Šaćira, djevojačko Mušović, je u vrijeme genocida u Šahovićima imala 14 godina, i jedna je od rijetkih preživjelih. Potiče iz ugledne familije, od oca muftije Šerifa ef. Mušovića i majke Alje. Ona je ovu tragediju ispričala svojim sinovima u septembru 1991. godine, ne sluteći da će se, naredne 1992. godine, u Bosni i Hercegovini ponovo desiti genocid nad Bošnjacima, ovoga puta u mnogo većoj razmjeri.

Njenu potresnu priču autor ovog teksta je prvi put čuo u novembru 2022. godine od Morrisa Murata Mušovića, voditelja Bošnjačke televizije u Melburnu u Australiji. On je u emisiji „Šahoviće - Tomaševo kroz vjekove“ pročitao potresnu priču koju su njeni sinovi naslovili kao „Nemirne noći i uzdasi moje majke“. Obzirom da se autor Crnovršanin problematikom genocida bavi duže vremena, uložio je napor da dođe u kontakt sa rodbinom Šaćire Šahmanović. U međuvremenu je akademik Šerbo Rastoder 19. februara 2024., na portalu Vijesti.me, objavio isti tekst koji je i australski voditelj Morris Mušović ranije objelodanio na YouTube kanalu.

Nakon obilježavanja 100-godišnjice genocida u Šahovićima, u Njujorku, autor Crnovršanin je saznao da Šaćira ima sina Ćamila Šahmanovića (1938) koji živi u ovom američkom gradu od 01. februara 1996. godine. Zahvaljujući gospodinu Esadu Krciću, uredniku poznatog portala „Bošnjaci.net“, telefonski kontakt između Haruna i Ćamila je ubrzo uspostavljen. Autor ovog teksta je, zbog predusretljivosti Ćamila Šahmanovića dobio dragocjene podatke o njegovoj majci Šaćiri i njenom teškom životnom putu.

Ćamil Šahmanović

Priču Šaćire Mušović-Šahmanović, očevica stravičnog pokolja u mjestu Šahovići, koji se desio u noći sa 09. na 10. novembar 1924. godine, objelodanio je, po prvi put, njen sin Bećir Šahmanović u novembru 2004. godine, kao izbjeglica u švedskom gradu Stokholmu. Naslov njegove autobiografske knjige je „Mreže“. Bećir je tragičnu ispovijest svoje majke Šaćire naslovio kao „Prokleta dolina“. Ovo je njena priča:

Bećir - Bećo Šahmanović sa svojom knjigom „Mreže“ objavljenom 2004. u Stokholmu

„Kako da ti ispričam sine, kako da sve to izdržim, nemirne su moje noći mnogo, mnogo godina, ako baš hoćeš, onda čuj to, ali molim Boga prevelikoga da se to tako nešto nikada i nigdje ne ponovi.
Hiljadu devetsto dvadeset četvrta, Mitrovdan, hladan i tmuran dan. Prostrana kuća u Šahoviću, tu je majka Alja, otac Šerif, muftija, djeca: Fatima, Azemina, Džemila, Ejub, Osman, kojeg od milošte zovemo “Osmančić”.

