Blues i sevdah, imaju korijene koji sežu u duboku prošlost, a njihov razvoj je bio pod utjecajem mnogih faktora, uključujući i islamsku tradiciju. Iako na prvi pogled mogu izgledati kao dva sasvim različita žanra, blues-, kao najpoznatiji američki muzički pravac, i sevdah-, tradicionalna bosansko-hercegovačka muzička forma, dijele zajedničke elemente koji dolaze iz islamske muzičke tradicije.

Ključni kontakt između islamske tradicije i bluesa dešava se kroz historiju afričkih robova koji su dovedeni na američki kontinent. Većina robova bila je muslimanske vjeroispovijesti, a iako je robovlasnička Amerika zabranjivala upotrebu bilo kakvih instrumenata, osim udaraljki, afrički robovi su zadržali svoju duhovnu povezanost s Islamom. Islam je kroz duhovnu praksu, kao što je molitva i ezan (poziv na molitvu), imao dubok utjecaj na njihove vokalne izvedbe i ritmiku. Blues, kao izraz patnje, tuge i duhovne potrage, postao je kanal za očuvanje tih duhovnih i kulturnih korijena, iako je morao biti prilagođen novim okolnostima.

Za sevdah, s druge strane, islamski utjecaj nije dolazio iz Afrike, ali je bio prisutan u njegovom razvoju kroz dugotrajan susret sa islamskom kulturom. Sevdah, kao muzička forma, razvio se pod utjecajem islamskih melodijskih obrazaca, pogotovo onih vezanih uz sufizam i ezanske melodije. Iako se sevdah u osnovi ne može smatrati direktnim proizvodom islamske tradicije, nemoguće je zanemariti utjecaj islamske vjerske i kulturne baštine na formiranje emocionalnog izraza koji se osjeća u svakoj melodiji sevdaha.

Američki blues, kao jedinstveni muzički pravac, nosi u sebi tragove bogate afričke tradicije i kulturnih utjecaja koji su se preplitali tokom stoljeća. Posebno zanimljiv aspekt je utjecaj islamske tradicije, koju su prvi robovi, dovedeni iz zapadne Afrike, unijeli na američko tlo. Ova tradicija nije samo oblikovala njihove religijske i društvene običaje, već je utjecala i na način na koji su izražavali bol i čežnju kroz muziku.Iako su milioni Afrikanaca završavali kao robovi na "Novom kontinentu", veoma malo se, ili gotovo nikako, zna o stvarnoj vezi islamske tradicije sa nastankom najpoznatijeg svjetskog muzičkog pravca – bluesa. Ovaj pravac, koji će kasnije prouzročiti nastanak jazza i rock 'n' rolla, korijene vuče iz duboko ukorijenjenih afričkih duhovnih i kulturnih tradicija, među kojima je islam imao značajno mjesto.

Poznato je da je veliki broj afričkih robova, dolazio iz zajednica gdje je islam bio duboko ukorijenjen. Njihova vjerska praksa, uključujući melodični poziv na molitvu – ezan, ostavila je snažan pečat na vokalni izražaj koji će se kasnije razviti u rane oblike bluesa. Robovlasnici su im zabranjivali korištenje većine muzičkih instrumenata, osim onih koje su sami mogli napraviti, poput udaraljki. Ovo ograničenje natjeralo ih je da razviju izuzetno bogat vokalni stil, gdje su glasom simulirali emotivnu snagu cijelog muzičkog orkestra.

Jedan od najboljih primjera utjecaja islamske tradicije na blues jeste melodija Levee Camp Holler. Izvođena isključivo vokalno, ova melodija u velikoj mjeri podsjeća na ezan. Produženi vokali i melodične linije odišu duhovnom snagom koja vuče korijene iz muslimanskog poziva na molitvu, prilagođavajući ga američkom kontekstu, ali ne gubeći na izvornom intenzitetu i emociji. Ritam i intonacija Levee Camp Holler-a dočaravaju svakodnevnu borbu afroameričkih radnika na plantažama, ali i njihovu nadu u oslobođenje i bolju budućnost. Ovakav pristup zadržao se i u crnačkim duhovnim pjesmama, poznatima kao gospel, koje također često započinju solo vokalom, evocirajući sličan osjećaj duboke duhovne povezanosti. Važno je naglasiti da su melodije bluesa u svojim ranim fazama izvođene isključivo bez pratnje instrumenata. Ovo nije bila samo posljedica nametnutih ograničenja, već i izraz unutrašnjeg svijeta robova, koji su kroz vlastiti glas prenosili bol, čežnju i želju za slobodom. Ovaj vokalni stil kasnije je našao svoj put u razvoju cijelog žanra i postao temelj na kojem se blues izgradio.

