Kolumne
Knjige bošnjačke uleme
HAFIZ SAFVETOV TEFSIR
|
|
Autor: Dr. Sead Seljubac
Objavljeno: 26. November 2024. 14:11:55
U organizaciji Muftijsta tuzlanskog, Medžlisa IZ Tuzla i Behram begove medrese, u krcatom amfiteatru medrese, u Tuzli je u utorak, 19. novembra 2024. godine, održana promocija prvog kompletnog Tefsira – komentara Kur’ana časnog koji je napisan od strane bošnjačkog alima. Autor ovog Tefsira je dr. hafiz Safvet Halilović, redovni profesor Tefsira i Kur’anske antropologije na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici. Pored autora, promotori ovog značajnog djela, koje se sastoji od četiri velika toma sa preko 2.200 stranica, bili su dr. Sead Seljubac i dr. Mustafa Prljača, a skupu su se obratili i glavni imam Medžlisa hafiz Ahmed-ef. Huskanović i dr. Vahid-ef. Fazlović, muftija tuzlanski. U ovom prilogu donosimo izlaganje dr. Seada Seljubca, koje je naslovio: Hafiz Safvetov tefsir.
„Kur'an, azš., nije udžbenik za djecu, kojoj treba sve moguće izrično reći. On je Božja knjiga i uputa (hidajet) za zreo, razvjen svijet koji može i umije misliti i razmišljati, pa i drugima kazati i uputiti ih, da to shvate i razumiju, i tako im nije potrebna svuđa izričnost. Pa i sam odgovor je dovoljan razumnu da sam nadođe na ispušteno pretpostavljeno pitanje ako ga se nije sjetio prije tog odgovora.“ Ovako je u jednom od brojeva tuzlanskog Hikjmeta o Kur'anu kazao Ibrahim Hakki Čokić, (Iman, God. 2, br. 21 i 22 /24. januara 1931/, str. 255-263). Njegove riječi ukazuju na najmanje dva važna elementa u našem odnosu spram posljednje Božije objave Kur'ani-kerima, a to su: zrelost i razmišljanje. Namjera ovog našeg čuvenog intelektualca i alima nije bila da potcijeni način razmišljanja jednog dijela muslimanskog naroda ovih krajeva, običnog svijeta, nego da ukaže na potrebni nivo ozbiljnosti i predznanja za pravilno razumijevanje kur'anskog Teksta i njegovo tumačenje.
Kada se pojavi bilo koje djelo vezano za sadržaj Kur'ana, prijevod ili komentar, jedno od pitanje koje se pojavljuje kod radoznalih vjernika jeste – kako li je prevodio Tekst? Tako je i sa ovim četverotomnim tefsirom autora hafiza prof. dr. Safveta Halilovića.
Pretpostavljajući da će autor i jedan od recenzenata govoriti o načinu nastanka ovog važnog djela i njegovom budućem utjecaju na razvoj islamske misli na ovom prostoru, ja ću, inšallah, u okviru predviđenog vremena, nastojati iznijeti samo neke svoje utiske iz čitanja prvog toma ovog obimnog djela (mada je ono u osnovi sažeti tefsir).
U svojim višedecenijskim druženjima s kur'anskim Tekstom, kao i nastojanjima da na odgonetanje njegovih značenja pozivamo i druge, imali smo priliku savjetovati da se čitanje bilo kojeg prijevoda značenja Kur'ana radi s olovkom i bilježnicom, uz zapisivanje svakog mjesta na kojem se pojavi pitanje i nedoumica. Tako, radi Gospodarevog zadovoljstva, nastaju poticaji za traganjem. Duša želi razumjeti, prihvatiti i po mogućnosti primijeniti. Za razumijevanje Kur'ana je potrebno više od samog njegovog prijevoda. Prijevodi tefsira, također, nama, bosanskim muslimanima, nisu dovoljni. Kada se dođe do nivoa traženja aktuelnosti nekog sadržaja, u tim prevedenim tefsirima se osjeti nedostatak prepoznatljive bosanske stvarnosti.
