25. novembra 2023. navršilo se 80 godina od osnivanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), kada je BiH dobila svoju međunarodnu ličnu kartu. Ona se može mjeriti s Poveljom Kulina bana koja je izdata 1189. godine. ZAVNOBiH je važno svjedočanstvo o kontinuitetu bh. državnosti, bez koje danas BiH ne bi imala šansu da se bori za opstanak i za bolju budućnost. BiH je prošla put od nedemokratske socijalističke republike, koja je od početka pedesetih godina prošlog vijeka zastupala ideju samoupravljanja, ali je nikada nije dosegla u punom smislu riječi, do sadašnjeg društvenog sistema koji je pojavno demokratski no obiluje krizama i ratnim prijetnjama nakon agresije na suverenost Bosne i Hercegovine. U njoj je razvijen koncept jednoglasnosti u političkim partijama koje su na vlasti, uz korupciju i druge vidove štetne za društvo. Od 25. 11. 1943. BiH trpi najteži napad od pokušaja njenog destruiranja od strane velikosrpske i velikohrvatske politike koordinirane u Beogradu i Zagrebu. Uz sve to ovdje su uključene i velike sile i regionalne silnice, koje BiH pokušavaju svrstati u svoj geopolitički prostor. O ovome je na Međunarodnoj naučnoj konferenciji koju organizirala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercgeovine (ANUBiH) govorio akademik prof. dr. Adamir Jerković. U svom kazivanju autor pravi osvrt na najvažnije događaje od 1943. do naših dana. Istovremeno se osvrće na nacionalno pitanje koje su komunisti zatomili pričama o bratstvu i jedinstvu, a ono nikada nije do kraja riješeno. Ovaj izuzetno važan govor objavila je ANUBiH u knjizi Državnost Bosne i Hercgeovine u XX i XXI stoljeću (2024), historijski izazovi i dostignuća u razvoju državnosti BiH, a štampalo sarajevsko Oslobođenje u deset nastavaka. S dopuštenjem autora objavljujemo ga za čitatelje Bošnjaci.net. November 25th commemorates the 80th anniversary of the establishment of the State Anti-Fascist Council for the National Liberation of Bosnia and Herzegovina (ZAVNOBiH), marking the moment when Bosnia and Herzegovina acquired its international identity card. This achievement can be likened to the Charter of Kulin Ban issued several centuries ago in 1189. The ZAVNOBiH stands as a significant testament to the continuity of Bosnian-Herzegovinian statehood, pivotal for Bosnia and Herzegovina's opportunity to fight for survival and a brighter future. From 1943 to the present day, Bosnia and Herzegovina has undergone a transition from a non-democratic socialist republic. Despite advocating the concept of self-management from the early 1950s, it never fully materialized, leading to the current socio-political system. While it appears democratic on the surface, it grapples with tense crises, threats of war post-aggression against Bosnia and Herzegovina's sovereignty, and the emergence of a notion of unanimity among ruling political parties, coupled with corruption and other detrimental societal aspects. Since November 25, 1943, Bosnia and Herzegovina has been subjected to the most formidable assault aiming to dismantle its existence, akin to previous attempts made under the policies seeking the formation of Greater Serbia and Greater Croatia. All this involves major powers as well as regional forces attempting to align Bosnia and Herzegovina within their geopolitical spheres. This paper revisits pivotal events from 1943 to the present, addressing the unresolved national question that Communists suppressed through narratives of brotherhood and unity.

