Pripadati Bosni, Bošnjacima, vjeri islamu, govoriti bosanskim jezikom znači biti prignječen mnogobrojnim dušmanima, kako svana tako i iznutra, koji bi da šutimo, da im podlijegnemo, to je nelogično. Kod nas, Bošnjaka, na svakom koraku susrećemo jedan neobičan i neopravdan osjećaj – osjećaj niže vrijednosti! Mi se stidimo priznati da smo Bošnjaci – muslimani. Mi se stidimo samih sebe.

Često iz tuđih usta možemo mnogo pozitivnoga toga čuti o Bosni, o nama, o našoj vjeri islamu, o bosanskom jeziku, pa ipak mi izbjegavamo da se obznani ko smo, šta smo, gdje pripadamo, kojim jezikom govorimo.

Ponekad se osjećamo kao krivci, pa se tako i ponašamo. A morali bismo biti sretni u svom osvjedočenju. Mi nemamo samopouzdanja u ono čemu pripadamo, a najbolji pokazatelj nam je da nismo u vremenima iza nas bili kao naše komšije, naši dušmani, agresori i genocidaši.

Malo je onih koji su izašli iz rata, iz genocida i uzeli pouku i promjenili svoja razmišljanja, poglede i sam način života. Svakodnevna slika s kojim se susrećemo nam to pokazuje.

Mladići i djevojke i njihov odnos ponašanja u dodiru s onima koji ne pripadaju njima, da li su to pripadnici drugih konfesija ili ateisti, pa čak i onih indiferentnih prema vjeri islamu, sasvim je ispod onog što bi trebalo očekivati. Zbunjeni su, osjećaju se nelagodno, jer im je sve drugačije.
Ništa im nije kao kod onih drugih! Ni doček Nove godine! Ni Djeda mraz! Ni jelo! Ni piće! Ni govor! Ni pjesma! Ni razgovor! Otkrivaju da pripadaju različitim svjetovima, a imaju svoj svijet Bogom dat. Pa dobro! Neka bude tako! Ali, zašto se u njima javlja kompleks niže vrijednosti? To nije normalno.
Pripadati Bosni, Bošnjacima, vjeri islamu, govoriti bosanskim jezikom i biti prignječen nekakvim kompleksom, pa mu još i podlijegati, to je nelogično, to je ono što nam dušmani stoljećima serviraju. Bošnjaci moraju biti svjesni da bez pune svijesti o sebi i svojoj kulturi i tradiciji ne mogu očuvati svoju posebnost. Izazovi i dileme pred kojima stoje Bošnjaci danas, napose oni raseljeni po svijetu, u dijaspori, doista su veliki.

Da bi bili međusobno povezani moraju govoriti o bošnjačkom kulturnom naslijeđu, bosanskom jeziku, bošnjačkoj književnosti, folkloru, sevdalinki, o povjesti Bosne i Bošnjaka, na taj način dati svoj doprinos afirmiranja vlastitih vrijednosti. Sa svojim načinom života i komunikacije mogu ovaj svijet učiniti bogatijim, od ovog svijeta u kome naširoko žive mogu napraviti svoju „veliku Bosnu“.

Uz mnoga pitanja možda nijedno drugo pitanje na prostorima bivše zajedničke države, u kojoj je uostalom skoro sve dovođeno u pitanje, nije bilo toliko daleko od općeprihvaćenog odgovora kao pitanje kojim jezikom govorimo. Otkad na našem bivšem zajedničkom tlu postoje prva pisana svjedočanstva o jeziku kojim govorimo, postoje i neslaganja oko imenovanja tog jezika. Ova neslaganja bila su kroz povijest veća ili manja, ali nikada i potrvena.