Tako se rodio i ovaj hafiz Safvetov tefsir. Traganje i odgonetanje. Šta to imamo u ovoj četverotomnoj knjizi koja je nastajala decenijama (30 + 11 godina)? Imamo tri sloja: originalni tekst Kur'ana (na arapskom jeziku), tefsirski prijevod značenja ajeta (krupnijim fontom) i autorovo pojašnjenje sadržaja (sitnijim fontom). Tako se i tehnički, vizuelno, jasno naziru sva tri sloja.
Tefsirski prijevod kur'anskog Teksta (et-terdžeme et-tefsirijje) znači da je hafiz Safvet, umjesto prevođenja riječ za riječ, pribjegao opisnom prevođenju značenja ajeta. Opravdavajući svoj odabir tefsirskog prevođenja ajeta autor je ponegdje davao i konkretan primjer za to. Ajet 2:62. Korkut prevodi sa: One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati! – Naglašavajući da se kod ovakvih ajeta moraju nužno uzeti u obzir i drugi ajeti koji govore o istoj temi autor ističe da drugi ajeti naglašavaju kako su tri spomenute kategorije mijenjali Božiju objavu koja im je dolazila tako da se sadržaj ovog ajeta odnosi na vrijeme prije poslaničke misije Muhammeda, a.s., te da nakon njegovog poslanstva ničije vjerovanje neće biti primljeno ako nije saglasno sa vjerozakonom posljednjeg Božijeg poslanika. Zato je ovaj ajet hafiz Safvet tefsirski preveo ovako: One koji su živjeli prije poslanstva Muhammeda, a.s., a koji su vjerovali u Allaha i bili Mu pokorni, bilo da se radi o jevrejima, kršćanima, sabejcima – ko god je od njih vjerovao u Allaha i Sudnji dan i radio dobro – sve njih čeka nagrada kod Uzvišenog Allaha; ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (str. 82) Uvodni dio rečenice: One koji su živjeli prije poslanstva Muhammeda, a.s., autor je pojasnio stavom da je poslanstvo Muhammeda, a.s., konačno i da njegov vjerozakon stavlja van snage sve ranije objavljene. Na ovaj način autor ukazuje da je opisno prevođenje razumljivije u odnosu na doslovno.
Autor je nastojao da muslimanima našeg podneblja ponudi tumačenje koje je, pored njegove jasnoće i detaljnosti (a sažet je), istovremeno i blisko hanefijskom razumijevanju i primjeni kur'anskih propisa. Tako, npr., u tumačenju sure Fatiha skreće pažnju da Ebu Hanife smatra kako Bismilla nije prvi ajet tē, niti bilo koje druge sure, te imam kod nas Bismillu ne uči naglas uz Fatihu na farzovima noćnih namaza. (str. 39) (Istog je stava i spomenuti Ibrahim Hakki Čokić, vidi gornji izvor).
Uz to slijedi napomena da Fatiha ostaje sa sedam ajeta i hafiz Safvet pojašnjava kako. (str. 41) Vezano za učenje riječi Amin, poslije Fatihe, podsjeća da se ona „u našem hanefijskom mezhebu izgovara usebi, dok se u drugim mezhebima izgovara naglas.“ (str. 47) Kroz cijeli Tefsir ima jako mnogo sličnih mjesta na kojima autor želi potvrditi ispravnost naše hanefijske prakse u obavljanju ibadeta.
Prije prevođenja i tumačenja neke sure autor navodi uvodni tekst kojim ukazuje na vrijeme objavljivanja te sure, povijesni kontekst, teme koje ona tretira, osnovne karakteristike, vrijednosti sure (na koje ukazuju hadisi), i sl. (str. 49-52)
U tehničkom smislu autor izdvaja jednu po jednu grupu ajeta (ne ajet po ajet), a zatim ih prevodi i pojašnjava. (Npr.: 2:1-5, 6-7, 8-20, 21-25) Uz autorova pojašnjenja sadržaja sure izdvojene su pouke, poruke, propisi i pravila (4P) (str. 50-52). Napominjemo da ima i grupā ajetā gdje uz njihov tefsirski prijevod nema dodatnih pojašnjenja (str. 95) jer je autor smatrao da nisu nužna.