Stariji se sigurno sjećaju kultne historijske serije Korijeni iz 70-ih godina i glavnog junaka, mladića muslimana Kunta Kintea. Njegova priča, zasnovana na stvarnim povijesnim događajima, simbol je otpora i očuvanja identiteta u nemogućim uvjetima. Iako je bio prisiljen promijeniti ime i vjeru, on je ostao musliman u duši, čuvajući ono što ga je činilo čovjekom. Ova priča odražava sudbinu miliona ljudi koji su, unatoč brutalnim pokušajima brisanja njihovih identiteta, uspjeli sačuvati dijelove svoje tradicije, prenoseći ih kroz generacije.

Prisjećajući se jednog putovanja u Portoriko, imao sam priliku prisustvovati plesnom izvođenju koje se oslanjalo isključivo na ritam udaraljki. Rukovodilac grupe mi je objasnio da ovaj ples, jedan od najstarijih na otoku, datira iz vremena kada su prvi muslimani stigli na portorikanske obale kao robovi. Njihove muzičke tradicije, prilagođene novom životnom okruženju, postale su temeljni dio kulture tog prostora. Ples i muzika su u ovom kontekstu služili ne samo kao oblik zabave, već i kao sredstvo očuvanja identiteta i otpornosti. Jednom prilikom, nakon izvođenja jedne od naših poznatih sevdalinki na međunarodnom koncertu, prišao mi je vokalni solista Afroamerikanac, stisnuo ruku i rekao da, iako nije razumio ni riječ iz pjesme, osjetio je jezu i imao neobjašnjiv osjećaj. Rekao sam mu da se i ja osjećam slično slušajući blues. Upravo u tome leži duboka duhovna povezanost kroz muziku sevdaha i bluesa, odnosno svih onih koji su (između ostalog) na bilo koji način otrgnuti iz svojih prirodnih okruženja i dovedeni u svijet koji je često gledao na njih s nerazumijevanjem i podozrenjem. Često se u današnje vrijeme može čuti teza da je bosansko-hercegovački sevdah nalik američkom bluesu. Ovo poređenje ima osnova samo u tome što oba pravca dijele zajedničko izvorište – duboku emotivnu povezanost s tradicijom i iskazivanjem životne boli kroz melodiju. Ipak, sevdah i blues razvijali su se nezavisno, svaki oblikovan kulturom i historijskim okolnostima svoga naroda. Namjerno ističem da je sevdah svjetski muzički pravac, unikatan i jedinstven po svojoj formi. Dok blues evocira borbu za oslobođenje i otpor prema ugnjetavanju, sevdah se oslanja na melanholiju i intimne emocije, što ga čini neponovljivim draguljem bosansko-hercegovačke kulture. Pitanje koliko ga čuvamo i koliko ćemo ga sačuvati od prekrajanja i prisvajanja zaslužuje posebnu analizu.
Utjecaj islamske tradicije na blues ne ogleda se samo u muzici, već i u snažnoj poruci otpora i očuvanja identiteta. U melodijama poput Levee Camp Holler čujemo odjeke prošlosti, molitve i nade za budućnost. Ova muzika, iako rođena u boli, postala je simbol snage ljudskog duha i univerzalnog izraza slobode.

Na kraju, pitanje zaštite autentičnosti oba muzička žanra danas postaje od presudne važnosti. S obzirom na globalizaciju i tendenciju prema jednostavnom prilagođavanju muzičkih stilova, važno je razmisliti o tome kako zaštititi ove tradicije i spriječiti njihovo prisvajanje. Kao što afroamerički umjetnici s velikim poštovanjem čuvaju svoju blues tradiciju, tako i mi, Bosanci i Hercegovci, imamo odgovornost da očuvamo sevdah u njegovoj izvornosti, prepoznajući ga kao jedinstvenu i neponovljivu muzičku formu. Ukoliko uspijemo u tome, očuvat ćemo ne samo muzičku baštinu, već i identitet naše zemlje i naroda.