačuvani nišani bili izloženi kao pokretni tragovi materijalne kulture. Ova ideja nije samo način da se povrati dostojanstvo preminulih već i da se budućim generacijama ostavi trajni podsjetnik na važnost očuvanja kulturnog nasljeđa.

Kroz tekst „Podgoričko mezarje kojeg više nema“, Abdulah-Bato Abdić nije samo svjedok prošlosti već i glas savjesti koji nas poziva na preispitivanje odnosa prema vlastitoj istoriji i kulturi. Njegove riječi su opomena i optužba za nemar, ali i poziv na buđenje svijesti i obnovu vrijednosti koje čine osnovu pravednog i civilizovanog društva. „Pobrežje“, kako ga Abdić opisuje, nije samo mezarje – ono je priča o precima, našoj odgovornosti i našem licu u ogledalu istorije.

Tekst „Bijeg iz Fočanske golgote i spas u Titogradu“ Abdulaha Bata Abdića donosi potresno svedočanstvo o ljudskoj patnji, snazi solidarnosti i trijumfu ljudskog duha u vreme najvećih ratnih stradanja tokom raspada Jugoslavije. Kroz svoje beleške, Abdić nas vodi u sumornu stvarnost izbegličkih talasa, ali i podseća na humanost i plemenitost koje su prožimale živote onih koji su pružali i primali pomoć.

Abdulah-Bato Abdić, kroz svoj tekst „Doktor poliglota,“ o Sadiku (Omerovom) Striniću osvetljava duboke ljudske priče i istorijske okolnosti koje su oblikovale zajednicu i pojedince. Njegova sposobnost da prenese slojevitost iskustava kroz naraciju koja istovremeno osvjetljava tragediju i istinsku ljudskost, stavlja ga u red istaknutih autora koji se ne bave samo pamćenjem već i moralnom odgovornošću prema budućnosti. Centralna figura teksta, doktor poliglota, simbolizuje univerzalnu humanost i empatiju. Njegova uloga prevazilazi profesionalne okvire i postaje most između kultura, jezika i ljudskih sudbina. Abdić opisuje doktora kao osobu koja se posvećuje ne samo fizičnom izlečenju već i emocionalnoj i duhovnoj podršci. Takva posvećenost naglašava značaj pojedinca u kolektivnim tragedijama. Abdićev stil je bogat detaljima koji oživljavaju atmosferu i likove. Kroz njegove opise, čitalac se neizbježno suočava sa teškim pitanjima pravde, dostojanstva i održanja ljudskosti u najtežim okolnostima. Doktor poliglota ne predstavlja samo ljekara; on je figura koja oličava otpor prema dehumanizaciji i simbol nade u vremenu beznađa. Abdić nije samo pasivni svedok događaja; on je aktivni interpretator koji svojim pisanjem poziva na promišljanje o značaju prošlosti. Njegovi tekstovi, uključujući „Doktor poliglota,“ su poziv na budnost i odgovornost prema istorijskom pamćenju. Abdićeva riječ je snažan instrument pravde, podsjećanja i opomene. Abdulah-Bato Abdić kroz „Doktor poliglota“ donosi duboko promišljen tekst koji spaja ljudsku tragediju i uzvišenu hrabrost. Njegova naracija ne samo da podsjeća na prošlost već nas poziva da prepoznamo i cijenimo vrijednosti koje su neophodne za izgradnju boljeg društva. Uloga doktora poliglote, kako ju je Abdić opisao, nadilazi specifično vrijeme i mjesto, postajuci univerzalni simbol humanosti i nade.

Podgorica na raskršću istorije tragovi bola i snaga identiteta
U svom tekstu „Podgorica na razmeđu vekova i civilizacija – život blagosloven mukama“, Abdulah-Bato Abdić na izuzetan način osvjetljava složenu istoriju Podgorice, njenu prekretnicu nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i posljedice takođe odluke na muslimansku zajednicu ovog grada. Njegov narativ je duboko ukorijenjen u empatiji, istraživačkoj preciznosti i želji za očuvanjem sjećanja na jedno turbulentno doba. Tekst je mozaik istorijskih činjenica, ličnih promišljanja i socio-kulturnih refleksija koje podvlače značaj pravde, znanja i ljudskog otpora u suočavanju sa istorijskim nedaćama. Abdić evocira sudbonosni trenutak kada je, nakon Berlinskog kongresa, Podgorica predata Crnoj Gori. Ovo je označilo početak egzodusa oko 3.000 muslimanskih stanovnika, koji su pod pritiskom napustili svoje domove. Njihova sudbina, kako Abdić piše, oslikava muhadžirsku golgotu – putovanje kroz negostoljubive predjele, od Skadra do Drača i dalje ka Peći i Istanbulu. U ovim mukama, progonjeni staropodgoričani simbolizuju univerzalnu borbu za očuvanje identiteta i dostojanstva u neizvesnim vremenima.


Abdić se osvrće na značaj obrazovanja među staropodgoričkim muslimanima. Suprotno uvreženom mišljenju o njihovoj nezainteresovanosti za znanje on pokazuje da su i u najtežim vremenima težili obrazovanju, vjerujući da je ono ključ za napredak zajednice. Spominje Bećir Sami efendiju Mećikukića, sekretara Osnovne škole, čiji je nišan u depou podgoričkog mezarja postao simbol otpora i intelektualne tradicije.

Abdić ističe kako su staropodgorički muslimani morali da se suoče sa nepravednim sistemom, koji ih je često marginalizovao. Prikazuje mukotrpne pokušaje integracije u novu društvenu stvarnost, uključujući i inicijative za osnivanje škola koje bi pohađala deca svih vera. Priče o nepravdama, poput primoravanja muslimana da skidaju fese u znak pokornosti, osvjetljavaju koliko su napori ka inkluziji bili opterećeni otporima i predrasudama.

