Kolumne
RELIGIJSKE PIRAMIDE I OBLIKOVANJE KARAKTERA ČITAVIH LJUDSKIH ZAJEDNICA
|
|
Autor: Dr. Sead Alić
Objavljeno: 12. January 2025. 14:01:41
Nietzsche 1.
S Nietzsceom bi se ponovno moralo postaviti pitanje o odredbenim činjenicama ustrojstava suvremenih društava, a posljedično i karakterima psiholoških konstitucija suvremenoga čovjeka.
Nesumnjivo je naime da su hijerarhije jedan od ključnih igrača u ljudskoj povijesti. Te hijerarhije mogu biti političke nomenklature, ekonomski sloj ili klasa; oblik i ustrojstvo hijerarhije preuzimaju i znanstveni i kulturni cehovi; hijerarhijsko ustrojstvo piramidalno je ustrojeni motor čije se gorivo uvijek nalazi na dnu piramide. No Nietzsche nam skreće pozornost na ulogu religijskih piramida na oblikovanje ljudskog karaktera. Ponegdje to radi usput. Ima mjesta kada mu formulacije proturječe jedna drugoj. Iz njegove se rečenice može krenuti u različitim smjerovima. No zasigurno je jedan od tih smjerova uvid o poraznom utjecaju lažnog morala kao proizvoda židovske teologije odnosno hijerarhije židovskog svećenstva koje uspostavlja i širi svijetom koncept krivnje (a samim tim i grijeha) predviđen za sve Židove a onda i sve građane svijeta.
Prijelomna novost bilo je samopostavljanje pismenog židovskog svećenstva na mjesto posredovanja vlastite riječi kao božje. Nakon uzdignuća vlastite pisane historije kao božje objave, židovskom svećenstvu ostalo je samo da koordinira potmule energije izgubljenoga čovjeka. Jednom proizvedeni grijeh širio se poput kuge svijetom željnim konačnog odgovora. Pisana historija postala je obrazac traganja za bogom. Vremena koja su dolazila nudila su uglavnom veće i bolje, suptilnije ili agresivnije, ispravnije u unutarnjoj strukturi i logici, ali ipak samo - nove verzije židovstva.
Svima je sve bilo jasno, ali se u veliku tajnu hijerarhija nije diralo. Ona je omogućavala kakvu-takvu uvjerenost da bog postoji i da je u komunikaciji sa čovjekom.
Na psihološkom planu tajna se sastojala u oblikovanju i propagiranju onoga što Nietzsche naziva asketskim idealom. Riječ je, pojednostavljeno, o čovjeku kao rezultatu rada proizvođača krivnje. Tajna je u rezanju krila čovjeku i svođenju njegovih sposobnosti na razinu uspješnog slijeđenja zahtijeva svećeničko-partijskih pravila življenja.
No svećeničko-partijni židovski lobi osigurao se i dodatnom klauzulom u svojim na razinu božje objave podignutim pisanijama. Riječ je o uspostavljanju ekskluzivnosti kluba navijača vlastite historije kao božje objave. Svaki pratitelj židovske religijske hijerarhije smatran je nadređenim svim ostalim narodima svijeta. I ne samo da je smatran nego se tako trebao i morao osjećati. Ekskluzivnost je dolazila od partijske birokracije židovskog svećenstva i podrazumijevala je da se svaki član kluba oblači prema propisanom dress codu te da svijetu daje do znanja da pripada narodu kojem je svećenstvo dalo licencu božjeg naroda.
Ekskluzivnost je sadržana i u talmudskim uputama o vrsti posla kojom se narod hijerarhije treba baviti da bi bio ekonomski uspješniji. To su uglavnom trgovinska posredovanja i financije, dakle poslovi koji će omogućiti financijsku stabilnost.
