Kolumne
MOJ OMAŽ ŠEVKI EFENDIJI OMERBAŠIĆU MUFTIJI ZAGREBAČKOM
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 04. November 2024. 16:11:56
Mustafa Cerić
MOJ OMAŽ ŠEVKI EFENDIJI OMERBAŠIĆU
MUFTIJI ZAGREBAČKOM
U četvrtak, oktobar 31, 2024. hadži Mirza Šabić mi je saopćio tužnu vijest da je Ševko ef. Omerbašić, muftija zagrebački preselio na Ahiret u 79. godini života.
Volja je to Milostivog, koji nas stvara, održava u životu i šalje nam Svog meleka Azraila da nas izravno pozove da Mu uredno vratimo od Njega udahnuti duh (rūḥ) života, što ga nošasmo u prolaznom Nasutu kako bi ga nastanili u vijčanom Melekutu. Neko prije neko kasnije, ali svi mi u redu čekamo taj prvi i zadnji poziv, koji je već napisan u levh-i mahfuzu, vječno čuvanoj knjizi.
Znamo i vjerujemo u sve to, ali ipak svaki taj neodgodivi poziv od Azraila, svaka smrt dragog nam insana, rastuži nas i potakne da o njemu mislimo i da se sjećamo lijepih trenutaka s njim. I da o tom insanu kažemo ono što nismo htjeli ili nismo znali ili nismo smjeli reći dok bijaše s nama u Nasutu. Sada kada je Ševko u Melekutu osjećam neku blizinu, ljubav i poštovanje, koje nisam osjećao tako snažno i tako jasno dok bijaše s nama u Nasutu.
Rođen u Ustikolini, jednom od najljepših mjesta u Bosni na studenoj Drini, gdje je podignuta jedna od najstarijih džamija u našim krajevima, džamija Turhan Emin-begova (umro 1561-62), Ševko sin Derviša i Esme Omerbašić, visokog rasta, otmjenog stasa, zdravog razuma i oštrog jezika, krenuo je krupnim koracima koračati svijetom od Gazi Husrevbegove medrese na obali Miljacke (1956 -1964) do obale Mediterana, Banghazi, Libija, radi misije vjere islama i nacije Bošnjaka, misije koju su tada rijetki mogli ponijeti. Njegov povratak iz Libije ili bolje reći njegov dolazak u Zagreb 1975. bio je od povijesnog značaja ne samo za islam i muslimane u Zagrebu i Hrvatskoj, već za cijelu bivšu Jugoslaviju
Ne treba pitati zašto je Ševko Omerbašić napustio ugodni Banghazi, gdje su tada svi iz bivše Jugoslavije hrlili da zarade para kod rahmetli Pukovnika Muamera Gadafija, da bi došao u skromnu i tijesnu džamiju u ulici Tomašićeva 12 u Zagrebu. Ne treba to pitati, jer ni Ševko vam ne bi znao dati pravi odgovor zato što je to bila providnost Svevišnjeg koji sve planira, određuje i postavlja na pravo mjesto. Niti treba pitati zašto je Hadži Salim Šabić učinio sve da Ševko dođe i ostane u Zagreb sve do ostvarenja onog cilja zbog kojeg ih je Svevišnji spojio i ujedinio, a to je da budu zvijezde Danice u suton zalaska i u zoru izlaska novog sunca. Jer ni Hadži Salim vam ne bi znao dati pravi odgovor odakle im je dolazila ta nevidljiva i neiscrpna duhovna energija, koja ih je vodila do željenog cilja. Ali, obojica su bili svjesni svoje misije ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, već i svoje misije za islam i muslimane u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji od Vardara do Triglava.
Mnogo je džamija podignuto u nas i u svijetu u hiljadu/tisuću i četiri stotine i četrdeset šest godina islama, ali nijedna nije izazvala toliku pažnju u nas i u svijetu kao što ju je izazvala Zagrebačka džamija. Ne samo zato što se predugo čekalo na dozvolu za njenu izgradnju, već i zato što se najduže pamti njen završetak izgradnje i svečano otvaranje.
