Sarajevski radikalni ljevičari posljednjih mjeseci vode medijsku kampanju protiv programa u kojem učenici iz Sarajeva uče o agresorskim zločinima i ostalim historijskim činjenicama.

Naime, posjete „Od rata do mira“, koje su dio Programa „Kultura sjećanja za osnovno i srednje obrazovanje u Kantonu Sarajevo“, kreirao je Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja KS. Djeca posjećuju Ahmiće, Jajce, Bihać, Cazin, Veliku Kladušu, Bužim, Kozarac, Travnik, Fojnicu.
Tako su spomenuti sarajevski radikalni ljevičari kroz tekstove novinarke Rubine Čengić pokušali perfidno argumentirati svoje negodovanje zbog ovog programa protiv zaborava. Prvo su, po dobro uhodanoj propagandnoj matrici, u prvi plan izbacili navodnu zabrinutost neimenovanih roditelja, a onda i stavove članova ljevičarske zajednice kao što je Namir Ibrahimović. Navodno se Rubina, Namir i ti anonimni roditelji brinu ko će i šta djeci predavati tokom posjeta. Osim toga, ovi sarajevski radikalni ljevičari – konkretno Ibrahimović – se brine, vjerovali ili ne, što se ne govori o zločinima Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Ovi protivnici našeg prava na sjećanje, na učenje djece šta su njihovi roditelji i sunarodnjaci prošli tokom borbe za opstanak, otvoreno kažu da je ovakav program viktimizacija. Drugim riječima, negoduju jer će neko djeci govoriti da su Bošnjaci žrtve. Oni hoće da im neko govori da su Bošnjaci i zločinci. Nevjerovatno koliko su drski protagonisti ovakvih ideja. Pa ko su žrtve ako nisu Bošnjaci?

Oni na perfidan način ilustruju svoje kritičke tekstove o posjetama učenika. Tako nedvosmisleno i otvoreno pokazuju šta im smeta. Tako je Rubina Čengić svoje tekstove ilustrirala fotografijama iz Kozarca, sa mezarja žrtava velikosrpskih zločina. A druga fotografija koju je izabrala da bi pokazala da je to pogrešno, jeste posjeta učenika mezaru generala Izeta Nanića. Vjerovali ili ne, u Sarajevu imamo i one kojima smeta što neko obilazi Kozarac i Bužim, što se sjeća genocida u Prijedoru i herojstva bužimskih vitezova.


Namir Ibrahimović je direktor sarajevske osnove škole “Safvet beg Bašagić”. Možemo zamisliti u kakvoj su poziciji djeca i roditelji gdje on upravlja ako insistira na poistovjećivanju „tri zaraćene strane“. Pozivamo roditelje ove škole da upute protestnu notu Ministarstvu odgoja i osnovnog obrazovanja KS i zatraže propitivanje nastavnog i vannastavnog (medijskog) djelovanja ovog direktora.

U ovoj grupi je i Svjetlana Nedimović. Ona je aktivistica nevladinih udruženja i medija plaćenih stranim novcem. Svjetlana Nedimović je o istoj temi pisala u notornom Školegijumu. I ona je posegnula za stavom nekakvog „zabrinutog roditelja“. Zar iko ko u sebi gaji ideje slobode i sjećanja na odbranu Republike Bosne i Hercegovine može biti uznemiren kada učenici uče o tome? Ne može, osim ako je taj „zabrinuti roditelj“ bio s' one strane agresije. Taj „zabrinuti roditelj“ vjerovatno ne može da gleda što i najmlađi uče da su kukavičke zločine nad djecom i ostalim civilima pričinili pripadnici vojske u kojoj su bili njegovi srodnici. A posebno je pitanje što spomenuti predstavnici radikalne ljevičarske zajednice pokušavaju osporiti stavove stručnjaka iz instituta, ministarstava, škola, a za relevantno uzimaju stav nekakvog roditelja koji može biti, a vjerovatno i jeste, laik za pedagogiju, obrazovanje i historiju.

Bez obzira što njihovo djelovanje nema efekta, što su im radovi slabo čitani, što time ništa ne mogu promijeniti, što samo jedna hutba u bosanskim džamijama ima puno više efekta nego svo njihovo antiljiljansko novinarstvo i profesorski rad, važno je upozoriti na njihovo destruktivno djelovanje. Jer, onaj kome smeta sjećanje na našeg heroja Izeta Nanića, njemu smetaju sve naše istine." (Saff, 30.12.2024.)

Ovoj analizi se može dodati da je Rubina Čengić dokazana braniteljica velikosrpskih poštivalaca ratnih zločinaca. Znamo svi za njenu epsku repliku nastalu nakon što je Saša Trivić, vlasnik pekara „Manja“, pisao na društvenim mrežama u čast zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Kada se narod digao protiv ovog provokatora, tada je Rubina Čengić u studij Almira Čehajića Batka unijela „Manjine“ kifle i rekla da je Trivićevo pisanje po internetu nebitno, te da je bitno da „Manja“ izdaje račune za kifle. Znači, ona bi rado natjerala žrtve da kupuju robu od Trivića, a to bi pravdala patetikom o plaćanju PDV-u. Bila je to žestoka i gruba uvreda za žrtve ratnih zločina čije protagoniste je Trivić hvalio. Rubina Čengić je poražena jer je njen Saša Trivić morao zatvoriti sve pekare u Sarajevu.

A Svjetlana Nedimović nema objavljenu biografiju. Nije nikada negirala da je bila sa druge strane tokom napada na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Međutim, zadaci su joj uvijek da destabilizuje društvo, da se krije iza aktivizma pokušavajući stvoriti bune i svađe tamo gdje je bošnjačka demografska većina. Kako to da Svjetlana uvijek bude okosnica različitih vrsta protesta i to samo u Sarajevu? Ko je nju tu instalirao, odakle joj vrijeme, novac, resursi?

Dakle, Rubina Čengić, Namir Ibrahimović i Svjetlana Nedimović su dio identičnog projekta što detektujemo po istoj matrici, istom vremenu realizacije kampanje i istim ciljevima. Ko stoji iza njih? Čiji novac?