TITO JE PRESUDIO (2)
Osporavanje državnosti od nekih visokih rukovodilaca NOP-a. Rukovodstvo Bosne i Hercegovine je imalo pred sobom tešku i odgovornu zadaću da ubijedi rukovodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije (NOP) da Bosna i Hercegovina treba da ima isti federalni status kao i sve druge zemlje koje su činile jugoslovensku federaciju i da ne dolazi u obzir ustavna konstrukcija prema kojoj bi Bosna i Hercegovina bila srpska ili hrvatska autonomna pokrajina odnosno autonomna oblast vezana za ustanove jugoslovenske federacije. Razgovori oko budućeg državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine vođeni su početkom novembra 1943. godine. Sačinjen je i nacrt dokumenta koji je podijeljen članovima bosanskohercegovačke delegacije. Visoki funkcioneri CK KPJ Moša Pijade, Sreten Žujović i Milovan Đilas^[6], smatrali da Bosna i Hercegovina ne može imati federalni status već da treba biti autonomna pokrajina, a nikako federalna jedinica. Kazali su da ne postoji bosanskohercegovačka nacija i da je republika nacionalna kategorija. Pri tome su izrazili sumnju o muslimanima kao naciji. Oni su izrazili sumnju da bi se čak i u socijalizmu muslimani mogli razviti kao nacija. Zbog toga su smatrali da Bosna i Hercegovina ne može imati federalni status. Sa stavom Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH saglasio se i jedan od najbližih Titovih saboraca Edvard Kardelj. Delegacija Bosne i Hercegovine u kojoj su bili predstavnici svih njenih naroda imala je jednoglasan stav: „Bosna i Hercegovina nije nacionalno homogena zemlja, ali ona vijekovima postoji kao ekonomsko-historijska cjelina, sa svojim složenim društveno-političkim problemima“^[7]. Smatrali su da Bosna i Hercegovina treba samostalno da rješava svoje probleme kao ravnopravna federalna jedinica u jugoslovenskoj federaciji. Na taj način bi se preduprijedio svaki mogući srpsko-hrvatski konflikt i to bi bilo bolje nego pridodavanje bosanskohercegovačke teritorije Srbiji, Hrvatskoj ili dijelova Crnoj Gori. Bosanskohercegovački predstavnici su odbijali ovakva srpsko-hrvatska prijepore oko svog budućeg statusa. Oni nisu prihvatli ni stav da Bosna i Hercegovina bude direktno povezana sa saveznom državom sa nešto manjim pravima nego što imaju ostale federalne jedinice.^[8] Partijski funkcioneri iz Bosne i Hercegovine Hasan Brkić^[9], Avdo Humo^[10], Osman Karabegović^[11] i Rodoljub Čolaković^[12] svjedočili su kasnije da je pitanje statusa Bosne i Hercegovine postavljeno i razriješeno poslije Titovog susreta s članovima Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu (PK KPJ za BiH) u vezi sa iznijetom inicijativom za sazivanje ''bosanske skupštine''.

Muslimanima treba dati šansu da se slobodno nacionalno razvijaju. Nakon četveročasovnog debatiranja Tito koji se nije uopće dvoumio presudio je da Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna federalna jedinica u jugoslovenskoj federaciji. Zaključeno je da bi koncept prisajedinjavanja Bosne i Hercegovine susjednim federalnim jedinica bio poguban za muslimane, kojima jednostavno treba dati priliku da se slobodno nacionalno razvijaju.^[13] Epilog je bio da je savezna država izgrađena na federativnom principu uzimanjem dva kriterijuma, nacionalnog i regionalnog, dakle sa pet naroda i šest zemalja: Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom i Bosnom i Hercegovinom koja je ušla po regionalnom kriterijumu.
Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH- a izabrano je 58 članova AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) i njihova 42 zamjenika. Oni su se već za tri dana, 29. i 30. 11. 1943. godine, u susjednom gradu Jajcu, zajedno sa delegatima iz drugih područja Jugoslavije opredjelili za konačno uređenje Jugoslavije kao federacije ravnopravih članica i naroda a čime je potvrđen i status Bosne i Hercegovine naveden u rezoluciji ZAVOBiH-a.^[14]
Svakako da je u vezi sa prvim zasjedanjem bilo II zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu koje je održano godinu dana docnije (1.jula). Na njemu je usvojena Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine. Ovo je bio veoma „napredan“ dokument koji je nastao tri godine prije Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i ima istu vrijednost. Revolucionari koji su napisali Deklaraciju kasnije se nisu dosljedno držali njenog slova. Ipak, usvojeni dokumenti bili su itekako važni za dalju izgradnju državnosti Bosne i Hercegovine. ZAVNOBiH je pretvoren u u najviše zakonodavno-izvršno predstavničko tijelo, postao je najviši organ državne vlasti i bio je jedini predstavnik narodnog suvereniteta. Posebno je značajno što je ZAVNOBiH na svom zasjedanju u Sankom Mostu proglasio Bosnu i Hercegovinu federalnom jedinicom Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).
Nakon II zasjedanja ZAVNOBiH intenzivirana je izgradnja bosanskohercegovačke državnosti, koja je svoju afirmaciju doživjela u oslobođenom Sarajevu. Na III zasjedanju u Sarajevu 26. aprila 1945. ZAVNOBiH je prerastao u Narodnu skupštinu federalne Bosne i Hercegovine, kao najviši zakonodavni i predstavnički organ naroda. Formirana je Vlada Bosne i Hercegovine, kao najviši izvršni organ vlasti. Kroz formiranje skupštine i vlade i ustanovljavanjem narodnih odbora kao teritorijalnih organa vlasti, federalna Bosna i Hercegovina dobila je svoju potpunu organizaciju unutar savezne države.