Autor, hafiz Safvet, često poseže za jezičkim pojašnjenjem pojedinih izraza u ajetu, a zatim i terminološkim, kako bi se pojam lakše razumio (npr. izraz nifak - str. 61). U cilju potkrjepljenja određenog prevodilačkog rješenja autor se ne ustručava da koristi i ulemanske rasprave ili tekstove sa web-portalā (str. 66, 183, 191).
U skladu s tradicionalnom metodom tumačenja Kur'ana hafiz Safvet tumačeći jedne ajete ukazuje na druge koji ih dodatno pojašnjavaju (str. 85). Ponegdje preuzima Korkutov prijevod ajeta u cijelosti, ali to i napominje, (str. 86) dok na određenim mjestima pravi intervenciju u prijevodu nekog pojma spram vlastitog razumijevanja značenja tog izraza. Npr. ajeti: A šta je teže: vas ili nebo stvoriti? On ga je sazdao, svod njegov visoko digao i usavršio, noći njegove mračnim, a dane svijetlim učinio. Poslije toga je Zemlju poravnao (dehāhā) [hafiz prevodi sa zaoblio], iz nje je vodu i pašnjake izveo... (En-Naziat, 27-31) Na ovakvim mjestima (str. 68) autor ukazuje i na dodatnu literaturu u kojoj se može naći šire pojašnjenje stava kojeg on zauzima (ili preuzima). Ponekada su to čak i predavanja koja je autor slušao na YouTube (kao npr. Abdudaim el-Kehil, str. 69). [Evo kako drugi prevode taj glagol - Asad: razastro; Mehanović: rasprostro; Čaušević: prostro; muderris Šabić: uredio pogodnom za ljude]
Zanimljiva je i autorova analiza različitog razumijevanja (i prevođenja) dijela ajeta 2:256 (la ikrahe fi-d-din). On smatra da je značenje: Nema prisile u vjeru!, ali ukazuje i na pogrešnost prevođenja sa: Nema prisile u vjeri!, kako su preveli: A.R. Karabeg, Čaušević-Pandža, E. Duraković, N. Karaman) (str. 195) Autor iznosi i argumentaciju u prilog svoga stava.
U principu hafiz Safvet, gdje god smatra potrebnim, primjenjuje metodu uopćavanja (ta'mim) gdje Tekst koji se odnosi na neku konkretnu osobu/osobe, spominjući na koga se odnosi, uopćava proširujući njegovo važenje i na druge, ili na sve ljude. Npr. u ajetima 2:44-46 se govori o potomcima Israilovim i upućuje im se kritika što od drugih traže da se dobra djela čine a sebe zaboravljaju, iako Knjigu čitaju, a autor ovog Tefsira, u pojašnjenjima navodi da se ti ajeti, iako su konkretno vezani za potomke Israilove općenito odnose i na muslimane. (str. 77) Ili se u 85. ajetu iste sure jevrejima upućuje pitanje: „Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete a u drugi dio ne vjerujete i odbacujete ga“, hafiz Safvet napominje da je poruka ovih ajeta opća i ne odnosi se samo na jevreje nego na sve koji vjeruju u jedan dio Objave, a u drugi ne vjeruju i odbacuju ga... (str. 97)
Suprotno uopćavanju autor Tefsira primjenjuje na određenim mjestima i konkretizaciju (tahsis). Npr., 83. ajet sure Bekare se obraća sinovima Israilovim uopće i kori ih zbog kršenja datog zavjeta, a hafiz Safvet to veže konkretno za jevrejsku zajednicu koju je Poslanik, alejhi selam, zatekao u Medini. (str. 96)
Na pojedinim mjestima hafiz Safvet šire govori o temi spomenutoj u ajetima. Npr. o grijesima uz ajet 2:74 koji govori o tvrdoći srca, ili o sihiru uz ajet 2:102 koji govori o njemu iz vremena Sulejman-pejgambera. (str. 107)