Ne zna se ko više liči - Salim i Ševko na Zagrebačku džamiju ili vitka munara i bijeli mihrab Zagrebačke džamije na vitkog Salima rahmetli i bijelu ahmediju muftije Ševke rahmetli? Ali, zna se da su obojica sebe ugradili u naša sjećanja, kao dva insana, koji se mogu usporediti sa pričom o hazreti Hidru i Musa Alejhisselamu. Prvi koji je mudro otklanjao prepreke na putu do cilja i drugi koji ga je u tome hrabro pratio.
Hadži Salim Šabić me upoznao s muftijom Ševkom Omerbašiće 1979. god. prilikom mog snimanja sure Jasin u zagrebačkom Jugotonu. Bila je to prva audio kaseta u bivšoj Jugoslaviji, koja se prodavala za potrebu izgradnje Zagrebačke džamije. Slika gdje je imam Ševko sjedio u svom uredu u Tomašićevoj za velikom arapskom pisaćom mašinom, čiji su se otkucaji daleko čuli, ostala mi je u trajnom sjećanju, kao i zvuk otkucaja pisaće mašine u mojim ušima. Muftija Ševko je bio vrlo gostoprimljiv insan, vrlo darežljiv i vrlo brižan prema potrebama ljudi, koji su navraćali u njegov ured u svako doba od novo pridošlih Arapa do novo zahtjevnih Bošnjak, koji su dolazili u Zagreb po raznim pitanjima. Kao imam, ali i kao muftija, Ševko efendija nije imao radno vrijeme. Radio je danonoćno i neumorno. Bio je radoholik u pravom smislu te riječi.
Njegove hutbe petkom bile su gromoglasne sa jasnim porukama, koje nikoga nisu ostavljale ravnodušnim jer Ševko efendija nije imao dlake na jeziku. Za neke ponekad preoštar, ali za sve su njegove hutbe bile jasne i poučne. Sa djecom u mektebu Ševko efendija je bio pedagog na svoj načina tako da su ga se djeca, a kasnije odrasli ljudi, uvijek rado sjećali s velikim poštovanjem i uvažavanjem su mu se vraćali da ga vide i zahvale mu se na islamskom odgoju. Ševko je volio ljude, posebno mladi naraštaj, jer je u njemu vidio budućnost vjere i nacije.
Nije bilo suđeno da iz Gračanice, gdje sam obnašao dužnost glavnog imama, pređem u Zagreb na poziv Salima Šabića kako bih bio Ševki pomoćni imam. Umjesto toga, sudbina je htjela da uz nalog rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića i blagoslov mog punca rahmetli Abdulaziza Ahmedbegovića odem s Azrom i kćerkom Aminom u Čikago kako bih naslijedio rahmetli imama Ćamila Avdića u Islamskom kulturnom centru u Nortbooku, ali uz jedno obećanje Salimu da ću se vratiti iz Čikaga u Zagreb kada se završi izgradnja Zagrebačke džamije. Pošto je obećanje dug, nije bilo druge već da se vratimo iz Čikaga u Zagreb u septembru 1986. god. iako džamija nije bila spremna za otvaranje, niti je naše useljenje u džamijski stan bilo moguće.
Ništa nas nije moglo privući da ostanemo u Čikagu, niti nas je iko mogao zaustaviti da se ne vratimo u Zagreb. Tako, u ponedjeljak sam odbranio moju doktorsku disertaciju na Čikaškom univerzitetu, a za srijedu smo kupili karte za povratak u Zagreb iako mi je bilo ponuđeno mjesto asistenta rahmetli prof. Fazlur Rahmanu.
Nije bilo lahko čekati radno, a potom i svečano otvaranje Zagrebačke džamije, ali nismo se pokajali ni Azra ni ja što smo se iz Čikaga vratili u Zagreb. Ako nizašto drugo, a ono zbog prilike da u Zagrebu zajedno sa Ševkom okušamo nove oblike i sadržaje rada i djelovanja Islamske zajednice, napose kroz međunarodno takmičenje u učenju Kur'ana i međunarodni simpozij o islamu. Obe ove godišnje manifestacije u Zagrebačkoj džamiji bile su od presudnog značaja za Hrvatsku i Bosnu, posebno za Bošnjake, u periodu raspada bivše Jugoslavije te agresije na bosansku državu.
