Šalimo se, naravno – Darko i Nenad o Aliji pišu bez imalo poštovanja. Kako uvijek, tako i u knjizi „Alija: ulema ili balija.“ A mi ćemo o njima pisati s poštovanjem, jer o nedužnim žrtvama treba tako. Alija je, kao i oni, bio nedužna žrtva famoznog projekta pod imenom Velika Srbija.

Projektanti su svojevremeno Aliju zatvorili u fizičkom smislu, dok su Darku i Nenadu zatvorili moralne i intelektualne horizonte. Kroz obrazovanje i pod snažnom agit-propovskom harangom, koja traje li traje, zadojeni govorom mržnje iz školskih lektira, oni su potonuli u sfere ne-etike i ne-humanizma. Takvu školsku lektiru po tom pitanju nema niko u svijetu osim Izraela. U izraelskim školskim kurikulumima također stoji da komšije druge vjere treba uništiti. Istragama, dakako. Tako kao i na Zapadnom Balkanu.

Ima li ko protiv?

Projekat Velika Srbija već od samog početka posrće i nikako da se ostvari; ni dan danas. Njegovo ostvarivanje je višestoljetno krvarenje naroda i narodnosti koji su mu na putu. A on, onako megalomanski i nezgrapan, nema šanse da dođe do cilja. Cilj je na prvi pogled jednostavan i sasvim blizu – gdje Srbin živi tu da bude Srbija. I to je to.

Ima li ko protiv?

Projekat Velika Srbija žestoko je uzeo maha u Prvom balkanskom ratu: Srbija okupira Kosovo. Naredne godine, u Drugom balkanskom ratu Srbija okupira Makedoniju. Makedonija postaje Južna srpska pokrajina, a Makedonci Južni Srbi. Krajem Prvog svjetskog rata Srbija okupira i sa geopolitičke karte svijeta briše Kraljevinu Crnu Goru. Briše i njenog kralja Nikolu, koji glavom bez obzira zbriše u izbjeglištvo. Crna Gora postaje srpska pokrajina zvana Zetska banovina. Projekat Velika Srbija je na pola puta. Fali samo još Bosna i Hercegovina i pola Hrvatske, i bit će guša puna.

Može li se sve to progutati?
Ima li ko protiv?

Pa, nije da nema baš niko. Protiv su bili porobljeni narodi i pojedinci. Crnogorci i Kralj Nikola, recimo. Alija Izetbegović, također recimo. Prije njega braća Radići. I još, i još …

Za nepokornost sve njih čekala je teška odmazda. Isljednici su bili razjareni sa jednim jedinim pitanjem: Zašto ne prihvataš naš projekat!? Nestat ćete sa lica zemlje Srbije!

Darko i Nenad isto pitanje postavljaju rahmetli Aliji Izetbegoviću, i čudom se čude što on kaže – neću! Neću iz inata! Oni se čude kako nije došao pameti kad su ga onomad nevinog osudili na višegodišnju robiju zbog političkih uvjerenja. U Foči. Oni, naravno, znaju da je drugačije političko uvjerenje od njihovog zločin protiv Projekta Velika Srbija, što zaslužuje veliku kaznu. Strijeljanje ili dugogodišnja ćorka. Pa ti vidi.

Darko i Nenad se čude kako li je fizički i psihički preživjela Alijina familija, dok je on godinama listao knjige u fočanskim kazamatima. Kako su dolazili do kore hljeba? Vjerovatno su imali veze sa tajnim službama – arapskim ili vatikanskim, ko će znati. Komšije im od straha pred komunistima ni u snu nisu smjeli pomoći. Kako mu je bila milija islamska literatura od rođene gladne djece i žene? Mora da je bio tvrda srca. Takvi su mudžahedini.

Darko i Nenad se ne mogu načuditi ni tome kako je Alija mogao odbiti plan koji se ne odbija, a to je takozvani Beogradski plan. Karadžić i Koljević su mu ponudili da Bosnu priključi krnjoj Jugoslaviji i da bude njen prvi predsjednik. To mu glavom i bradom garantira sami Slobodan Milošević, koji će ga uzeti za svog nadređenog. A on – neće! Sarajevski balija!

E, kad nećeš, bato, mi ćemo te uništiti; tebe i tvoj narod! – savjetovao mu je Rašo na skupštini u Sarajevu.

Ima li ko protiv? Osim Darka i Nenada?

Darko i Nenad temeljito objašnjavaju rehmetli Aliji kakvu strašnu grešku je napravio odbijajući da se priključi Projektu Velika Srbija, koji nikada u istoriji nije bio tako blizu svom ostvarenju. Falilo je samo jedno obično Alijino – da!

Bošnjaci bi zajedno sa braćom Srbima učvrstili jugoistočne granice, kako Kosovo ne bi iskliznulo iz njihovog zagrljaja, a na zapadu bi braći Hrvatima konačno utuvili u glave da će carine ubuduće biti na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. I to je to! Bez rata! Nakon završenog Projekta Srbija bi bila konačno zadovoljna, a Srbi bi bratski pružili ruku Albancima, Bošnjacima, Crnogorcima i svima ostalima, koji bi se našli u granicama Velike Srbije, demokratske države Srba i svih ostalih, koji žive u njoj.

Ratova na Zapadnom Balkanu više ne bi bilo.

Darko i Nenad u knjizi naučno-analitički elaboriraju da Bošnjaci nisu imali sreće i pameti da izaberu svog vođu, kao što je bio Fikret Abdić – ili neko iz njegovog okruženja –, koji bi ih spasio genocida od strane četnika. Bošnjaci su nasjeli američkim, njemačkim i vatikanskim agentima, koji su ih uvjeravali da bi pristanak na Veliku Srbiju bio greška, jer bi Hrvatska u Bosni otvorila front na kojem bi Bošnjaci ginuli. Također, uvjeravali su ih strani i vječni neprijatelji Srba, Amerika, Beč i Vatikan, da bi u tom slučaju i Albanci na Kosovu otvorili front, na koji bi također morali slati svoje sinove.

Darko i Nenad u svojim opservacijama dokazuju da je za pogrom Bošnjaka u Bosni i Hercegovini tokom agresije na nju devedesetih prošlog vijeka kriv jedino i samo Alija Izetbegović; lažov i prevrtljivac, nesposobni i neuki islamski fundamentalist, autor zloglasne Islamske deklaracije, koja je politički manifest neke nove islamske države u srcu Evrope, politički šibicar…

Kako je imao obraza odbiti Karadžićev Beogradski plan, obojica zajedno ne shvataju.