Autor u Tefsiru, iznoseći razloge za određeni način prevođenja nekog ajeta navodi i drugačija mišljenja, stavove ili razumijevanja, ali daje i pojašnjenja za svoj izbor. Primjer je 2:102 ajet koji govori o Sulejman-pejgamberu, te o Harutu i Marutu. Kod jednog broja komentatora i prevodilaca Harut i Marut su dva meleka (kod Šabića (meleki), Zenunovića (meleći), kod nekih komentatora su to dvije osobe [ili čak dva kralja (melikejni)], a kod hafiza Safveta su to dva šejtana (i kod Mehanovića / Ibn Kesira). Svoje opredjeljenje za taj način razumijevanja autor obrazlaže različitim prevođenjem čestice mā u ajetu, koja može biti odnosna, a može biti i negacijska (Kurtubijevo tumačenje) što rezultira različitim značenjem. Razlike u razumijevanju proističu i od vezivanja imena Harut i Marut za različite subjekte u ajetu: šejtane, ljude, meleke... Vrlo zanimljiv je to dio na str. 104-106. Kao na ovom, autor i na drugim mjestima često pribjegava jezičkim analizama Teksta kao rješenjima za eventualne dileme (str. 106, čestica mā).
Gdje je to potrebno autor navodi povode objavljivanja konkretnih ajeta čime doprinosi jasnoći sadržaja. Npr. ajet 2:104 koji sadrži izraze ra'ina i unzurna je lakše razumjeti kada se pojasni povijesni kontest iz kojeg dolazi taj ajet. (str. 108) Hafiz Safvet ga navodi.
Autor koristi svaku priliku da, uz određene ajete, spomene i savremene probleme vezane za konkretnu temu, kao npr. problem globalnog zagrijavanja (str. 90) ili problem otuđenosti (str. 91). Ponekad se kritički osvrće na našu neprihvatljivu praksu u ibadetima (brzo klanjanje) te ukazuje na odgovornost imama, glavnih imama, muftija, za nedovoljno zalaganje da se takva praksa popravi (str. 179).
Često se osvrće na stanje vezano za određenu problematiku ovdje i sada, koristeći riječi „kod nas“ u pojašnjenjima. Npr. vezano za pojašnjenja uz ajet 2:114, koji govori o mesdžidima, pojašnjava koje značenje izraz mesdžid ima kod nas, ali se osvrće i na vrijeme genocida i urbicida u vremenu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Ovaj Tefsir je sažet (mudžez), baziran na islamskoj središnjosti (el-vesatijje el-islamijje) (str. 52). Autor se koristio velikim brojem izvora i literature. Osim svojih konsultacija sa živim autoritetima iz ove oblasti koristio je 243 knjige od koji su samo 23 na bosanskom jeziku (među njima su i komentar tri džuza Kur'ana rahmetli Huseina Đoze, Poruka Kur'ana Muhammeda Asada i sl.). (str. 55)
Mogli bismo dalje govoriti o načinu na koji autor ovog Tefsira ukazuje na međusobne povezanosti kur'anakih tekstova (munasebat), kao i o mnogim drugim kvalitetima ovog vrijednog rada, ali za ovu priliku toliko. Sve nas, na kraju, podsjećam na riječi akademika Karića:
„Nema sumnje da je dobro u jednom jeziku imati više prijevoda Kur’ana. To je, s druge strane, i nužno. Jer, ne postoji savršen (završen) prijevod Kur'ana, budući da se to štivo „otima“ i „ne da“ podvesti pod konvencije (teološke, filozofske, naučne). Kad god Kur’an prevodimo (i u životu provodimo), uvijek se pojavljuje ostatak neprevedenog i neprovedenog.