Naši preci Stari Slaveni bili su izuzetno ponosni na svoj jezik, te su svojim imenom sebi prepisivali svojstvo „rječitih“ (sloviti – govoriti), dok su svoje susjede Germane smatrali „nijemima“ (otuda Nijemac), budući da ovi nisu govorili njihovim, slavenskim, „odabranim“ jezikom. Znameniti njemački lingvist Wilchem von Humbold kazao je da je jezik „emancija duha naroda“, a u nauci je nerijetko isticano kako „u ranom formiranju i etničkom istovjećenju naroda bitnu ulogu imaju dva faktora, država kao teritorijalno zasnovan i organizaciono utvrđen savez plemena, i jezika kao sredstvo međusobnog saobraćanja i povezivanja“ (1)

Ovakva shvaćanja, slagali se mi s njima ili ne, samo su ojačavala suprostavljena gledišta onih koji su nas uporno uvjeravali kako govorimo samo srpski, samo hrvatski, samo srpski ili hrvatski, samo srpskohrvatski/hrvatskosrpski, a da bi potisnuli ili ugasili bosanski jezik kojim se služe Bošnjaci i ostali. Svesrbi ga uporno nazivaju bošnjački, čak su ga uvrstili kao službeni jezik uz srpski i hrvatski u (č)etničkom entitetu „rs“, s ciljem da bošnjačka djeca u školama ne uče bosanski jezik i da nemaju pravo na svoju Bosnu.

Čini se da je romantičarska atmosfera 19. stoljeća bila posebno poticajna srpskim i hrvatskim jezikoslovcima da proces posebnog nacionalnog uobličenja osnaže argumentom posebnog jezika. Idejni koncepti jednih i drugih međusobno su se, dakako razlikovali, ali je značaj koji se pripisivao jeziku kao jednom od temeljnih razlikovanih obilježja nacionalne posebnosti Srbi i Hrvati i kod jednih i kod drugih ostao isti.

Vuk Stefanović Karadžić, utemeljitelj srpskog književnog jezika i reformator srpske ćirilice u svome članku „Srbi svi i svuda“ sve štokavce smatra Srbima, a njihov jezik naziva srpskim. Kasnije je to važilo za muslimane koje su smatrali srbima ili hrvatima koji su govore srpskim ili hrvatskim jezikom, a ne bosanskim. Pa ipak, čak ni on nije mogao potpuno ignorirati realnost, te priznaje da se među Srbima razlikuju oni „grčkoga, rimskoga i turskoga zakona“, kao i to da samo oni prvi sebe Srbima zovu. Ono, međutim, što ih sudbinski, rekli bismo, određuje kao Srbe, uvjerava nas Karadžić, jest srpski jezik, kojim govore.

Reakcije na ovakve Karadžićeve stavove bile su s hrvatske strane, a prije svega, i što je posebno značajno, od onih koji su dotad podržavali njegove ideje i s njim surađivali, izuzetno oštre. U njima se iznosi uvjerenje da Srbi i Hrvati nisu niti su ikad bili isti narod, a to nisu, između ostalog, i zahvaljujući različitosti jezika kojim govore.

Ovi nesporazumi bit će, istina, prevladani 1850. godine Bečkim književnim dogovorom, na kome će se udariti temelji zajedničkom književnom jeziku, ali suglasnost oko njegova imena neće biti postignuta. Osim toga, različitost jezika kao jedan od ključnih argumenata nacionalne posebnosti ni do danas neće izgubiti svoju snagu, naprotiv.

U raspravama o jeziku koje se, kako smo vidjeli, u Srbiji i Hrvatskoj posebno intenziviraju u 19. stoljeću. O Bosni se govori ili u kontekstu srpskog ili u kontekstu hrvatskog (eventualno „ilirskog“) jezika. Bosanski jezik biva prešućivan. Ovakav odnos naših susjeda – dušmana, premda skoro dosljedan, u sebi je duboko protivrječan, pa i paradoksalan. (O njegovoj znanstvenoj neutemeljenosti skoro da nije potrebno ni govoriti.) Paradoks je, naime, u tome da su upravo bosanski dijalekti, tačnije istočnohercegovački, uzeti za osnovicu zajedničkog književnog jezika, da bi ovaj potom bio nazvan – srpskim, odnosno hrvatskim.

