Može li se o ozbiljnim temama pisati neozbiljno? Svakako da može, ali čemu takva rabota? Ruku na srce, o Gorskom vijencu se u pozitivnim superlativima može govoriti i pisati samo ako se ne razumijete u književnost ili ste pak iz ovih ili onih razloga zaslijepljeni famom koja se zove Gorski vijenac. Zašto?

Sva umjetnost, u koju spada i književnost, mora bazirati na tri postulata:
etika,
estetika, i
univerzalnost.

Ako za bilo koje djelo naučnom analizom dokažete da ne sadrži makar jedan od navedenih postulata, dokazat ćete da se ne radi o umjetničkom djelu. Gorski vijenac ne sadrži ni jedan!

Etika

Temelj evropske i svjetske književnosti udarili su Stari Grci. Bez obzira koju temu obrađuje književno djelo, osnovni moral u njemu ne smije biti pogažen. Zlo se u njemu ne smije hvaliti. Zločinci u njemu se ne smiju veličati.

A u Gorskom vijencu imate baš to! Njegova osnovna tema je beskrupulozno uništenje jedne ljudske zajednice, genocid, koji je predstavljen kao slavno djelo. Događaj se zbiva u mirnodopskom razdoblju, u Podlovćenskoj Crnoj Gori. Jedini pravi razlog je slijepa vjerska mržnja.

U Gorskom vijencu imate također primjer divljačkog ubistva mlade Ruže Kasanove i njenog ljubavnog izabranika Muja Alića. To nečovječno ubistvo je predstavljeno kao slavno junačko djelo! Šekspir, na Njegošev način. Crnogorski Romeo i Julija.

U Gorskom vijencu imate i primjer divljačkog bičevanja duševno oboljele mlade Anđelije, koje Njegoš predstavlja kao junaštvo pravog muškarca mučitelja, za primjer dalekim nekim pokoljenjima - kako treba postupati prema ženama.

Trebamo li još nabrajati?

Estetika
U Gorskom vijencu je Njegoš sadistički i sladostrasno gazio sirotu estetiku: /odža riče na ravnom Cetinju/ …zaudara zemlja Muhamedom/ …kako smrde ove poturice/ - sa jednim jedinim razlogom: izliti beskonačnu vjersku mržnju, kojom je bio zadojen.

Univerzalnost
Univerzalnost književnog djela se sastoji u tome da ono zbog svoje kvalitetne etike i estetike bude namijenjeno svakom ljudskom biću. Književna djela pisana za jedan kolektivitet, a protiv drugog, ne mogu imati status umjetnosti, zato nikako ne smiju biti uključena u proces obrazovanja. Kod nas je to moguće; brojni sadržaji kontaminirani vjerskom i nacionalističkom mržnjom udarna su pesnica obavezne školske lektire. Posljedice te sramote su katastrofalne po međuljudske odnose na Balkanu.

Po pitanju tumačenja Gorskog vijenca „na terenu“ vlada jedna neopisiva tragikomična situacija. Uzvišeno apologetski o toj tragediji napisano je preko trideset pet bibliografskih jedinica. Kako je moguće da taj apsurd vlada tom temom teško je objasniti. Eventualni razlozi su:
neznanje,
hipokrizija,
strah,
poltronstvo,
cinizam,
zloba …

Pogledajmo jedan slučaj neozbiljnog pristupa tom problemu

Za portal Antena M Jakov Daković piše: „Većina crnogorskih pisaca mlađe i srednje generacije, nije fajde kriti, Njegoša ne mogu očima viđet'. Neki zbog epike, neki zbog lirike, neki zbog srpstva i 'anti - islamskih stavova'.“

Daković ne navodi konkretna imena kao ni to da li se radi o pismenim izjavama pisaca „mrkogledajućih na Njegoša“ ili o njihovim čaršijskim razmišljanjima. Bogomi, neozbiljno od Dakovića.

Dalje Daković piše: „Ministarstvo prosvjete je upravo raspisalo konkurs za srednjoškolce na temu 'Šta je nama Njegoš"'.

Ministarstvo svoje srednjoškolce stavlja pred ispit lojalnosti vladajućem režimu! Pa to nisu ni Turci radili!

Jao, sramote, Bože dragi.

Sramota je što se ta knjiga uopšte nalazi u lektiri.

Sramota je što Ministarstvo patetičnom bedastoćom „Šta je nama Njegoš“ pritiska na omladinu da se međusobno konfrontiraju i truju. Ministarstvo inače zloupotrebljava Gorski vijenac i koristi ga kao sredstvo za supremaciju nad nacionalnim manjinama u svojoj demokratskoj, multikonfesionalnoj, proevropski usmjerenoj državi. Zbilja, šta je nama vaš Njegoš? Nama nije ništa; vama je za nas sramota. Šta će uraditi Ministarstvo ako im neko od srednjoškolaca ovako odgovori?

Zašto ministarstvo nije dalo naslov „Šta je nama vaš Njegoš?

Je li briga Ministarstvo šta će misliti i šta pisati naši srednjoškolci? Ma, …
Daković dalje navodi: „Što se antiislamizma tiče, kako bih vam rekao, da su Njegoš i drugi crnogorski vladari bili tolerantni prema Osmanlijama - Crnogorci danas ne bi postojali.“

Krajnje otrcana fraza. I ja i Daković znamo da je ova izjava neozbiljna. Tursko carstvo je vladalo sjevernom, istočnom i južnom Sredozemlju – pa i šire –, koje su naseljavali mnogi narodi, kao i Crnogorci. Nijedan od tih naroda nije nestao, a Carstvo jeste. Nijedan od tih naroda nema u svom školskom obrazovanju ovakvu istragu kao što je imaju Crnogorci. Ko bi takvo nešto napisao, i ko bi se time hvalio?

Njegoš je pod ingerencijom Sime Sarajlije spjevao Istragu; to je bilo legalno i legitimno. Problem je što je to naručeno pjevanje palo u ruke onima, koji su učinili da „Vremenom Gorski vijenac postane dio kolektivne svijesti Crnogoraca“.

O kakvoj svijesti govorimo, uvaženi gospodine Dakoviću? I da li samo svijest Crnogoraca? Šta je sa Srbima? Sa Albancima? Sa Bošnjacima? Sa (M)uslimanima? Karakterne crte jednih i drugih: masovna kriza nacionalnog identiteta; mizoginija; vjerska mržnja; bahatost; sklonost ubijanju krivovjeraca; kompleksi više vrijednosti; kompleksi manje vrijednosti; lažno junaštvo; niska samosvijest …

Mičite iz ruku đaka tu knjigu, kumim ve Bogom.