GLOSA

Mnogo prije 10. 4. 1941. godine, kada je ustaški duhovni vođa NDH Slavko proglasio svoju državu kao Nezavisnu državu Hrvata, njen idejni poglavnik-vladika Ante je u dugim besanim noćima kontao kako da skroji prvu petoljetku svog mezimčeta. Njegovim teškim mislima dominirala je jedna – kako stvoriti čisto katoličko biće Hrvata, koje je bilo štedro ugroženo apostazionistima, izdajicama, koji su napuštali katoličku vjeru svojih čukundjedova i prelazili na lažnu, takozvano pravoslavlje. Po glavi su mu se motale ubilačke i samoubilačke ideje tipa – o ustaštvo, jadno, ugašeno, zla nadživjeh tvoja svakolika, a s najvećim moram da se borim, da bi ga konačno i iznenada rasvijetlilo evanđelje: neka bude što biti ne može, nek' vrag proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće, za ustaška nova pokoljenja! Sav radostan je uzviknuo: trijebimo gubu pravoslavnu iz torine svijetle ustaške!!!

Sjetio se bezbroj lijepih istorijskih trijebljenja te vrste, ali najprivlačnije su mu bile one, koje su se kroz istoriju pokazale efikasnima: Istraga poturica! Sicilijanska večernja! Bartolomejska noć!

Pomenuti događaji su mu bili jako simpatični, mada ih je po drugoj strani omalovažavao zbog malog broja ubijenih i zbog kukavičkog načina napada, koji su izvođeni iznenada i noću. Poglavnik-vladika Ante je imao daleko veće ambicije – a i snažnu volju –, da trijebljenje izvede natenane, stručno i temeljito. Bog je ovaj put na ustaškoj strani! - likovao je on. Darivao mu je ogromnu teritoriju koju je planirao očistiti: od Istre do Drine, i od mora do Dunava. Dao mu je i primjereno vrijeme – jedna petoljetka ambicioznog čišćenja bit će sasvim dovoljna da bez traga nestane desetine hiljada apostazionista, Hrvata pravoslavne vjere. Dao mu je i pouzdane prijatelje – Adolfa i Benita, koji su ga naoružali i tada već u punom jeku čistili svoje teritorije. Kao dokaz vjernosti Ante je Benitu poklonio pola svoje jadranske obale.

Bio je najviše fasciniran upravo crnogorskim istragama poturica – ne samo zbog blic-krig načina kojim su izvođene, već slave kojom su ih vrijedni Crnogorci ovjenčali epskim spjevom! Niko drugi se u duuuuugotrajnoj civilizacijskoj praksi istraga toga nije dosjetio, pa su masovni pokolji ostajali u pamćenjima obavijeni nekakvim velom strave i užasa, od kojih su ljudi zazirali. Ovako, pretočeni u odu genocidu, ti događaji su postajali ponos i luča svim budućim narodima i naraštajima, koji će osjetiti potrebu i prepoznati priliku za pokolj izdajnika vjere svojih čukundjedova.

Ante je bio svjestan kako bi uzvišeni spjev o njegovom eruditnom čišćenju teritorije od pravoslavaca, preko obrazovnog sistema i sveopšte propagande mogao napajati slavljeničko-osvetničkom energijom generacije i generacije ustaša, koji će činiti novi rod Hrvata, vječno ponosnih na svog poglavnika-vladiku. U glavi su mu se smjenjivale slike budućih literarnih radova đaka, studenata, akademika, pod naslovima – ŠTA JE NAMA ANTE; FILOZOFSKA MISAO NAŠEG POGLAVNIKA; BOG, POGLAVNIK I NDH i sličnih. Ali, bio je također svjestan i činjenice da sam nema pjesničkog talenta, niti govornog, da bi nešto takvo spjevao ili izdiktirao. Čak ni guslati nije umio; guslanje je smatrao tribalnom balkansko-bizantijskom umjetnošću. Njegovi talenti su bili sasvim drugačije prirode. Zato je trpio silnu ljubomoru na vladiku iz susjedstva, koji je bio pjesnik među vladarima i vladar među pjesnicima. Dio porko, pjesnik i vladar, kako je to moguće! Utjeha su mu bili idoli Benito i Adolf, koji su također bili prilično mutavi po pitanju poezije, epske i lirske, kao i književnosti uopšte. Međutim, od ideje da svoje buduće ratničke uspjehe okiti poezijom nije odustajao. Nadgradit će ih i veličanstvenim spomenikom, monumentalnim zdanjem, koje će podići u srcu svoje NDH, u Jasenovcu. To će postati centar slave njegove demokratske, evropske države! Mauzolej! Sa ogromnim kipovima karijatida, koje na svojim glavama drže postolje sa njegovom veličanstvenom statuom!
Ante je znao i to, da spjev ne smije nositi neki prostački naslov – Čišćenje posrbica ili tako nešto, već slavozvučno, žestoko, kao, recimo, Dinarska bisernica. E, da, baš Dinarska bisernica, ili eventualno Velebitska bisernica. Ili - Velebitska ogrlica ...

Samo da još pronađe sposobne pjesnike, koji će za njega odraditi posao.

Tu je bogme zapelo: ustaški agenti su mu dojavili da su najbolji hrvatski pjesnici izdali ustaštvo, Boga i rimskog papu i postali neprijatelji svoje vjere i svog naroda. Ivan Goran Kovačić, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor … izdajnik do izdajnika; svi redom nedostupni ustaškim vlastima!
Razljućeni poglavnik-vladika Ante se povukao u odaje svog štaba i do duboko u noć grozničavo razmišljao. Tek negdje pred zoru mu je sinulo: prvo će okončati petoljetku čišćenja, a drugu će posvetiti poeziji.

Uz blaženu misao Bog i ustaše utonuo je u dubok san.