Posvećeno otvaranju Šehidske džamije u Plavu
U vrelom ljetnjem julskom danu sa radosnim povodom otvaranja Šehidske džamije u Plavu, uživala sam u putovanju sa društvom mladih učesnika „Ljetnje škole“ čiji je inicijator i organizator naš uvaženi akademik Šerbo Rastoder. Dok je zrakom treperila ljetnja žega, u kombiju sam slušala najdivniji cvrkut mladosti, njihove mudrosti, zdrave šale, smijeha i mislila da je sa takvom omladinom vidljiv bošnjački napredak.

Iako me je Novi Pazar od sedme godine odgojio, podario mi mnoge uspjehe i porodične radosti, ipak, čim zakoračim ka Južnom Sandžaku i osjetim miris rodnog kraja, ožive mi davne uspomene i sretni ljetnji raspusti provodeni u Beranama, rodnom gradu moje majke, u mom Rasovu kod rođaka Begovića i Plavu kod mojih daidža dr Ramiza i mr farmaceuta Hasana Paripovića.

Kada dođem, osjetim isti drhtaj, počnu mi se nizati uspomene, poželim zagrliti drage ljude, udahnuti zrak sa Prokletija, Bjelašnice i Tivrana, oživim djetinju radost slobodnog ljeta.

Zajedno sa mladim, divnim saputnicima, kilometri su mi promakli ko tren, Plav nas dočekao primjetno ushićene.

Vozeći se malehnim sokacima mog djetinjstva, divila sam se prekrasnim pejzažima, baščama punim rascvjetalih ružica, na pendžerima raskošnim sardonima i minđušicama, mirisnom bosioku. Kroz otvoreni prozor osjetili smo miris uzrelih krušaka, popadalih po pokošenoj travi, mirisalo nam taze sijeno, na njivama su se zelenjeli neubrani bostani, pored puta nas mamile u trnju sakrivene uzrele kupine i trnine.

U daljini je bljeskala bistra voda Plavskog jezera, iz kojeg je nekako dostojanstveno i gordo izvirao plahoviti Lim i poput azginog momka jurio niz sandžačku dolinu, da se tamo negdje sjedini sa plahovitom Drinom.


I odjednom na jednoj poljani uplovismo u rijeku ljudi, koje ne spriječiše ni žega, ni daljina da sa svih strana stigne na ovo danas najljepše i najsretnije mjesto. Dok je dolina prenosila tihu pjesmu ilahija i kasida gdje se veličalo Allahovo ime i ime Njegovog miljenika Muhammeda s.a.w.s. činilo mi se da srca svih prisutnih mirišu najljepšim mirisom ruža i zumbula.

Na domaku Plavskog jezera, u sredini tog imanskog cvijetnjaka, poput bijele labudice, uzdigla se ona, Šehidska džamija da gordo prkosi vremenu, svojom ljepotom da izvida davne rane sandžačkih, bosanskih i svih šehida i iz njenih temelja od njihove natopljene krvi i odjeku ezani i bošnjački ljiljani mirom zamirišu.

A u zraku, svom sinu, hairli evladu h. dr. Mersimu Ziljkiću, glavnom inicijatoru gradnje, vakifu zemljišta i jednom od brojnih vakifa ove ljepotice, na ispunjenom amanetu, od baba mu rah. Sejda i majke Bademe Ziljkić, nad ovim velikim hajratom treperi hair dova.


Obradovah se kada vidjeh da su na manifestaciju iz naše Bosne doputovale Majke Srebrenice na čelu sa Majkom Munirom Subašić. Tu je bio i naš humanista h. Hajriz Brčvak, te brojna ulema iz oba dijela Sandžaka, CG...

A na licima ponosnih Plavljana, Gusinjana, gordih Sandžaklija hadži Aga Koljenovića, hadži Smaja Srdanovića, Esada Krcića, hadži Aga Redžića i braće, hadži Nevzada Kurtagića, hadži Zijada Suljića i svih humanista, koji ne žališe ni svoj imetak, ni vrijeme, da iz dalekog New Yorka dođu i sa svojim narodom podijele ovu radost, blistao je ponos, u očima su im caklile suze. Vidjeh još naših Njujorčana koji su mahsuz doputovali, Editu Srdanović, sretoh se i sa Denisom Klapija, dr. Esadom i Amrom Jahdadić, ne vidjeh Aidu Šarkinović, a tu je bila, ni Mirsada Šiljkovića ne vidjeh...

Na opremljenoj bini, počeli su se smjenjivati govornici, ugledni Bošnjaci, uspješni sandžački sinovi, svojim jeminom potvrdili besu svojih predaka da neće nikada više dati da se zemlja napaja bošnjačkom krvlju.


Dični sin rah. h. Sejda i h. Bademe Ziljkić, h. dr Mersim, ponosno je govorio o borbi i amanetu svojih roditelja da im djeca budu časni ljudi i da vječno čuvaju svoju djedovinu. Suznih očiju, uperenih u najdivniju šehidsku zvijezdu, obratio se prisutnima i poslao nečujnu poruku roditeljima:
- „Babo, majko, dio svojeg nasljeđa sam uvakufio, elhamdulillah, onako kako ste me vi učili da je čovjekovo samo ono što udijeli i koliko dobra učini.“

Meni se činilo da duša Mersimovih roditelja leti nebom, da odozgo njegov babo, a majka pored džamije, šalju hairli dovu na cijeli skup, gdje je mirisao najljepši buket sandžačkog džemata ko poljskog cvijeća.

Tu gdje su mnoge islamske duše ispustile zadnji izdisaj i od dušmanske ruke izlile nevinu krv, gdje se na umirućim usnama šaptalo Allahovo ime, tu je nikla prekrasna labudica u svoj svojoj ljepoti i nuru da, ko svjetionik svitka i čak do Prokletija i do Šar planine svojim ezanima opominje šta može učiniti dušman bez vjere i insafa, da svjedoči da se korijen pravednog nikad zatrijet ne može.

Uz prekrasne ilahije hafiza Aziza Alilija, hafiza Burhana Šabana, Armina Muzaferije, raznih horova i cvrkutavi glasići moje ljubimice Alte Srdanović, Ajše Feratović, sestre Nurković, iz Šehidske džamije se oglasio ezan za podne namaz, poziv da se na sedždi dragom Allahu svi zahvalimo na ovom divnom daru, na još jednom islamskom hramu naše uzvišene vjere, koja će okupljati okolne mještane i sabirati ih u iste saffove.


Vratili smo se ispunjeni ljepotom čvrsto stisnutih ruku, osvježeni i osnaženi čvrstom vjerom, nadom da su pravedni na kraju uvijek pobjednici.

A tamo u ravnici blizu Plavskog jezera, u ljepoti i bismili ostade da svijetli Šehidska labudica, da u njoj pulsiraju srca svih vakifa koji svojim prilozima, radom i djelovanjem u nju ugradiše svoj islamski odgoj, čvrst iman, bošnjački ponos, sandžački merhamet...

A kad sa Visitora blagi vjetrić puhnu, sa vrha minareta se rascvjetaše šehidski ljiljani, namirisaše plavsku dolinu i rijeku Lim, da u žuboru u ime sandžačkih Bošnjaka zaklokoće:

“Jedinim Bogom se kunemo da nikada nikom robovati nećemo.“