Ekskluzivnost sljedbenika židovskog svećenstva u ekonomskoj je sferi stvorila financijske mešetare koji su razvili sve čovjeku poznate oblike bogaćenja davanjem novca na zajam. Da davanje novca ne bi bila prijateljska posudba 'na obraz', bilo je potrebno da se potencijalna klijentela svrsta među 'klijente' s kojima se ima samo poslovni odnos. Tu je uskočila odrednica o nevjernicima (svima onima koji nisu Židovi) koje ne samo da se može kamatariti i lihvariti, nego koje je poželjno na taj način iskorištavati.
Nema bogaćenja bez prethodnog pristanka na razlikovanje unutar ljudskoga roda. Pristajanje na proizvedene razlike pretpostavka je korištenja druge osobe kao sredstva. Cilj tako postaje sadržan već u proizvodnji pristanka.
Religijska hijerarhija pismenih Židova definirala je tako osnovne pretpostavke samoodržanja vlastite pozicije kroz povijest: Sljedba je isključiva što znači da se njeni aksiomi ne propituju. Sljedbenici se proglašavaju odabranim narodom te time stječu ekskluzivnost više rase. Nevjernici (nepripadnici sekte pismenih Židova) postaju objekti poslovnog financijskog imperijalizma. Oni nisu braća. Oni su objekti financijskog mešetarenja.
No kako je jedna religijska hijerarhija mogla tako snažno utjecati na povijest čovječanstva?
Stvari treba promatrati iz mediološke odnosno filozofsko-medijske perspektive. Takvim načinom gledanja otkrivaju se korijeni iz kojih religijske hijerarhije crpe snagu. Religije se rastaču na sastavne dijelove. Jedan dio je nauk, učenje, ideologija... a drugi dio su kanali komuniciranja ideja neke religije. Uspješnost jedne religije velikim dijelom ovisi o dobro odabranom kanalu komuniciranja s potencijalnim sljedbenicima.
Židovstvo je bila ideja vremena prijelaza iz svijeta usmenosti u vrijeme pisma. U početku bijaše riječ... ali onda je pismo postalo sveto. Sveto pismo pobjeda je pisara nad pripovjedačima. Tisućgodišnje uglazbljivanje usmenosti u svetost zapisa donijelo je pobjedu pisanim zakonima nad tradicijskim pravilima pojedinih zajednica. Trajnost pisanoga teksta donio je snagu donosiocima pisanoga teksta. Riječ je postala zakon. Zakon je postao pravorijek.
Knjiga kao medij postala je sveta jer je Sveta knjiga bila knjiga nad knjigama. Svetost hrama, mjesta molitve (rekao bi Debray) bila je zamijenjena svetošću pisane objave, objavom pisanoga teksta. I u njemu je sada boravio bog. Nije više prebivao samo u zidinama svetih mjesta. Ulogu mjesta zauzela je sveta prenosiva riječ.
Snaga svete prenosive riječi bila je u svoje vrijeme neusporedivo veća od usmenog pripovijedanja ili pjevanja. Trajnost svete prenosive riječi pridodavale su trajnost i sadržaju riječi objavljene u obliku spisa, kasnije knjige. Kodeks knjige nije samo pobijedio oblik arhiviranja teksta smotuljcima. Bila je to pobjeda svetog karaktera. Sveta je knjiga postala prototip intelektualne i vjerske samosvijesti čovjeka.
Najprodavanija knjiga na svijetu je Sveta knjiga. Prvi masovni proizvod koji se prodavao door to door bila je Biblija. Prvi aktivni svjetski pronositelji ideja Starog zavjeta bili su Židovi, koji su ratovima osuđeni na progonstva i koji su u progonstvima širili ideje pismenog židovskog svećenstva kao božji tekst.
Svaka je religijska hijerarhija svojevrsni medij. Tim medijem prenose se obrasci življenja, upute, zakoni, sve ono što sadrži i tradicionalno pripovijedanje (Benjamin). Propovjedaonica je bila pripovjedaonica s božjom aurom. S licencom božje objave sadržaj se lakše probijao na tržištu. Bog je počeo dolaziti na kućna vrata.
