Put jednog imama (S) počinje u vrijeme komunizma, u jednoj od najtežih epoha za muslimane na Balkanu. Islam je bio sveden na privatne prostore, a svaki javni izraz vjere bio je stigmatiziran i često sankcionisan. U takvom ambijentu, on je odlučio stati na strani vjere, odabravši put imama – put služenja Allahu i Zajednici. Svjestan rizika, prihvatio je odgovornost da bude svjetionik nade i upute, iako je to značilo da će trpiti pritiske, nadzore i, nerijetko, torture. Pored svega i bremena kojeg je nosio bio je spreman biti žrtva...

Njegova hrabrost i ustrajnost nisu popuštale ni kada je bio privođen, ispitivan i psihološki mučen. Iako je znao da bi olakšao svoj položaj odustajanjem, nikada nije napustio džemat i Zajednicu koja ga je trebala. Ljudi su ga vidjeli kao stub oslonca i simbol otpora duhovnom ugušivanju.

Došao je rat, a sa njim i nova iskušenja. Njegov je život tada postao svakodnevna borba između života i smrti. Ipak, on nije klonuo. Usprkos granatama i strahu, okupljao je ljude u ruševinama džamija, pod otvorenim nebom ili u improviziranim prostorima, kako bi klanjali džumu-namaz i održavali duh zajedništva. Vodio je džemat pod prijetnjama, s "nožem na vratu", ali s vjerom u srcu. Njegova porodica, njegov najdraži oslonac, također, nije bila pošteđena patnje. U teškom stanju doživljava traume u vidu patnje. Naime, jednog teškog, za njega posebno, dana izvršen je napad na njegovo mjesto u kojem je "duhovno ranjen", odnosno geleri granate su skrnavili tijela njegove djece, ali ni to ga nije pokolebalo on je nastavio služiti vjeri i narodu i dalje. Njihove rane bile su njegove, ali i njihova nada bila je njegov poticaj.

Bio je to povod njegovog, njihovog, dalekog putovanja a da nisu ni znali da će biti toliko daleko. Naime, dolaze na liječenje u Njemačku. Fizičke rane bile su duboke, ali ništa u njemu nije slomilo duh koji ga je cijeli život vodio. Pored liječenja on nastavlja misiju. Njegov dolazak u Njemačku nije značio kraj njegove misije. Upravo tu, u novom okruženju, gdje su muslimani često bili razjedinjeni, odlučio je osnovati džemat. Osnivanje džemata u stranoj zemlji bila je priča sama za sebe – borba s administracijom, predrasudama, nejedinstvom među ljudima, ali i s vlastitim unutrašnjim dilemama...nije odustajao. Nastavio je dalje...

On nije bio samo imam, već vođa, savjetnik, prijatelj i uzor. Kroz godine, džemat je postao utočište za mnoge – mjesto gdje su mogli osjetiti povezanost s vjerom, kulturom i zajednicom. Međutim, teret ove uloge često je dolazio uz cijenu – lične borbe, finansijske nesigurnosti i emocionalne iscrpljenosti. Kao imam u dijaspori, prošao je kroz razne torture – od toga da su mu osporavali ideje, do toga da su ga optuživali i osporavali njegov rad. Ipak, svaki izazov bio je za njega prilika da dokaže svoju vjeru i posvećenost. Opet nije odustajao... Stigao je do penzije, ali penzije...

Njegov odlazak u penziju bio je kruna njegovog rada. To nije bio kraj puta, već prilika da se osvrne na decenije svog nesebičnog truda i žrtve. Bila je to nagrada za čovjeka koji je, unatoč svemu, ostao vjeran Allahu i svojoj misiji. Iako je napustio "službeno" službu imama, ostao je trajna inspiracija onima koji su ga poznavali – simbol nepokolebljive vjere, hrabrosti i ljubavi prema svojoj zajednici.
Danas u miru provodi penzionerske dane zajedno s najmilijima u jednom malom gradiću na kraju Njemačke.

Molim Allaha Gospodara svega da imamima olakša put misije a da nam sačuva našu Zajednicu iskušenja. (D.B.)