Četiri godina radnog iskustva sa Šefkom efendijom u Zagrebačkoj džamiji držim kao najljepšu uspomenu bratske ljubavi, drugarske solidarnosti i profesionalne dosljednosti. Učio sam i mnogo naučio od Šervke efendije, ali jedna pouka mi je najdraža, a to je Ševkina pravednost i skromnost, koja se ogledala u njegovom jednakom odnosu prema svom džemalijama, koji su Zagrebačku džamiju smatrali svojim duhovnim domom od Bošnjak i Albanaca do Arapa i Roma, koji su zahtijevali da ih imam Ševko gasuli na Mirogoju i niko drugi. Sa titulom čikaško doktora filozofije radio sam to isto – gasulio sam muslimane na Mirogoju: Nije mi bilo ni teško ni mrsko jer to je dio imamskog posla u Nasutu za nagradu u Melekutu.
To je bio Ustikoljanin Ševko sin Derviša i Esme Omerbašić, muftija zagrebački, koji je nekima izgledao nedodirljiv dok su ga slušali kako govori sa visokog, najvišeg minbera u nas, a opet kad siđe sa minbera bio je dostupan svakom čovjeku - živom da ga utješi a mrtvom da ga ogasuli na Mirogoju.
Valio bih da sam u prilici da zbog svih muslimana Roma i drugih, koje je Ševko efendija ogasulio na Mirogoju, ogasulim Ševku efendiju za njegov put u vječni Melekut sa dovom Milostivom Allahu da mu ukaže svoju neizmjernu milost, da mu oprosti grije i da ga uvede u Svoj lijepi Džennat sa ovim riječima:
- O smirena dušu, Moga roba Ševke Derviša i Esme, vrati se Svom Gospodaru zadovoljna, kao što i On neka bude zadovoljan s tobom. Uđi među moje robove, uđi u Moj Džennet. Amin!
Gospodaru moj, svjedočim da je Ševko Derviša i Esme dostojan Tvoje milosti da ga uvedeš u Tvoj obećani Džennet!
U to ime neka mu je halal od mene! Halal olsun! Halal olsun! Halal olsun!
Brate Ševko, vidimo se u Melekutu, ako Bog da!
Tvoj brat Mustafa!
MOJ OMAŽ ŠEVKI EFENDIJI OMERBAŠIĆU
MUFTIJI ZAGREBAČKOM
U četvrtak, oktobar 31, 2024. hadži Mirza Šabić mi je saopćio tužnu vijest da je Ševko ef. Omerbašić, muftija zagrebački preselio na Ahiret u 79. godini života.
Volja je to Milostivog, koji nas stvara, održava u životu i šalje nam Svog meleka Azraila da nas izravno pozove da Mu uredno vratimo od Njega udahnuti duh (rūḥ) života, što ga nošasmo u prolaznom Nasutu kako bi ga nastanili u vijčanom Melekutu. Neko prije neko kasnije, ali svi mi u redu čekamo taj prvi i zadnji poziv, koji je već napisan u levh-i mahfuzu, vječno čuvanoj knjizi.
Znamo i vjerujemo u sve to, ali ipak svaki taj neodgodivi poziv od Azraila, svaka smrt dragog nam insana, rastuži nas i potakne da o njemu mislimo i da se sjećamo lijepih trenutaka s njim. I da o tom insanu kažemo ono što nismo htjeli ili nismo znali ili nismo smjeli reći dok bijaše s nama u Nasutu. Sada kada je Ševko u Melekutu osjećam neku blizinu, ljubav i poštovanje, koje nisam osjećao tako snažno i tako jasno dok bijaše s nama u Nasutu.