Izjutra prosijah kolobotnje brašno za kačamak. Odjedanput se Osmančić nagnu ka naćvima i dječačkim prstićem napravi dva nevelika udubljenja u brašnu i reče: Evo grob, evo grob!
Ja pretrnuh od te crne slutnje i odjednom iz mene se oteše turobne riječi: “Neko će umrijeti!”
Na jedno bešare se obično nadovezuje i drugo, treće. Tako istog dana, u samo jutro jedan krtinjak izrova gomilu crne zemlje ispred stepeništa, a drugi nedaleko u kućni santrač.
Skoro istovremeno iz temelja kuće izađe duga crna zmija, prođe kroz bašču i opet se zavuče u temelj.
“Kakav se ovo kijamet sprema!”, prozbori neko od odraslih čeljadi.
Uoči Mitrovdana, poginu Boško Bošković. Sudbina je htjela da on kupi zemlju od Drljevića, svojih saplemenika, koji su je drugima namjeravali prodati. Drljevići su bili nezadovoljni pazarom, nakon čega će ubrzo uslijediti prepirke, svađe, pa je kao konačan ishod svega toga i ranijih razmirica pala Boškova glava od njihove ruke.
Dolinom se proširi glas da su to uradili Muslimani. Tako bi se sva krivica svalila na njih, a to bi bio dovoljan povod da ih vlasti rasele, raskuće i zatru im trag, jer dolina Šahovića bijaše plodna i pitoma.
Sticajem okolnosti tada je u komitima bio Jusuf Mehonjić, koji se odmetnuo u planinu zbog zuluma i nepravde tadašnje vlasti. Njemu su htjeli naturiti Boškovu pogibiju. Tako i bi, pa se kroz Šahoviće pronese lažni glas: “Turci ubiše Boška Boškovića”. Vlasti dočekaše ono što su pripremale i počeše sa odmazdom.

Dobro se sjećam svakog detalja, priča sa uzdasima moja majka, jer sam bila dosta velika, imala sam 14 godina. Naređenje o pokolju izdade načelnik Nikodim Cemović, nakon čega nastupi strahota, kakvu svijet nije zapazio. Po dva naoružana žandarma idu od kuće do kuće, izgone i vežu mirne i nedužne ljude, kako pričaju da je izdato bilo naređenje da se od Vraneša do Šahovića sve pokolje i popali, da se unište Muslimani. Tome je dosta doprinio i Zarija Hašanin koji pokida telegrafske žice da se istina o stradanju muslimana ne čuje i ne spriječi.
No, nešto sam ti preskočila, moram se povrnuti, reče majka. Moj otac Šerif reče mnogo prije pokolja da mu je Petar Stanišić kazao: “Odža ti ogradi grob, ali tu ćeš se i zakopat’, a neće ti se znati ni groba ni traga kako tebi tako i svima koji su ovdje ukopani.” Šerif je uprkos izričite zabrane vlasti zagradio oronule, iskrivljene mezare, sa čime Petar Stanišić nikako nije mogao da se pomiri, jer po njemu, tursko groblje može jedino biti ispaša za stoku.
Da nastavim sine, đe sam ono stala, zapita se starica. E, da, u našu kuću banu žandarmerija i povedoše našega oca Šerifa. On vidje šta se sprema, tužno nas pogleda, i bešaretom nam dade znak da se čuvamo. Pošto odvedoše sve uhvaćene, Ljubo Mačković, sin Periše Mačkovića, vrati se za Ejuba Mušovića, jer se on sakrio u dućanu.

Reče mu: “Ejupe, zove te hodža, zatvori jedan ćepenak na dućanu i uzmi pare sa sobom”. Dijete uze pare, zatvori jedan ćepenak, i pod sprovod na korak dva nesigurnim korakom pred njim, dojučerašnjim komšijom, koji se eto, danas, pretvori u dželata.
U jedan sat noću začu se kuknjava žena, čupaju kosu i vrište. Predosjećaju da će im ljude pobiti. Izašle su vani, hoće da čuju i možda zadnji put vide šta će biti sa njima. Na pitanje, hoće li hrane i pokrivke, odgovoriše “ne treba nam ništa osim duhana”.

A u konopcima ih ima mnogo, tristo, četiristo. Više ih nijesmo vidjele žive.
Ujutro poslije masakra, dođe kod moje majke Alje Zarija Hašanin. Trenutno je u našoj kući bila i Bećirbegovica Nišićka, kojoj su sproveli muža i sina. Bećirbegovica mu veli: “Je li mi čoek živ, Zarija?“ On izvadi iz džepa krvavu fišečinu od krvavih ruku i zaćuta za trenutak. Ona mu brže bolje prinese jedno dijete koje je bilo sa njom, ponudi ga da mu otkine čuperak kose, kako bi se, po starom običaju, pokumili jer još bijaše u nadi da se najgore nije desilo.
Jel mi čoek živ?- ponavlja zabrinuta Bećirbegovica.
“Nije više živ tvoj čoek”- nabrecnu se Zarija
Majka Alja sada razabra šta se dogodilo, pa u grču Bećirbegovici reče: ”Stavi peču, rukavice, cipele, ne kukaj da nam se ne slade, i hajde da vidimo je li iko pretekao”.
Brzo se spremiše, obukoše crne čaršave-zarove, rukavice, obuše cipele, krenuše prema džamiji. Kad se primakoše malo bliže, odjednom se pred njima ukaza stravičan prizor: leševi leže razbacani, unakaženi, mnogima su izvađene oči, isječene petne žile da ne bi bježali, udovi odstranjeni i izlomljeni, teško da shvati svako razumno stvorenje.