Iz ovoga se vidi da je Vuk Karadžić najviše tamo švrljao i kupio riječi i trpao ih u srpski riječnik, a onda ih oblikovao na svoj način.

Uostalom, sam Vuk Karadžić priznaje: „Srpski se govori najčistije i najpravilnije u Hercegovini i u Bosni. Istina da onamo po varošima i gradovima im mnogo turskih riječi, u ostalom ona braća naša zakona Turskoga govore ljepše srpski od seljaka i Grčkoga i Rimskoga zakona.“ (2)

Bosna i bosanski jezik bili su, dakle, središnje izvorište iz kojeg je Bečkim književnim dogovorom potekao zajednički književni jezik. Sve se u Beču, ali i kasnije (u Novom Sadu, npr.) mjerilo Bosnom i jezikom njenih ljudi, ali o bosanskom jeziku nije bilo ni spomena.

Bosna je u 19. stoljeću, međutim, dobrim dijelom bila po strani ovih dešavanja. Istina, ideje ilirskog pokreta u Bosni su pronosili bosanski franjevci, ali su Bošnjaci uglavnom bili zatvoreni u svoj kulturno – povjesni krug, ne zanimajući se osobito za nacionalno – jezičke pokrete svojih susjeda. A u tom kulturno – povjesnom krugu, i ne samo u njemu, jezik je imao jedan jedini naziv – bosanski. Ovim nazivom dosljedno se, između ostalih, u imenovanju svoga jezika koriste i bosanski franjevci.) I dok su se Srbi borili za prevlast narodnog jezika nad konkurentnim rusko – slavenskim ili slavenosrpskim, Hrvati za prevlast štokavskog narečja nad kajkavskim i čakavskim (jer su u tome vidjeli jedini način nacionalne homogenizacije).

Bošnjacima nije trebala nikakva jezička reforma. Bosanskim jezikom govorio je bosanski narod, na njemu je stvarana bogata književnost, a na sultanskom dvoru bio je priznat kao jedan od službenih jezika. U upotrebi je bilo fonemskom sistemu bosanskog jezika prilagođeno arapsko pismo i stara bosanska brzopisana ćirilica – bosančica.

U više navrata Vuk Drašković – književnik je izjavio kako je bosančica korištena za oblikovanje ćirilice kao srpskog pisma koja je korištena u srednjem vijeku u Bosni. Isto tako je izjavio da su mnogi srpski reformatori kao i sam Vuk Karadžić koristili srednjovjekovnu bosansku pismenost za oblikovanje srpskog jezika.

Zaista cinično od Vuka Karadžića, ali i ostalih reformatora. Osmanlije su okupirali Bosnu, a njenim narodima priznali bosanski jezik. Srbi su se šunjali po Bosni da kradu i sakate bosanski jezik kako bi ga lakše proglasili svojim – srpskim, a Bosnu srpskom zemljom. Susjedi – dušmani su mislili ako prisvoje bosančicu i bosansku pismenost, odnosno bosanski jezik da će prisvojiti i bosanski teritorij, okupirati ga, ali nisu u tome uspjeli kao i to da prisvoje i osvoje kulturu, jezik, ni agresijom ni genocidom to nisu uspjeli.

Kada se dolaskom Austro – Ugarske, potkraj 19. stoljeća, Bošnjaci šire upoznaju s rezultatima skoro stoljetnog nastojanja Srba i Hrvata da izgrade zajednički književni jezik, oni taj jezik, posve prirodno, prepoznaju kao svoj – bosanski, jer on to doista i jest. Taj jezik kao bosanski prepoznaje i austrougarska vlast, te ga tako službeno i imenuje. Kasnije će pod snažnim pritiskom srpskog i hrvatskog nacionalizma doći do preimnovanja jezika, a austrougarska vlast represivnim mjerama istisnut će iz službene upotrebe naziv bosanski. Ovakvim mjerama, međutim, bosanski nije mogao biti istisnut iz naroda, evo ni dan danas i neće više nikada, jer su njegovi korijeni bili i ostali čvrsti.