Rođen u Ustikolini, jednom od najljepših mjesta u Bosni na studenoj Drini, gdje je podignuta jedna od najstarijih džamija u našim krajevima, džamija Turhan Emin-begova (umro 1561-62), Ševko sin Derviša i Esme Omerbašić, visokog rasta, otmjenog stasa, zdravog razuma i oštrog jezika, krenuo je krupnim koracima koračati svijetom od Gazi Husrevbegove medrese na obali Miljacke (1956 -1964) do obale Mediterana, Banghazi, Libija, radi misije vjere islama i nacije Bošnjaka, misije koju su tada rijetki mogli ponijeti. Njegov povratak iz Libije ili bolje reći njegov dolazak u Zagreb 1975. bio je od povijesnog značaja ne samo za islam i muslimane u Zagrebu i Hrvatskoj, već za cijelu bivšu Jugoslaviju
Ne treba pitati zašto je Ševko Omerbašić napustio ugodni Banghazi, gdje su tada svi iz bivše Jugoslavije hrlili da zarade para kod rahmetli Pukovnika Muamera Gadafija, da bi došao u skromnu i tijesnu džamiju u ulici Tomašićeva 12 u Zagrebu. Ne treba to pitati, jer ni Ševko vam ne bi znao dati pravi odgovor zato što je to bila providnost Svevišnjeg koji sve planira, određuje i postavlja na pravo mjesto. Niti treba pitati zašto je Hadži Salim Šabić učinio sve da Ševko dođe i ostane u Zagreb sve do ostvarenja onog cilja zbog kojeg ih je Svevišnji spojio i ujedinio, a to je da budu zvijezde Danice u suton zalaska i u zoru izlaska novog sunca. Jer ni Hadži Salim vam ne bi znao dati pravi odgovor odakle im je dolazila ta nevidljiva i neiscrpna duhovna energija, koja ih je vodila do željenog cilja. Ali, obojica su bili svjesni svoje misije ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, već i svoje misije za islam i muslimane u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji od Vardara do Triglava.
Mnogo je džamija podignuto u nas i u svijetu u hiljadu/tisuću i četiri stotine i četrdeset šest godina islama, ali nijedna nije izazvala toliku pažnju u nas i u svijetu kao što ju je izazvala Zagrebačka džamija. Ne samo zato što se predugo čekalo na dozvolu za njenu izgradnju, već i zato što se najduže pamti njen završetak izgradnje i svečano otvaranje.
Ne zna se ko više liči - Salim i Ševko na Zagrebačku džamiju ili vitka munara i bijeli mihrab Zagrebačke džamije na vitkog Salima rahmetli i bijelu ahmediju muftije Ševke rahmetli? Ali, zna se da su obojica sebe ugradili u naša sjećanja, kao dva insana, koji se mogu usporediti sa pričom o hazreti Hidru i Musa Alejhisselamu. Prvi koji je mudro otklanjao prepreke na putu do cilja i drugi koji ga je u tome hrabro pratio.
Hadži Salim Šabić me upoznao s muftijom Ševkom Omerbašiće 1979. god. prilikom mog snimanja sure Jasin u zagrebačkom Jugotonu. Bila je to prva audio kaseta u bivšoj Jugoslaviji, koja se prodavala za potrebu izgradnje Zagrebačke džamije. Slika gdje je imam Ševko sjedio u svom uredu u Tomašićevoj za velikom arapskom pisaćom mašinom, čiji su se otkucaji daleko čuli, ostala mi je u trajnom sjećanju, kao i zvuk otkucaja pisaće mašine u mojim ušima. Muftija Ševko je bio vrlo gostoprimljiv insan, vrlo darežljiv i vrlo brižan prema potrebama ljudi, koji su navraćali u njegov ured u svako doba od novo pridošlih Arapa do novo zahtjevnih Bošnjak, koji su dolazili u Zagreb po raznim pitanjima. Kao imam, ali i kao muftija, Ševko efendija nije imao radno vrijeme. Radio je danonoćno i neumorno. Bio je radoholik u pravom smislu te riječi.
Njegove hutbe petkom bile su gromoglasne sa jasnim porukama, koje nikoga nisu ostavljale ravnodušnim jer Ševko efendija nije imao dlake na jeziku. Za neke ponekad preoštar, ali za sve su njegove hutbe bile jasne i poučne. Sa djecom u mektebu Ševko efendija je bio pedagog na svoj načina tako da su ga se djeca, a kasnije odrasli ljudi, uvijek rado sjećali s velikim poštovanjem i uvažavanjem su mu se vraćali da ga vide i zahvale mu se na islamskom odgoju. Ševko je volio ljude, posebno mladi naraštaj, jer je u njemu vidio budućnost vjere i nacije.