Religija postaje medijskim akceleratorom, ubrzivačem distribucije. Proizvod je naizgled božja riječ. Zapravo se u omotu božje objave krije objava zakona religijske hijerarhije. U taj zakon ugrađuju se stavovi tradicije usmenosti. No logikom stvari i sami vrhovi religijskih hijerarhija ugrađuju se u taj biznis.
Religija tako postaje akcelerator onih odnosa koje je religijska hijerarhija betonirala na prijelazu iz doba pripovijedanja u doba pismenosti. Vječnim tako postaju mehanizmi kojima se učvršćuje uloga vrhova religijskih hijerarhija.
Što je bilo važno židovskim pisarima odnosno hijerarhiji pismenih Židova ugrađenih u ideju proizvođenja vlastitih riječi o povijesti vlastitog naroda u objavu samoga Boga? Kao i svakoj hijerarhiji bilo im je važno razviti sustav učenja koji će proizvesti poslušnoga sljedbenika. Bilo im je važno isposlovati osjećaj posebnosti kod onih koji će povjerovati u medij pisma koje je postalo svetim medijem. Za sebe su ostavili ekskluzivnost upravljanja svojim narodom kroz historiju.
Svoj su narod vezali radikalnim lancima posebnosti. Oni će biti ti koji će (kao proleteri kod Marxa) iskupiti čovječanstvo. No iza svega se krije samo igra s posebnošću jednog naroda. Ta je igra neophodna da bi se oni drugi proglasili nevažnim, nižim, drugorazrednim i da bi ih se kao takve pretvorilo u klijentelu boga koji je stajao iza svega - boga interesa pisara čiji je simbol bio novac.
Friedrich Nietzsche ponekad stidljivo, a ponekad pretjerano grubo ulazi u prostor ovakve interpretacije. On kritizira svećenstvo (uglavnom općenito). Kritizira mlakost kršćanstva i njegovo izrastanje na tlu židovstva. Dvoji kada je riječ o volji za moći jer želi slaviti ono što prigovara židovskom svećenstvu. Njegov se čitatelj s pravom onda može pitati o povezanosti njegovog slavljenja volje za moći i velikih nacističkih parada koje su upravo takav osjećaj stvarali u običnom Nijemcu iz vremena nacionalsocijalizma. U korijenima njegove dvojbe vjerojatno je žudnja za buđenje osobnog osjećaja 'moći' pojedinca kojom bi se pojedinac suprotstavio volji za moći hijerarhija. Njegova kritika židovskog svećenstva s početaka objavljivanja spisa (koji će s pismom postati svetim) - svjedoči o tome. Židovsko je svećenstvo očigledno postavilo tračnice zakona cjelokupnog ljudskog života, a stvar je u tome da se vlakovi moraju odlijepiti od zemlje.
Bez filozofskomedijske dimenzije promišljanja problema nerijetko ćemo ostati u područjima ideoloških igara pojma. Filozofija je odavno dokazala da je sluškinja ovih od Nietzschea prozvanih svećenika, te da je njeno traganje za istinom nerijetko traganje za argumentima o božjoj istini.
Ako pak promišljamo fenomene kroz sustave posredovanja, dolazimo do metode koja ujedinjuje sociološku, povjesničarsku, ekonomsku, spoznajnoteorijsku, psihologijsku i mnoge druge dimenzije fenomena koje istražujemo.
U vrijeme globalnih medija, društvenih medija, umjetne inteligencije, sveprisutnog porobljavanja ljudskog uma navikom digitalne molitve i ritualima liturgije društvenih mreža - postaje jasno koliko je ljudska misao pa i misao filozofije određena sustavima posredovanja i svećenicima novih hijerarhija (koji još uvijek usko surađuju sa starim svećenicima). Medijske religije su zaseban problem. Ono što nam one danas omogućuju to je uvid o djelotvornosti sustava medijsko posredovanja, uvid u proizvodnju novih bogova i proizvodnju suvremenog osjećaja krivnje kao sredstva za manipuliranje. Iz perspektive suvremeni medija postaje nam jasna i nakana i snaga židovskog svećenstva. (Kao što nam današnje, smiješne i opasne, ambicije Trumpa pojašnjavaju nekadašnje ambicije Rothschilda gotovo realizirane idejom cionizma.