Kur’ansko štivo je poput nebeskog svoda. Nikada ga jednim pogledom ne možemo obuhvatiti. Manjkavo je i ono promatranje s više pogleda: naime, isuviše je mnogo treptaja koji nam remete kontinuitet gledanja i čuđenja pred prizorom prostranstva čije se dubine nikada ne dadu do dna prozrijeti.“ (Enes Karić, Tefsir, 291)
Hafiz Safvet u ovom Tefsiru mnogo koristi dove. (str. 93, 104, 111) Jednom takvom dovom završavamo ovaj kratki osvrt:
Allaha molimo da nas učvrsti na Pravom putu i da nam pomogne da budemo vjerni čuvari i tumači Njegovog časnog dini-islama! Amin. (str. 142)
„Kur'an, azš., nije udžbenik za djecu, kojoj treba sve moguće izrično reći. On je Božja knjiga i uputa (hidajet) za zreo, razvjen svijet koji može i umije misliti i razmišljati, pa i drugima kazati i uputiti ih, da to shvate i razumiju, i tako im nije potrebna svuđa izričnost. Pa i sam odgovor je dovoljan razumnu da sam nadođe na ispušteno pretpostavljeno pitanje ako ga se nije sjetio prije tog odgovora.“ Ovako je u jednom od brojeva tuzlanskog Hikjmeta o Kur'anu kazao Ibrahim Hakki Čokić, (Iman, God. 2, br. 21 i 22 /24. januara 1931/, str. 255-263). Njegove riječi ukazuju na najmanje dva važna elementa u našem odnosu spram posljednje Božije objave Kur'ani-kerima, a to su: zrelost i razmišljanje. Namjera ovog našeg čuvenog intelektualca i alima nije bila da potcijeni način razmišljanja jednog dijela muslimanskog naroda ovih krajeva, običnog svijeta, nego da ukaže na potrebni nivo ozbiljnosti i predznanja za pravilno razumijevanje kur'anskog Teksta i njegovo tumačenje.
Kada se pojavi bilo koje djelo vezano za sadržaj Kur'ana, prijevod ili komentar, jedno od pitanje koje se pojavljuje kod radoznalih vjernika jeste – kako li je prevodio Tekst? Tako je i sa ovim četverotomnim tefsirom autora hafiza prof. dr. Safveta Halilovića.
Pretpostavljajući da će autor i jedan od recenzenata govoriti o načinu nastanka ovog važnog djela i njegovom budućem utjecaju na razvoj islamske misli na ovom prostoru, ja ću, inšallah, u okviru predviđenog vremena, nastojati iznijeti samo neke svoje utiske iz čitanja prvog toma ovog obimnog djela (mada je ono u osnovi sažeti tefsir).
 |
U svojim višedecenijskim druženjima s kur'anskim Tekstom, kao i nastojanjima da na odgonetanje njegovih značenja pozivamo i druge, imali smo priliku savjetovati da se čitanje bilo kojeg prijevoda značenja Kur'ana radi s olovkom i bilježnicom, uz zapisivanje svakog mjesta na kojem se pojavi pitanje i nedoumica. Tako, radi Gospodarevog zadovoljstva, nastaju poticaji za traganjem. Duša želi razumjeti, prihvatiti i po mogućnosti primijeniti. Za razumijevanje Kur'ana je potrebno više od samog njegovog prijevoda. Prijevodi tefsira, također, nama, bosanskim muslimanima, nisu dovoljni. Kada se dođe do nivoa traženja aktuelnosti nekog sadržaja, u tim prevedenim tefsirima se osjeti nedostatak prepoznatljive bosanske stvarnosti.
Tako se rodio i ovaj hafiz Safvetov tefsir. Traganje i odgonetanje. Šta to imamo u ovoj četverotomnoj knjizi koja je nastajala decenijama (30 + 11 godina)? Imamo tri sloja: originalni tekst Kur'ana (na arapskom jeziku), tefsirski prijevod značenja ajeta (krupnijim fontom) i autorovo pojašnjenje sadržaja (sitnijim fontom). Tako se i tehnički, vizuelno, jasno naziru sva tri sloja.