---

(U sljedećem nastavku: Agresija na Bosnu i Hercegovinu)

---

FUSSNOTE:
^6] Prema sjećanjima Olge Humo (2001.) koja je radila u Vrhovnom štabu i prekucavala materijale uoči II zasjedanja AVNOJ-a, Milovan Đilas je tražio da istočna Hercegovina pripadne Crnoj Gori. Drugi predlog za koji se zalagao Moša Pijade je bio da BiH treba da dobije status autonomne oblasti. Ali se postavilo pitanje kome bi u tom slučaju pripala ova autonomna oblast, Srbiji ili Hrvatskoj, jer su i jedni i drugi htjeli da ona pripadne upravo njima. Hrvati su imali argumentaciju da je za Srbiju već predviđene dve autonomne oblasti".
^7] Rodoljub Čolaković, AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u BiH, Rad, Beograd 1974.
^8] Iako je Edvard Kardelj prihvatio stanovište PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Pijade, Žujović i Đilas su nastavili i da zastupaju svoje stavove. Sukob „koncepcija“ rariješit će na kraju Tito.
^9] Hasan Brkić, U matici života, Sarajevo 1967.
^10] Avdo Humo je rođen u Mostaru. Član SKOJ-a postaje od 1934, a KPJ od 1935. godine. Godine 1940. izabran je u Pokrajinski komitet KPJ za BiH izabran je 1940. godine. U ratu je bio član PK KPJ i GŠ NOP-a za BiH deluje u Hercegovini na organizovanju oružane borbe. Po zadatku prelazi u Sarajevo i organizuje ilagalni rad gdje djeluje pod konspirativnim imenom "Kulturni". Bio je jedan od organizatora održavanja, vjećnik i član ZAVNOBiH-a od Prvog zasjedanja, član Predsedništva i potpredsjednik ZAVNOBiH-a i član Oblasne narodnooslobodilačke skupštine za Hercegovinu. Izabran je za vjećnika AVNOJ-a. Pokrenuo je 1943. godine list Oslobođenje. Bio je član jugoslovenske delegacije na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine.
^11] Osman Karabegović (1911–1996) jugoslovenski i bosanskohercegovački komunista. Od 1932. je bio član Komunističke partije Jugoslavije. Bio je vođa jugoslovenskih partizana u BiH Poslije rata bio je na raznim dužnostima u socijalističkoj Jugoslaviji. Nakon što je kritizirao model radničkog samoupravljanja i nedostatak demokratije 1972. je isključen iz SKJ. On i Avdo Humo su smijenjeni zbog navodnog muslimanskog "ekskluzivizma“ i "nacionalizma“. Bio je pristalica Slobodana Miloševića u 1990-im i suprotstavljao se Aliji Izetbegoviću. Umro je u Beogradu 1996. godine.
^12] Rodoljub Čolaković (1900 –1983) bio je revolucionar i književnik, učesnik Španskog građanskog rata i NOB, društveno-politički radnik SFRJ i SRBiH, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije. Kao student 1919. postaje član Socijaldemokratske stranke BiH. Kao član Crvene pravde učestvuje u atentatu na jugoslavenskog ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića. Osuđen je na 12 godina zatvora. U zatvoru se upoznao sa više značajnih jugoslavenskih komunista. Prevodi Kapital i druge komunističke tekstove zajedno sa Mošom Pijade. Nakon što je izašao iz zatvora emigrirao u Sovjetski Savez, a kasnije je učestvovao u španskom građanskom ratu na strani republikanaca. Jedan je od organizatora ustanka protiv Nijemaca. Bio je politički komesar partizana u BiH a 1943. jedan od osnivača i prvi urednik dnevnog lista Oslobođenje.
^13] Iako su u dokumentima ZAVNOBiH Muslimani tretirani ravnopravno sa Srbima i Hrvatima, njima u to vrijeme nije bio priznat nacionalni identitet. Nakon 1945. za vrijeme popisa stanovništva bosanskohercegovački muslimani su se morali izjašnjavati kao Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni, što je bilo u suprotnosti sa proklamovanom orijentacijom Komunističke partije o njihovom nacionalnom identitetu.Tek kasnije sedamdesetih godina prošlog vijeka konfesionalna odrednica „muslimani“ prerasla je u nacionalnu odrednicu „Muslimani“.
^14] Narodna vlada Narodne Republike Bosne i Hercegovine 1945‒1948, Arhiv Bosne i Hercegovine, 1985.