Proizvodnja pristanka o kojemu je dvadesetih godina prošlog stoljeća pisao Laswell, te načini na koje se do tog pristanka dolazi nisu bitno različiti od proizvodnje pristanka na temelju medijske objave samoga boga. Metode suvremeni medija jesu snažnije. Propovjedaonice su postale multimedijske. Propovjednici su postali glumci, treneri, političari, znanstvenici... Sva su se njihova znanja uključila u propagiranje onih sustava vrijednosti koje su svojevremeno zagovarali židovski oblikovatelji tradicije pisma.
U toj je tradiciji nažalost i supremacija izravnih sljedbenika objave tradicije u obliku pisma nad nepismenim ostatkom svijeta. Nejednakost ljudi dobila je u stavovima židovskog svećenstva legitimitet boga. Neprihvatljivo je to za vrijeme u kojemu čovjek postaje svjestan načina uspostavljanja legitimiteta. Medijsko manipuliranje nije izum našega vremena. Pravi su majstori te vještine bili ljudi koji su na svoje riječi dodali božji potpis.
Kakva je dakle psihološka konstitucija današnjeg prvenstveno europskog čovjeka? Riječ je o podaničkom mentalitetu koji je siguran isključivo u sustavima religijskih, političkih, ekonomskih, znanstvenih ili kulturnih hijerarhija. Riječ je o ljudima lažnog morala. Svi smo mi samo posljedica prevare stare tisućama godina, prevare koja se razvijala kroz različite hijerarhije, kroz druge religije ili sekte tih religija, kroz institucije koje su u konačnici uvijek morale priznati pralaž monoteističke religije kao takve.
Šutnja filozofije i filozofa o aktualnim prijenosima etničkog čišćenja Kanaanaca u Palestini jedan je od dokaza ovisnosti kritičkog mišljenja o hijerarhijama kojima je takvo mišljenje nepotrebno. Kredibilitet Minervine sove sada ovisi o duljini noći.
S Nietzsceom bi se ponovno moralo postaviti pitanje o odredbenim činjenicama ustrojstava suvremenih društava, a posljedično i karakterima psiholoških konstitucija suvremenoga čovjeka.
Nesumnjivo je naime da su hijerarhije jedan od ključnih igrača u ljudskoj povijesti. Te hijerarhije mogu biti političke nomenklature, ekonomski sloj ili klasa; oblik i ustrojstvo hijerarhije preuzimaju i znanstveni i kulturni cehovi; hijerarhijsko ustrojstvo piramidalno je ustrojeni motor čije se gorivo uvijek nalazi na dnu piramide. No Nietzsche nam skreće pozornost na ulogu religijskih piramida na oblikovanje ljudskog karaktera. Ponegdje to radi usput. Ima mjesta kada mu formulacije proturječe jedna drugoj. Iz njegove se rečenice može krenuti u različitim smjerovima. No zasigurno je jedan od tih smjerova uvid o poraznom utjecaju lažnog morala kao proizvoda židovske teologije odnosno hijerarhije židovskog svećenstva koje uspostavlja i širi svijetom koncept krivnje (a samim tim i grijeha) predviđen za sve Židove a onda i sve građane svijeta.
Prijelomna novost bilo je samopostavljanje pismenog židovskog svećenstva na mjesto posredovanja vlastite riječi kao božje. Nakon uzdignuća vlastite pisane historije kao božje objave, židovskom svećenstvu ostalo je samo da koordinira potmule energije izgubljenoga čovjeka. Jednom proizvedeni grijeh širio se poput kuge svijetom željnim konačnog odgovora. Pisana historija postala je obrazac traganja za bogom. Vremena koja su dolazila nudila su uglavnom veće i bolje, suptilnije ili agresivnije, ispravnije u unutarnjoj strukturi i logici, ali ipak samo - nove verzije židovstva.