Tefsirski prijevod kur'anskog Teksta (et-terdžeme et-tefsirijje) znači da je hafiz Safvet, umjesto prevođenja riječ za riječ, pribjegao opisnom prevođenju značenja ajeta. Opravdavajući svoj odabir tefsirskog prevođenja ajeta autor je ponegdje davao i konkretan primjer za to. Ajet 2:62. Korkut prevodi sa: One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati! – Naglašavajući da se kod ovakvih ajeta moraju nužno uzeti u obzir i drugi ajeti koji govore o istoj temi autor ističe da drugi ajeti naglašavaju kako su tri spomenute kategorije mijenjali Božiju objavu koja im je dolazila tako da se sadržaj ovog ajeta odnosi na vrijeme prije poslaničke misije Muhammeda, a.s., te da nakon njegovog poslanstva ničije vjerovanje neće biti primljeno ako nije saglasno sa vjerozakonom posljednjeg Božijeg poslanika. Zato je ovaj ajet hafiz Safvet tefsirski preveo ovako: One koji su živjeli prije poslanstva Muhammeda, a.s., a koji su vjerovali u Allaha i bili Mu pokorni, bilo da se radi o jevrejima, kršćanima, sabejcima – ko god je od njih vjerovao u Allaha i Sudnji dan i radio dobro – sve njih čeka nagrada kod Uzvišenog Allaha; ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (str. 82) Uvodni dio rečenice: One koji su živjeli prije poslanstva Muhammeda, a.s., autor je pojasnio stavom da je poslanstvo Muhammeda, a.s., konačno i da njegov vjerozakon stavlja van snage sve ranije objavljene. Na ovaj način autor ukazuje da je opisno prevođenje razumljivije u odnosu na doslovno.
Autor je nastojao da muslimanima našeg podneblja ponudi tumačenje koje je, pored njegove jasnoće i detaljnosti (a sažet je), istovremeno i blisko hanefijskom razumijevanju i primjeni kur'anskih propisa. Tako, npr., u tumačenju sure Fatiha skreće pažnju da Ebu Hanife smatra kako Bismilla nije prvi ajet tē, niti bilo koje druge sure, te imam kod nas Bismillu ne uči naglas uz Fatihu na farzovima noćnih namaza. (str. 39) (Istog je stava i spomenuti Ibrahim Hakki Čokić, vidi gornji izvor).
Uz to slijedi napomena da Fatiha ostaje sa sedam ajeta i hafiz Safvet pojašnjava kako. (str. 41) Vezano za učenje riječi Amin, poslije Fatihe, podsjeća da se ona „u našem hanefijskom mezhebu izgovara usebi, dok se u drugim mezhebima izgovara naglas.“ (str. 47) Kroz cijeli Tefsir ima jako mnogo sličnih mjesta na kojima autor želi potvrditi ispravnost naše hanefijske prakse u obavljanju ibadeta.
Prije prevođenja i tumačenja neke sure autor navodi uvodni tekst kojim ukazuje na vrijeme objavljivanja te sure, povijesni kontekst, teme koje ona tretira, osnovne karakteristike, vrijednosti sure (na koje ukazuju hadisi), i sl. (str. 49-52)
U tehničkom smislu autor izdvaja jednu po jednu grupu ajeta (ne ajet po ajet), a zatim ih prevodi i pojašnjava. (Npr.: 2:1-5, 6-7, 8-20, 21-25) Uz autorova pojašnjenja sadržaja sure izdvojene su pouke, poruke, propisi i pravila (4P) (str. 50-52). Napominjemo da ima i grupā ajetā gdje uz njihov tefsirski prijevod nema dodatnih pojašnjenja (str. 95) jer je autor smatrao da nisu nužna.