Pričalo se kasnije, kako je moj otac Šerif, stari muftija, predosjećajući šta će se dogoditi, zlikovcima rekao: “Ubijte mene prvoga da ne vidim kako ubijate Ejuba i njegove vršnjake” . Iz naše kuće su tada, pored Šerifa i Ejuba, ubijena tri majčina brata: Nazif, Zito i Bito Šahović.
Alja se tako vrati sa mjesta zločina i iz kuće pokupi sve što je imalo kamrika, izreza ga na omanje komade kako bi svakome umjesto ćefina stavila po jedno parče preko lica, zatim sa nekoliko žena ode da kopa mezare. Rekla mi je da je u svaki mezar stavljala po šestoricu. Upravo na putu od džamije nju srete jedan od dželata i upita je: “Odžinice, što je onaj plamen noću iznad mrtvih”? “To gori nur šehida i hodže Mušovića”, odgovori mu ona.

Na tom mjestu zvanom “džamija” ostale su zamrznute lokve krvi, skamenjeno šiblje i povijeni suvarci trave, nijemi svjedoci užasa. Majka se vrati kući skrhana, pogleda na djecu i zapovijedi: “Djeco, samo torbu i tojagu i hajmo po svijetu”. Otišli su u Bajrage u Bijelo Polje, kod svoga zeta koji ih je držao tri godine.

U međuvremenu, Alja ode u Skoplje kod Hasana Rebca, velikog bošnjačkog političara, ali on ne htjede da je odmah primi. No majka je uporno sjedjela pred njegovim dvorom. Rebac posla po kuriru 20 dinara, misleći da ona prosi. Kurir dođe do nje, pruži joj novac, ona ga pogleda, uzdahnu i sa prezirom reče:
“Nijesam došla da me potplatite, već da vam kažem istinu o pogibiji u Šahoviću”. Kurir prenese njene riječi svom gospodaru, nakon čega je pustiše unutra.

Malobrojno preživjelo bošnjačko stanovništvo Šahovića potražilo je spas bježeći dublje u Sandžak i još dalje – u Tursku

Hrabra Alja mu ispriča sve, a Hasan Rebac joj obeća penziju.
“Ko je kriv za pokolj” , upita Rebac.
“Kralj Aleksandar” , odgovori Alja.

Sa mjesta nezapamćene golgote u Šahovićima uspio je pobjeći u Tursku, jedino Gano Mušović. Kad bi se zateko na našim muhadžirskim sijelima u Turskoj, on bi često, odjedanput, u po razgovora, streknuo, okrenuo i viknuo: „Bježte, eto ih, eto ih!“ Sve tako do smrti.
Mnogo godina kasnije, sin ubijenog Šerifa Mušovića, Džemal, ne moga da odoli da još jedanput pogleda zavičajne poljane i pragove. Dolje, pred svojom starom kućom srete staricu u crnini, koja sjedaše na stubama krvave kuće, i zapita:
“Stara, kako se živi u ovom kraju?” “Nikako, sine, ništa ne rađa i ne raste, ne ide ništa od napretka i od ruke. Ovo je prokleta zemlja”.

Staroj majci Šaćiri bi suđeno da skoro poslije sedamdeset godina umre u opkoljenom i četničkim granatama razorenom Sarajevu. Ukopana je nedaleko od svog sina Ismeta -šehida. Bilo je to 1993. i 1994. godine.