Svima je sve bilo jasno, ali se u veliku tajnu hijerarhija nije diralo. Ona je omogućavala kakvu-takvu uvjerenost da bog postoji i da je u komunikaciji sa čovjekom.
Na psihološkom planu tajna se sastojala u oblikovanju i propagiranju onoga što Nietzsche naziva asketskim idealom. Riječ je, pojednostavljeno, o čovjeku kao rezultatu rada proizvođača krivnje. Tajna je u rezanju krila čovjeku i svođenju njegovih sposobnosti na razinu uspješnog slijeđenja zahtijeva svećeničko-partijskih pravila življenja.
No svećeničko-partijni židovski lobi osigurao se i dodatnom klauzulom u svojim na razinu božje objave podignutim pisanijama. Riječ je o uspostavljanju ekskluzivnosti kluba navijača vlastite historije kao božje objave. Svaki pratitelj židovske religijske hijerarhije smatran je nadređenim svim ostalim narodima svijeta. I ne samo da je smatran nego se tako trebao i morao osjećati. Ekskluzivnost je dolazila od partijske birokracije židovskog svećenstva i podrazumijevala je da se svaki član kluba oblači prema propisanom dress codu te da svijetu daje do znanja da pripada narodu kojem je svećenstvo dalo licencu božjeg naroda.
Ekskluzivnost je sadržana i u talmudskim uputama o vrsti posla kojom se narod hijerarhije treba baviti da bi bio ekonomski uspješniji. To su uglavnom trgovinska posredovanja i financije, dakle poslovi koji će omogućiti financijsku stabilnost.
Ekskluzivnost sljedbenika židovskog svećenstva u ekonomskoj je sferi stvorila financijske mešetare koji su razvili sve čovjeku poznate oblike bogaćenja davanjem novca na zajam. Da davanje novca ne bi bila prijateljska posudba 'na obraz', bilo je potrebno da se potencijalna klijentela svrsta među 'klijente' s kojima se ima samo poslovni odnos. Tu je uskočila odrednica o nevjernicima (svima onima koji nisu Židovi) koje ne samo da se može kamatariti i lihvariti, nego koje je poželjno na taj način iskorištavati.
Nema bogaćenja bez prethodnog pristanka na razlikovanje unutar ljudskoga roda. Pristajanje na proizvedene razlike pretpostavka je korištenja druge osobe kao sredstva. Cilj tako postaje sadržan već u proizvodnji pristanka.
Religijska hijerarhija pismenih Židova definirala je tako osnovne pretpostavke samoodržanja vlastite pozicije kroz povijest: Sljedba je isključiva što znači da se njeni aksiomi ne propituju. Sljedbenici se proglašavaju odabranim narodom te time stječu ekskluzivnost više rase. Nevjernici (nepripadnici sekte pismenih Židova) postaju objekti poslovnog financijskog imperijalizma. Oni nisu braća. Oni su objekti financijskog mešetarenja.
No kako je jedna religijska hijerarhija mogla tako snažno utjecati na povijest čovječanstva?
Stvari treba promatrati iz mediološke odnosno filozofsko-medijske perspektive. Takvim načinom gledanja otkrivaju se korijeni iz kojih religijske hijerarhije crpe snagu. Religije se rastaču na sastavne dijelove. Jedan dio je nauk, učenje, ideologija... a drugi dio su kanali komuniciranja ideja neke religije. Uspješnost jedne religije velikim dijelom ovisi o dobro odabranom kanalu komuniciranja s potencijalnim sljedbenicima.
Židovstvo je bila ideja vremena prijelaza iz svijeta usmenosti u vrijeme pisma. U početku bijaše riječ... ali onda je pismo postalo sveto. Sveto pismo pobjeda je pisara nad pripovjedačima. Tisućgodišnje uglazbljivanje usmenosti u svetost zapisa donijelo je pobjedu pisanim zakonima nad tradicijskim pravilima pojedinih zajednica. Trajnost pisanoga teksta donio je snagu donosiocima pisanoga teksta. Riječ je postala zakon. Zakon je postao pravorijek.