Autor, hafiz Safvet, često poseže za jezičkim pojašnjenjem pojedinih izraza u ajetu, a zatim i terminološkim, kako bi se pojam lakše razumio (npr. izraz nifak - str. 61). U cilju potkrjepljenja određenog prevodilačkog rješenja autor se ne ustručava da koristi i ulemanske rasprave ili tekstove sa web-portalā (str. 66, 183, 191).
 |
U skladu s tradicionalnom metodom tumačenja Kur'ana hafiz Safvet tumačeći jedne ajete ukazuje na druge koji ih dodatno pojašnjavaju (str. 85). Ponegdje preuzima Korkutov prijevod ajeta u cijelosti, ali to i napominje, (str. 86) dok na određenim mjestima pravi intervenciju u prijevodu nekog pojma spram vlastitog razumijevanja značenja tog izraza. Npr. ajeti: A šta je teže: vas ili nebo stvoriti? On ga je sazdao, svod njegov visoko digao i usavršio, noći njegove mračnim, a dane svijetlim učinio. Poslije toga je Zemlju poravnao (dehāhā) [hafiz prevodi sa zaoblio], iz nje je vodu i pašnjake izveo... (En-Naziat, 27-31) Na ovakvim mjestima (str. 68) autor ukazuje i na dodatnu literaturu u kojoj se može naći šire pojašnjenje stava kojeg on zauzima (ili preuzima). Ponekada su to čak i predavanja koja je autor slušao na YouTube (kao npr. Abdudaim el-Kehil, str. 69). [Evo kako drugi prevode taj glagol - Asad: razastro; Mehanović: rasprostro; Čaušević: prostro; muderris Šabić: uredio pogodnom za ljude]
Zanimljiva je i autorova analiza različitog razumijevanja (i prevođenja) dijela ajeta 2:256 (la ikrahe fi-d-din). On smatra da je značenje: Nema prisile u vjeru!, ali ukazuje i na pogrešnost prevođenja sa: Nema prisile u vjeri!, kako su preveli: A.R. Karabeg, Čaušević-Pandža, E. Duraković, N. Karaman) (str. 195) Autor iznosi i argumentaciju u prilog svoga stava.
U principu hafiz Safvet, gdje god smatra potrebnim, primjenjuje metodu uopćavanja (ta'mim) gdje Tekst koji se odnosi na neku konkretnu osobu/osobe, spominjući na koga se odnosi, uopćava proširujući njegovo važenje i na druge, ili na sve ljude. Npr. u ajetima 2:44-46 se govori o potomcima Israilovim i upućuje im se kritika što od drugih traže da se dobra djela čine a sebe zaboravljaju, iako Knjigu čitaju, a autor ovog Tefsira, u pojašnjenjima navodi da se ti ajeti, iako su konkretno vezani za potomke Israilove općenito odnose i na muslimane. (str. 77) Ili se u 85. ajetu iste sure jevrejima upućuje pitanje: „Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete a u drugi dio ne vjerujete i odbacujete ga“, hafiz Safvet napominje da je poruka ovih ajeta opća i ne odnosi se samo na jevreje nego na sve koji vjeruju u jedan dio Objave, a u drugi ne vjeruju i odbacuju ga... (str. 97)
Suprotno uopćavanju autor Tefsira primjenjuje na određenim mjestima i konkretizaciju (tahsis). Npr., 83. ajet sure Bekare se obraća sinovima Israilovim uopće i kori ih zbog kršenja datog zavjeta, a hafiz Safvet to veže konkretno za jevrejsku zajednicu koju je Poslanik, alejhi selam, zatekao u Medini. (str. 96)
Na pojedinim mjestima hafiz Safvet šire govori o temi spomenutoj u ajetima. Npr. o grijesima uz ajet 2:74 koji govori o tvrdoći srca, ili o sihiru uz ajet 2:102 koji govori o njemu iz vremena Sulejman-pejgambera. (str. 107)
Autor u Tefsiru, iznoseći razloge za određeni način prevođenja nekog ajeta navodi i drugačija mišljenja, stavove ili razumijevanja, ali daje i pojašnjenja za svoj izbor. Primjer je 2:102 ajet koji govori o Sulejman-pejgamberu, te o Harutu i Marutu. Kod jednog broja komentatora i prevodilaca Harut i Marut su dva meleka (kod Šabića (meleki), Zenunovića (meleći), kod nekih komentatora su to dvije osobe [ili čak dva kralja (melikejni)], a kod hafiza Safveta su to dva šejtana (i kod Mehanovića / Ibn Kesira). Svoje opredjeljenje za taj način razumijevanja autor obrazlaže različitim prevođenjem čestice mā u ajetu, koja može biti odnosna, a može biti i negacijska (Kurtubijevo tumačenje) što rezultira različitim značenjem. Razlike u razumijevanju proističu i od vezivanja imena Harut i Marut za različite subjekte u ajetu: šejtane, ljude, meleke... Vrlo zanimljiv je to dio na str. 104-106. Kao na ovom, autor i na drugim mjestima često pribjegava jezičkim analizama Teksta kao rješenjima za eventualne dileme (str. 106, čestica mā).