GENOCID U ŠAHOVIĆIMA – NEKAŽNJENI ZLOČIN
„Bez zehre čojstva i sa kukavičlukom, bogatu Šahovićku zemlju i kuće su popljačkali, zatim na njih nastanili srpsko-crnogorsko življe. Nikada niko nije odgovarao niti je osuđen za zločine nad Bošnjacima u ovom kraju. Niti je jedna vlast u Crnoj Gori u kontinuitetu, od tada do danas, izrazila bilo kakav ljudski vid žaljenja ili izvinjenja, niti su izvršili bilo kakvu novčanu ili bilo koju nadoknadu za nepokretnu i pokretnu imovinu. Uz pljačku imovine, genocid, urbicid i potpuno istrebljenje, uklonjeno je i preimonovano ime čivenih Šahovića u Tomaševo. I to je posljednja faza genocida. Na taj način su nastojali da potpuno zatru sve tragove zločina ali i bilo kakvog bitisanja Bošnjaka na tome šahovićkom prostoru i Vranjaške doline.“ (Izjava Esada Krcića, urednika portala Bošnjaci.net).

Nek je vječni rahmet svim nevinim bošnjačkim žrtvama genocida u Šahovićima 1924. godine.

PREŽIVJELA ŠAĆIRA MUŠOVIĆ UDAJE SE ZA DŽEMA ŠAHMANOVIĆA U PLAV I SA NJIM DOBIJA POROD ZA PONOS
Šaćira je u braku sa Džemom Šahmanovićem rodila osmoro djece. Nažalost, troje su joj umrla a petoro je odgajila i izvela na hairli put. Njen muž Džemo je bio također iz ugledne plavske familije, od oca mula Jupa Šahmanovića i majke Alte.

Porodična slika mula Jupa i Alte Šahmanović iz Plava. Sjede djevojčice: Džemila, Zuma i Sabira. U sredini sjede: nana Alta, mula Jupo Šahmanović i Alja Šahović, majka Šaćirina. Stoje, sa lijeva: Šeljko (brat Džemov), Džemo, Šaćira, Selim i Idriz (brat Džemov).

U toku rata kuća Šahmanovića je bila partizanska kuća i dala je nekoliko istaknutih ličnosti. Šaćirina i Džemova djeca bila su sva visokoobrazovana. Abdullah (1933-1981) je završio Učiteljsku školu u Nikšiću a kasnije Visoku pedagošku školu u Beogradu. U braku sa suprugom Sadžidom dobio je dva sina: Almira i Abdullaha koji je rođen kao posmrće.

Sestra Nusreta Šahmanović sa braćom, Sa lijeva: Ćamil, Bećir, Abdullah i Ismet

Bećir-Bećo (1936-2023), je završio Učiteljsku školu a kasnije Pravni fakultet u Sarajevu gdje je radio do penzionisanja. U braku sa suprugom Remzijom dobio je sinove: Adisa i Harisa.

Ćamil (1938) je završio srednju Politehničku školu u Kosovskoj Mitrovici, a kasnije Visoku industrijsko-pedagošku školu u Rijeci. Bio je profesor u Tehničkoj školi i Gimnaziji u Sarajevu.

U braku sa suprugom Fatimom Musa dobio je kćerku Aidu i sina Nermina.

Ismet (1944-1993) je završio srednju Elektrotehničku školu u Beogradu, a kasnije i Eletrotehnički fakultet u Banja Luci. On je šehidio, kao borac Armije RBiH, u čuvenoj bitci na Stupu 1993. godine. U trenutku kada je pokušao da spasi ranjenog druga pogodio ga je četnički snajper. U braku sa suprugom Jasnom dobio je kćerku Mersihu i sina Mirzu.

Nusreta (1950) je završila Ekonomski fakultet i živi u Sarajevu. U braku s suprugom Seadom Hasanagićem dobila je dva sina: Muamera (poginuo u saobraćaju prije 12 godina) i Tarika. (Sanapress.info(