Knjiga kao medij postala je sveta jer je Sveta knjiga bila knjiga nad knjigama. Svetost hrama, mjesta molitve (rekao bi Debray) bila je zamijenjena svetošću pisane objave, objavom pisanoga teksta. I u njemu je sada boravio bog. Nije više prebivao samo u zidinama svetih mjesta. Ulogu mjesta zauzela je sveta prenosiva riječ.
Snaga svete prenosive riječi bila je u svoje vrijeme neusporedivo veća od usmenog pripovijedanja ili pjevanja. Trajnost svete prenosive riječi pridodavale su trajnost i sadržaju riječi objavljene u obliku spisa, kasnije knjige. Kodeks knjige nije samo pobijedio oblik arhiviranja teksta smotuljcima. Bila je to pobjeda svetog karaktera. Sveta je knjiga postala prototip intelektualne i vjerske samosvijesti čovjeka.
Najprodavanija knjiga na svijetu je Sveta knjiga. Prvi masovni proizvod koji se prodavao door to door bila je Biblija. Prvi aktivni svjetski pronositelji ideja Starog zavjeta bili su Židovi, koji su ratovima osuđeni na progonstva i koji su u progonstvima širili ideje pismenog židovskog svećenstva kao božji tekst.
Svaka je religijska hijerarhija svojevrsni medij. Tim medijem prenose se obrasci življenja, upute, zakoni, sve ono što sadrži i tradicionalno pripovijedanje (Benjamin). Propovjedaonica je bila pripovjedaonica s božjom aurom. S licencom božje objave sadržaj se lakše probijao na tržištu. Bog je počeo dolaziti na kućna vrata.
Religija postaje medijskim akceleratorom, ubrzivačem distribucije. Proizvod je naizgled božja riječ. Zapravo se u omotu božje objave krije objava zakona religijske hijerarhije. U taj zakon ugrađuju se stavovi tradicije usmenosti. No logikom stvari i sami vrhovi religijskih hijerarhija ugrađuju se u taj biznis.
Religija tako postaje akcelerator onih odnosa koje je religijska hijerarhija betonirala na prijelazu iz doba pripovijedanja u doba pismenosti. Vječnim tako postaju mehanizmi kojima se učvršćuje uloga vrhova religijskih hijerarhija.
Što je bilo važno židovskim pisarima odnosno hijerarhiji pismenih Židova ugrađenih u ideju proizvođenja vlastitih riječi o povijesti vlastitog naroda u objavu samoga Boga? Kao i svakoj hijerarhiji bilo im je važno razviti sustav učenja koji će proizvesti poslušnoga sljedbenika. Bilo im je važno isposlovati osjećaj posebnosti kod onih koji će povjerovati u medij pisma koje je postalo svetim medijem. Za sebe su ostavili ekskluzivnost upravljanja svojim narodom kroz historiju.
Svoj su narod vezali radikalnim lancima posebnosti. Oni će biti ti koji će (kao proleteri kod Marxa) iskupiti čovječanstvo. No iza svega se krije samo igra s posebnošću jednog naroda. Ta je igra neophodna da bi se oni drugi proglasili nevažnim, nižim, drugorazrednim i da bi ih se kao takve pretvorilo u klijentelu boga koji je stajao iza svega - boga interesa pisara čiji je simbol bio novac.
Friedrich Nietzsche ponekad stidljivo, a ponekad pretjerano grubo ulazi u prostor ovakve interpretacije. On kritizira svećenstvo (uglavnom općenito). Kritizira mlakost kršćanstva i njegovo izrastanje na tlu židovstva. Dvoji kada je riječ o volji za moći jer želi slaviti ono što prigovara židovskom svećenstvu. Njegov se čitatelj s pravom onda može pitati o povezanosti njegovog slavljenja volje za moći i velikih nacističkih parada koje su upravo takav osjećaj stvarali u običnom Nijemcu iz vremena nacionalsocijalizma. U korijenima njegove dvojbe vjerojatno je žudnja za buđenje osobnog osjećaja 'moći' pojedinca kojom bi se pojedinac suprotstavio volji za moći hijerarhija. Njegova kritika židovskog svećenstva s početaka objavljivanja spisa (koji će s pismom postati svetim) - svjedoči o tome. Židovsko je svećenstvo očigledno postavilo tračnice zakona cjelokupnog ljudskog života, a stvar je u tome da se vlakovi moraju odlijepiti od zemlje.