Abdulah-Bato Abdić ne samo da dokumentuje istoriju već prezentuje lekcije koje iz nje možemo izvući. Njegov tekst je apel za pravdu, empatiju i razumijevanje, ali i opomena na opasnosti zaborava. On naglašava kako je znanje važan segment budućnosti, ključ za očuvanje identiteta i sredstvo za izgradnju pravednijeg društva. Njegov doprinos nije samo u bilježenju i publikovanju istorijskih činjenica već u povezivanju prošlih trauma sa današnjom potrebom za tolerancijom i pravdom. Kao hroničar sudbine Podgorice i njenih ljudi, Abdić ostavlja dragocjen zapis o vremenu i mjestu koje, iako blagosloveno mukama, nosi sjeme nade i snagu duha i ljuckosti.

Abdulah-Bato Abdić, intelektualac i hroničar, predstavlja nezaobilaznu figuru u očuvanju kulturnog nasljeđa Podgorice i Stare varoši. Njegovo djelo nije samo spisateljska praksa, već i duboko lični zadatak da kroz zapisivanje sjećanja sačuva priču o ljudima, mjestu i vremenima (nekada dobrim nekada zlim). Kroz brojne izazove i lične gubitke, Abdić je ostao nepokolebljiv, usmjeren ka očuvanju onoga što simbolizuje identitet Stare varoši. Njegova djela svjedoče o neiscrpnoj energiji i ljubavi prema rodnom gradu, što ga čini jedinstvenim hroničarem Podgorice.

Abdićeva veza sa Starom varoši duboko je utkana u njegovoj ličnoj istoriji. Ulica i sokaci, osmanski spomenici, priče iz haremluka i muhabetluka, sve su to elementi koji prožimaju njegovo stvaralaštvo. Odrastanje u Staroj varoši oblikovalo je njegovu perspektivu i stavove. Kroz njegove tekstove oživljavaju se prizori kaldrme, zvuci ezana, mirisi ribničkih obala i melodije sevdalinki. Ta nostalgija nije samo emotivna, već i kulturna – ona nas podsjeća na duh zajednice koja je živjela u harmoniji. Abdićeva posvećenost čuvanju nasljeđa Stare varoši oslikava se u njegovom pristupu pisanju. Njegove riječi nisu samo podsjećanje, već i opomena da se ne zaboravi. Ponekad sa bolom u srcu, ponekad sa osmjehom on piše o prošlosti koja je oblikovala sadašnjost.

Abdićeva uloga u osnivanju Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“ istaknut je primjer njegove posvećenosti zajednici. Ovo društvo nije samo humanitarna organizacija, već simbol zajedništva i solidarnosti među muslimanima Podgorice. „Merhamet“ je tokom ratnih godina, posebno u vrijeme muhadžirske krize, pružio nemjerljivu pomoć izbjeglicama i ugroženima. Abdić, kao jedan od značajnih organizatora, doprinosio je ne samo logistici već i vraćanju dostojanstva ljudima u teškim trenucima. Njegova sposobnost da okupi ljude i podstiče ih na humanost ostavila je dubok trag. Kroz „Merhamet“, Abdić je pokazao da solidarnost nema granica i da humanost ne poznaje razlike. Jedan od najznačajnijih doprinosa Abdulaha-Bata Abdića je njegov rad na obnovi i očuvanju Osmanagića džamije. Njegova knjiga „Osmanagića džamija: od legende do obnove“, objavljena 2012. godine, predstavlja svjedočanstvo o značaju ove džamije ne samo kao religijskog objekta već i kao kulturno-istorijskog simbola Stare varoši. Osmanagića džamija, jedna od najstarijih u Podgorici, simbolizuje duh vremena i snagu muslimanske zajednice. Abdić je ne samo bilježio njenu istoriju već se aktivno zalagao za njenu obnovu, podsjećajući na njenu ulogu u očuvanju identiteta muslimana Podgorice. Njegov rad na obnovi nije bio samo prirodni sljed okolnosti već i duhovni poduhvat – vraćanje sjećanja i ponosa zajednici. Kroz lične gubitke i teške trenutke, Abdulah-Bato Abdić pokazao je snagu volje i vjere. Njegova intelektualna snaga i harizma nije samo odraz lične hrabrosti već i dubokog duhovnog uvjerenja da je pamćenje temelj identiteta. Uprkos bolu, Abdić je ostao predan svom zadatku. Njegovo stvaralaštvo je epska saga o muslimanima Podgorice, njihovoj kulturi, značaju i doprinosu. Njegov rad nadilazi lično, postajući univerzalni poziv na očuvanje zajedničkog nasleđa.

Abdulah-Bato Abdić je više od pisca, više od dobrotvora više od hroničara; on je čuvar duše Stare varoši, hroničar koji kroz svoje djelo podsjeća na vrijednosti koje ne smiju biti zaboravljene. Njegova posvećenost pravdi, znanju i kulturi sjećanja čini ga nezaobilaznim figurom u savremenoj publicistici. Njegovo djelo, sažeto je u poruci iz Kur’ana: „I čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio“ (El-Qasas, 77), ostaje podsticaj za sve nas da budemo bolji ljudi i da čuvamo vrijednosti koje nas povezuju. Abdulah-Bato Abdić nije samo pisac; on je glas savjesti jednog grada i zajednice ali i jednog naroda, simbol trajne borbe za pravdu, dostojanstvo i pamćenje.