Gdje je to potrebno autor navodi povode objavljivanja konkretnih ajeta čime doprinosi jasnoći sadržaja. Npr. ajet 2:104 koji sadrži izraze ra'ina i unzurna je lakše razumjeti kada se pojasni povijesni kontest iz kojeg dolazi taj ajet. (str. 108) Hafiz Safvet ga navodi.
Autor koristi svaku priliku da, uz određene ajete, spomene i savremene probleme vezane za konkretnu temu, kao npr. problem globalnog zagrijavanja (str. 90) ili problem otuđenosti (str. 91). Ponekad se kritički osvrće na našu neprihvatljivu praksu u ibadetima (brzo klanjanje) te ukazuje na odgovornost imama, glavnih imama, muftija, za nedovoljno zalaganje da se takva praksa popravi (str. 179).
Često se osvrće na stanje vezano za određenu problematiku ovdje i sada, koristeći riječi „kod nas“ u pojašnjenjima. Npr. vezano za pojašnjenja uz ajet 2:114, koji govori o mesdžidima, pojašnjava koje značenje izraz mesdžid ima kod nas, ali se osvrće i na vrijeme genocida i urbicida u vremenu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Ovaj Tefsir je sažet (mudžez), baziran na islamskoj središnjosti (el-vesatijje el-islamijje) (str. 52). Autor se koristio velikim brojem izvora i literature. Osim svojih konsultacija sa živim autoritetima iz ove oblasti koristio je 243 knjige od koji su samo 23 na bosanskom jeziku (među njima su i komentar tri džuza Kur'ana rahmetli Huseina Đoze, Poruka Kur'ana Muhammeda Asada i sl.). (str. 55)
Mogli bismo dalje govoriti o načinu na koji autor ovog Tefsira ukazuje na međusobne povezanosti kur'anakih tekstova (munasebat), kao i o mnogim drugim kvalitetima ovog vrijednog rada, ali za ovu priliku toliko. Sve nas, na kraju, podsjećam na riječi akademika Karića:
„Nema sumnje da je dobro u jednom jeziku imati više prijevoda Kur’ana. To je, s druge strane, i nužno. Jer, ne postoji savršen (završen) prijevod Kur'ana, budući da se to štivo „otima“ i „ne da“ podvesti pod konvencije (teološke, filozofske, naučne). Kad god Kur’an prevodimo (i u životu provodimo), uvijek se pojavljuje ostatak neprevedenog i neprovedenog.
Kur’ansko štivo je poput nebeskog svoda. Nikada ga jednim pogledom ne možemo obuhvatiti. Manjkavo je i ono promatranje s više pogleda: naime, isuviše je mnogo treptaja koji nam remete kontinuitet gledanja i čuđenja pred prizorom prostranstva čije se dubine nikada ne dadu do dna prozrijeti.“ (Enes Karić, Tefsir, 291)
Hafiz Safvet u ovom Tefsiru mnogo koristi dove. (str. 93, 104, 111) Jednom takvom dovom završavamo ovaj kratki osvrt:
Allaha molimo da nas učvrsti na Pravom putu i da nam pomogne da budemo vjerni čuvari i tumači Njegovog časnog dini-islama! Amin. (str. 142)
 |