Bez filozofskomedijske dimenzije promišljanja problema nerijetko ćemo ostati u područjima ideoloških igara pojma. Filozofija je odavno dokazala da je sluškinja ovih od Nietzschea prozvanih svećenika, te da je njeno traganje za istinom nerijetko traganje za argumentima o božjoj istini.
Ako pak promišljamo fenomene kroz sustave posredovanja, dolazimo do metode koja ujedinjuje sociološku, povjesničarsku, ekonomsku, spoznajnoteorijsku, psihologijsku i mnoge druge dimenzije fenomena koje istražujemo.
U vrijeme globalnih medija, društvenih medija, umjetne inteligencije, sveprisutnog porobljavanja ljudskog uma navikom digitalne molitve i ritualima liturgije društvenih mreža - postaje jasno koliko je ljudska misao pa i misao filozofije određena sustavima posredovanja i svećenicima novih hijerarhija (koji još uvijek usko surađuju sa starim svećenicima). Medijske religije su zaseban problem. Ono što nam one danas omogućuju to je uvid o djelotvornosti sustava medijsko posredovanja, uvid u proizvodnju novih bogova i proizvodnju suvremenog osjećaja krivnje kao sredstva za manipuliranje. Iz perspektive suvremeni medija postaje nam jasna i nakana i snaga židovskog svećenstva. (Kao što nam današnje, smiješne i opasne, ambicije Trumpa pojašnjavaju nekadašnje ambicije Rothschilda gotovo realizirane idejom cionizma.
Proizvodnja pristanka o kojemu je dvadesetih godina prošlog stoljeća pisao Laswell, te načini na koje se do tog pristanka dolazi nisu bitno različiti od proizvodnje pristanka na temelju medijske objave samoga boga. Metode suvremeni medija jesu snažnije. Propovjedaonice su postale multimedijske. Propovjednici su postali glumci, treneri, političari, znanstvenici... Sva su se njihova znanja uključila u propagiranje onih sustava vrijednosti koje su svojevremeno zagovarali židovski oblikovatelji tradicije pisma.
U toj je tradiciji nažalost i supremacija izravnih sljedbenika objave tradicije u obliku pisma nad nepismenim ostatkom svijeta. Nejednakost ljudi dobila je u stavovima židovskog svećenstva legitimitet boga. Neprihvatljivo je to za vrijeme u kojemu čovjek postaje svjestan načina uspostavljanja legitimiteta. Medijsko manipuliranje nije izum našega vremena. Pravi su majstori te vještine bili ljudi koji su na svoje riječi dodali božji potpis.
Kakva je dakle psihološka konstitucija današnjeg prvenstveno europskog čovjeka? Riječ je o podaničkom mentalitetu koji je siguran isključivo u sustavima religijskih, političkih, ekonomskih, znanstvenih ili kulturnih hijerarhija. Riječ je o ljudima lažnog morala. Svi smo mi samo posljedica prevare stare tisućama godina, prevare koja se razvijala kroz različite hijerarhije, kroz druge religije ili sekte tih religija, kroz institucije koje su u konačnici uvijek morale priznati pralaž monoteističke religije kao takve.
Šutnja filozofije i filozofa o aktualnim prijenosima etničkog čišćenja Kanaanaca u Palestini jedan je od dokaza ovisnosti kritičkog mišljenja o hijerarhijama kojima je takvo mišljenje nepotrebno. Kredibilitet Minervine sove sada ovisi o duljini noći.