Nije bilo suđeno da iz Gračanice, gdje sam obnašao dužnost glavnog imama, pređem u Zagreb na poziv Salima Šabića kako bih bio Ševki pomoćni imam. Umjesto toga, sudbina je htjela da uz nalog rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića i blagoslov mog punca rahmetli Abdulaziza Ahmedbegovića odem s Azrom i kćerkom Aminom u Čikago kako bih naslijedio rahmetli imama Ćamila Avdića u Islamskom kulturnom centru u Nortbooku, ali uz jedno obećanje Salimu da ću se vratiti iz Čikaga u Zagreb kada se završi izgradnja Zagrebačke džamije. Pošto je obećanje dug, nije bilo druge već da se vratimo iz Čikaga u Zagreb u septembru 1986. god. iako džamija nije bila spremna za otvaranje, niti je naše useljenje u džamijski stan bilo moguće.
Ništa nas nije moglo privući da ostanemo u Čikagu, niti nas je iko mogao zaustaviti da se ne vratimo u Zagreb. Tako, u ponedjeljak sam odbranio moju doktorsku disertaciju na Čikaškom univerzitetu, a za srijedu smo kupili karte za povratak u Zagreb iako mi je bilo ponuđeno mjesto asistenta rahmetli prof. Fazlur Rahmanu.
Nije bilo lahko čekati radno, a potom i svečano otvaranje Zagrebačke džamije, ali nismo se pokajali ni Azra ni ja što smo se iz Čikaga vratili u Zagreb. Ako nizašto drugo, a ono zbog prilike da u Zagrebu zajedno sa Ševkom okušamo nove oblike i sadržaje rada i djelovanja Islamske zajednice, napose kroz međunarodno takmičenje u učenju Kur'ana i međunarodni simpozij o islamu. Obe ove godišnje manifestacije u Zagrebačkoj džamiji bile su od presudnog značaja za Hrvatsku i Bosnu, posebno za Bošnjake, u periodu raspada bivše Jugoslavije te agresije na bosansku državu.
Četiri godina radnog iskustva sa Šefkom efendijom u Zagrebačkoj džamiji držim kao najljepšu uspomenu bratske ljubavi, drugarske solidarnosti i profesionalne dosljednosti. Učio sam i mnogo naučio od Šervke efendije, ali jedna pouka mi je najdraža, a to je Ševkina pravednost i skromnost, koja se ogledala u njegovom jednakom odnosu prema svom džemalijama, koji su Zagrebačku džamiju smatrali svojim duhovnim domom od Bošnjak i Albanaca do Arapa i Roma, koji su zahtijevali da ih imam Ševko gasuli na Mirogoju i niko drugi. Sa titulom čikaško doktora filozofije radio sam to isto – gasulio sam muslimane na Mirogoju: Nije mi bilo ni teško ni mrsko jer to je dio imamskog posla u Nasutu za nagradu u Melekutu.
To je bio Ustikoljanin Ševko sin Derviša i Esme Omerbašić, muftija zagrebački, koji je nekima izgledao nedodirljiv dok su ga slušali kako govori sa visokog, najvišeg minbera u nas, a opet kad siđe sa minbera bio je dostupan svakom čovjeku - živom da ga utješi a mrtvom da ga ogasuli na Mirogoju.
Valio bih da sam u prilici da zbog svih muslimana Roma i drugih, koje je Ševko efendija ogasulio na Mirogoju, ogasulim Ševku efendiju za njegov put u vječni Melekut sa dovom Milostivom Allahu da mu ukaže svoju neizmjernu milost, da mu oprosti grije i da ga uvede u Svoj lijepi Džennat sa ovim riječima:
- O smirena dušu, Moga roba Ševke Derviša i Esme, vrati se Svom Gospodaru zadovoljna, kao što i On neka bude zadovoljan s tobom. Uđi među moje robove, uđi u Moj Džennet. Amin!
Gospodaru moj, svjedočim da je Ševko Derviša i Esme dostojan Tvoje milosti da ga uvedeš u Tvoj obećani Džennet!
U to ime neka mu je halal od mene! Halal olsun! Halal olsun! Halal olsun!
Brate Ševko, vidimo se u Melekutu, ako Bog da!
Tvoj brat Mustafa!
