Zagrebačka džamija
Džumada Al-Awwal 5, 1446.
7. novembar 2024.

KOMEMORATIVNI GOVOR: Ljudi imaju dvije zone života – privatnu i javnu ili profesionalnu. Za razliku od ostalih, Ševko je imao i treću, a to je zona između privatnog i javnog ili profesionalnog života.

O njegovoj privatnoj zoni života mogu govoriti njegova supruga Madam Emina-hanum i njegovi sinovi vitezovi Harun i Tarik. Ali, možemo i mi sa strane kazati da je Ševko u privatnom životu bio drag muž i brižan otac.

Ševkin javni ili profesionalni život bio je otvoren i dostupan svima, koji su se kretali u krugu džamije, ali i onima s kojima je Ševko komunicirao izvan džamije od državnih i vjerskih institucija do poslovnih i drugih organizacija u domovini i svijetu, naročito u islamskom svijetu.

Ševko je časno i dostojno predstavljao Islamsku zajednicu, boreći se za njen adekvatan status u domaćem društvu, a u islamskom svijetu promovirao je Islamsku zajednicu na način njene autokefalnosti, suverenosti, samobitnosti i samo-odgovornosti u tumačenju vjere, prava i morala. Želio je dobre bratske odnose sa svim islamskim zemljama, naglašavajući uvijek da Islamska zajednica u nas slijedi hanefijski mezheb u fikhu, koji se bazira na tradiciji i slobodnoj prosudbi o važnim životnim pitanjima te maturidijski mezheb u akaidu, koji baštini tradicionalno-racionalni pristup doktrinarnim pitanjima u vjeri, pravu i moralu.

Ševko je časno i dostojno predstavljao Islamsku zajednicu, boreći se za njen adekvatan status u domaćem društvu, a u islamskom svijetu promovirao je Islamsku zajednicu na način njene autokefalnosti, suverenosti, samobitnosti i samo-odgovornosti u tumačenju vjere, prava i morala.

Kao pronositelj islamskih duhovnih vrijednosti Ševkin javni život bio je moralno uzorit i društveno koristan, a u profesionalnom smislu njegov život bio je odgovoran, tačan i precizan kako u administrativnom tako i u odgojno-obrazovnom smislu. U stvari, njegov i javni i profesionalni život bio je na uvidu svakome da ga ocjenjuje i procjenjuje te da danas kada ga ispraćamo iz Nasuta u Melekut može svjedočiti da je Ševko Derviša i Esme Omerbašić iz Ustikoline pokaraj studene Drine u Bosni bio primjer radnika, uistinu, radoholika, koji je svoj javni život vodio na zadovoljstvo svoga Gospodara – Allahe Svevišnjeg, a svoj profesionalni život posvetio je na radost i ponos svoje Islamske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj.

Treća zona – ona između Ševkinog privatnog i javnog života, u kojoj je živo sâm u sebi i za sebe, je mnogo zanimljivija jer u njenoj tajnovitosti „između“ ovoga i onoga, možemo prepoznati njegov pravi duh, um i ličnost, bogat i suvislo životan. U toj suvisloj samoći između privatnog i javnog života Ševko je tražio i našao Franklovu logoterapiju, koja mu je snažila volju za smislom, umjesto Freudove volje za strašću i Ničeove volje za moćim.

Da, reći ću vam – Ševko je bio zaljubljen u povijest i to u one povijesne periode i ličnosti, koje su bile misteriozno zagonetne i bajkovite pa su ih se klonuli redovni povjesničari, zadovoljavajući se lakšim povijesnim temama.

Ševko je živio sa svojim Ṣaqālibima – Slavenima iz srednjovjekovne muslimanske Španije, tj., ljudima porijeklom sa obale Crnog mora sjeverno od Istanbola, koji su vremenom postali poznati kao strani robovi u andaluzijskoj vosci.

Ševko je o Ṣaqālibima – Slavenima iz desetog stoljeća Andaluzije pričao i pisao kao da su nam tu na očima da ih vidimo i na ušima da ih čujemo, jer je on u njima vidio ono što niko nije vidio, vidio je u njima tu preteču ideje islama i islamske civilizacije u Europi, ideju i civilizaciju koju je Ševko nastojao legitimirati i legalizirati kao autentičnu europsku ideju kako bi poštedio muslimane na Balkanu i Europi od potrebe da se ispričavaju bilo kome za njihovo današnje prisustvu u Europi.

Evo, kao da ga baš sada gledam i slušam kako nas uvjerava da su Ṣaqālibah, naši rasni slavenski preci, koji su se iz statusa sluga – robova popeli na vrh moći i vlasti do te mjere da su se nakon svrgavanja halife Hišama II 1009. godine, nametnuli kao jedna od tri glavne stranke (tajfe) u Kordobi, koje su naredne 23 godine kontrolirali instituciju khalife, postavljajući i skidajući vladare po svojoj volji. Ta kontrola nad vladarima, omogućila je Ṣaqālibima da ustanove svoja vlastita kraljevstva u Deniji, Tortosi, Valenciji i Almeriji, ali nisu ustanovili svoju vlastitu dinastiju tako da je njihovo ime bačeno u zaborav. Eh, baš zato Ševko je želio da ih iskopa iz tog zaborava.

To je bila Ševkina posebna ljubav – da kopa po neiskopanom polju povijesti, posebno onog dijela povijesti, koji dotiču njegovu i dušu i tijelo njegovog naroda.

Ako sam makar malo uspio da vam dočaram treću – tajnovitu i smislenu zonu Ševkinog života pored njegovog javnog i islamsko-duhovno-profesionalnog života vrijedilo je danas doći iz Sarajevo u Zagreb na ovu komemoraciju i dženazu mom dragom bratu, kolegi i uzoru, koji me 1986. ljeta mīladskog primio i prihvatio ka brata i kolegu da s njim dijelim sudbinu ovog lijepom i uzoritog zagrebačkog džemata.

Eto, Ševko moj, na tvom ispraćaju iz Nasuta u Melekut želim kazati da ćeš na nedostajati, ali utjeha nam je da smo sretni što si bio s nama i što smo mi bili s tobom na putu mira i dobra za našu zajednicu u Hrvatskoj i u Bosni.

Neka ti bude oprost grijeha od Milostivog Allah!

Neka Milostivi podari sabur i silwan – utjehu tvojoj Emina-hanumi, tvojim sinovima Harunu i Tariku, tvojim snahama Selmi i Aidi, tvojim unučadima Raniji, Aiši, Lamiji i Amiri, kao i tvojoj rodbini i prijateljima u Ustikulini i Bosni.

Neka tvoj lik i djelo budu pouka Islamskoj zajednici u Zagrebom, Hrvatskoj, Bosni i svim drugima koji su te poznavali po dobroti tvoje duši i korisnosti tvoga djela! Amin!

Ridaen lillahi-l-fatiha!