Političke prilike u kojima će se Bosna, Bošnjaci i bosanski jezik naći u 20., a evo i u 21. stoljeću donosio je i donosit će potpuno negiranje bosanske državnosti, samobitnosti Bošnjaka i posebnosti bosanskog jezika. I dok su se takvi stavovi naših susjeda – dušmana u 19. stoljeću mogli pravdati romantičarskim zanosom i predrasudom o vlastitoj vrijednosti nauštrb drugih, teško se osloboditi spoznaje da je skoro cijelo 20. stoljeće bilo obilježeno upornim nastojanjem da se zatre svaki trag Bosni, Bošnjacima i bosanskom jeziku. Ove tendencije nisu bile izmjenjene čak ni za vrijeme komunističke vlasti, koja je ipak obnovila bosansku državnost. Tako se moglo desiti, npr., da Bošnjaci ne samo da nisu bili pozvani da sudjeluju u Novosadskom dogovoru, na kojem, naravno, nije bilo ni spomena o bosanskom jeziku (a kako bi i bili kad ih „službeno“ nije ni bilo), nego u dokumentima ovog skupa nisu čak ni spomenuti kao korisnici zajedničkog jezika. Gledano sa ove historijske distance to je i dobro za Bošnjake inače bi bosanski jezik izlapio.

U izradi normativnih priručnika koja je potom uslijedila bošnjačka je tradicija naprosto ignorirana. Bio je to potpuni mrak tolerancije, koju su Bošnjaci osjetili na svojoj koži. Ubrzo će, međutim, zavladati mrak i kod susjeda, a zajednički jezik sve će manje biti jedan.

U žučnoj raspravi o varijantnom raslojavanju zajedničkog književnog jezika koja se potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih vodila između srpskih i hrvatski jezikoslovaca Bosni i bosanskom jeziku iznova će biti zanijekana posebnost. Pa ipak, i protiv volje, Bosna i bosanski jezik, ostajući dosljedni sebi, opet će biti mjerilo njihova međusobnog udaljavanja, ali sada u ponešto izmjenjenim okolnostima. Jer bilo je to vrijeme u kojem se intenzivira proces nacionalnog buđenja Bošnjaka i afirmiranja vlastite tradicije, a time i bosanskog jezika, proces koji u naše vrijeme doživljava svoj vrhunac.

Izdvajanjem iz bivše zajedničke države u Bosni su otklonjene sve prepreke koje su stajale na putu standardizacije bosanskog jezika. Ona je i danas u toku. Niko ozbiljan kome je lingvistika struka ne može dovesti u pitanje njegovu posebnost. I to je bio jedan od razloga zašto su reformatori koristili bosanski jezik kako bi svoj uljepšavali. (Oni zlonamjerni koji to ipak čine na kraju će morati odustati kad shvate da osporavanje ono što je i njima samima bilo osporavano, a to je pravo na imenovanje vlastitog jezika.)

Bosanski jezik zaseban je standardni jezik, koji sa srpskim standardnim jezikom i hrvatskim standardnim jezikom dijeli isti dijasistem na kojem je izgrađen. To je jezik Bošnjaka i svih ostalih koji ga prihvaćaju kao svoj. On nije nikakvo pomodarstvo, već je jedan od atributa naše samobitnosti. Njime je ispisana cjelokupna tradicija Bosne i Bošnjaka, od Kulinove povelje do danas.

U Bosni i Hercegovini se koriste tri službena jezika: bosanski, hrvatski, srpski, Susjedima - dušmanima je jedino ostalo da negiraju, i Bosnu i bosanski jezik ali nikada više neće moći Bošnjacima oteti ono što im pripada: Bosnu i bosanski jezik kojim su govorili i govore i govorit će.

Fussnote:
(1) Muhsin Rizvić, Bosna i Bošnjaci: Jezik i pismo. KDB Preporod, Sarajevo, 1996. strana 5
(2) Meša Selimović, Za i protiv Vuka, BIGZ, Beograd, 1967. strana 50