Jesmo li igdje dobrodošli.
Ispovijest jednog ali istovremeno i hiljada Bošnjaka čiji su putevi samo za nijansu različiti jedan od drugog.

Vjerovatno ste nekada u životu čuli za priču da atletičari u Africi trče na pijesku. Zapravo treniraju na vrelim pješčanim stazama – a poznato je da je pustinjski pijesak i vreo i živ – pa tako kada dođu na pripremljenu uređenu i tvrdu stazu niko ih ne može ni stići ni prestići.
Možda sam ovu usporedbu naveo u nekoj od mojih prethodnih kolumni ili drugih priča ali eto ovaj put me ista podsjeti na sasvim nešto drugo.
Kada mladić sa Peštera iz Sjenice, Plava, Gusinja ili bilo odakle iz Sandžaka se obre u Stambolu, Sarajevu, a pogotovo još ako ga sreća i sudbina posluži pa dobaci do Zapadne Evrope i Amerike – tog mladića neće niko više nikada ni stići ni prestići. On će da utekne svima onima koji su trenirali na pripremljenim uređenim profesionalnim stazama jer su ih od djetinjstva tetošili i pitali, njegovali, oblačili i obuvali, svlačili i izuvali, bukvalno svi od majke i oca preko učitelja i trenera pa sve do države i državnih sportskih institucija. Za razliku od ovog Pešterca, ili bilo odakle iz Sandžaka bio on se očeličio u surovim i teškim uslovima života, morao je da se suočava sa raznim nedaćama, vrebalo ga zlo i svi belaji ovog svijeta za koje je najmanje on kriv. Nosio se s onim što mu je majka priroda nametnula koliko je mogao, a koliko nije on se tome i prilagodio i pomirio. Nije mogao da je mijenja, takva je kakva je. Ali zulumi koji su snalazili Bošnjake u Sandžaku su redovno i samo i uvijek bili skovani, planirani i počinjeni od režima dotične države, njenih moćnika i organiziranih bandi ili pojedinaca.
Imao sam priliku često slušati ispovijesti naših Bošnjaka – šta su preživljavali u ratovima i između ratova i zato su morali biti uvijek oprezni i budni, brzo reagovati i to na pravi način, držati neznanca dovoljno daleko i nikada mu ne vjerovati do kraja, majke i sestre čuvati od tuđina, čuvati obraz kako svoj tako i svojih čeljadi i rodbine i sve to graditi i časno braniti pa ako zatreba i puškom. Na Pešteru si mogao u vuka sresti ali nisi smio dozvoliti da tebe vuk vidi prije no ti njega – veli jedan mudri Pešterac.
Dakle, malo je Bošnjaka iz Sandžaka koji nemaju burnu životnu priču. Kako imadu šta da vam kazuju oni koje je Ranković protjerao za Tursku, ništa mane zanimljive i dramatične priče nisu ni onih koji su rođeni u Plavu, Gusinju, Rožaju, Sjenici Tutinu i bilo gdje drugo na Pešteru i šire
Jednu takvu priču sam slušao od čovjeka kojeg poznajem već dugo godina i ne pomišljajući da je iza njega život pun vratolomija i neizvijesnih situacija kroz koje je prolazio.

*****
Kao što znamo egzodus Bošnjaka je počeo dolaskom Austrougarske, nastavio se u toku Prvog i Drugog svj. rata kao i uzmeđu ratova nastavljen ustanovljenjem Kraljevine SHS i poslije Drugog svj. rata u Titovoj Jugoslaviji dolaskom na vlast četnika u partizanskim komunističkim odorama. Ključni sudbonoša bošnjačkog egzodusa u Tursku samo poslije Drugog svj. rata pored ostalih bijaše na koncu Aleksandar Ranković koji je kumovao nesretnim sudbinama Bošnjaka. Iseljavanje se odvijalo periodično u valovima, onako kako su se Bošnjaci mogli i umjeli organizirati. To je bilo u grupama a grupe su formirane na komšijskoj, rodbinsko-plemenskoj i bratskoj bazi. Prodavali su zemlju i imanja u bescijenje a bilo je i onih koji nikada nisu uspjeli svoje posjede prodati i to su naravno prisvojili i uknjižili na sebe oni koji su ih i protjerali. Ponijeti sa sobom mogli su vrlo malo od svojih dragocjenosti.
No prije nego je šezdesetih godina prošlog vijeka počeo egzodus - koji se praktično desio po diktatu komunistčko-četničke vrhuške na čeli sa Aleksandrom Rankovićem koji bijaše ministar policije i šef zloglasne Udbe – postoji nepisana priča koja je išla od uha do uha u koju se sa sigurnošću može povjerovati sudeći po lažima i prevarama kojima njegovi nasljednici i danas obmanjuju i zamajavaju cijeli svijet pa i svoje građane.. A priča glasi: da je Ranković kada je skovao odluku da Bošnjake muslimane deportuje najprije išao u Tursku na razgovore sa predsjednikom države ili vlade. Razgovor je rezultirao sporazumom da će Turska da primi sve muslimane iz Srbije, Sandžaka, Bosne itd. u intervalima koji će biti dogovarani na međudržavnom nivou u zavisnosti koliko i kada Turska može da primi jer je potrebno prethodno izgraditi smještaj za došljake i obezbijediti uslove stanovanja, infrastrukturu kakvu takvu. Ranković je Turke ubijedio i obrlatio kako to samo Srbi znaju i „umeju“ da su muslimani njihova „deca“ i unuci koji su sticajem burnih okolnosti na Balkanu ostali iza njih kada su se ovi povlačili 1878. S time su tobože manje ili više Turci bili saglasni iako je to bilo daleko od istine.
Ali Ranković nastavlja dalje sa svojim smišljenim prevarama: znate gospodo mi smo velika sredstva izdvajali za taj narod, školovali ih, hranili tolike godine, sada su to formirani zreli ljudi spremni da rade i proizvode. „Zato, mi ne možemo tek tako da vam poklonimo desetine ili stotine hiljada živih i zdravih ljudi, žena i dece“.
Nego šta predlažete ?
Pa znate ...... bio bi red i pošteno da nam nešto namirite. A za nas je u ovim teškim vremenima najprihvatljiviji novac.
No pošto je sporazum navodno već bio potpisan Turci nisu tobože imali izlaza nego da pristanu na novčanu naknadu. Priča kazuje da je Ranković tražio tri hiljde a Turci su mu davali hiljadu po glavi pa su se k'o biva našli na dvije hiljade njemačkih maraka. Koliko je sve ovo istina a koliko nije teško je sada dokučit a još teže istražiti – je li i koliko su novaca Turci dali i gdje i u čijim džepovima je završio. Ali je opće poznato da su muslimani odnosno Bošnjaci služili nerijetko za potkusurivanje između rivala koji su ih okruživali kao i danas.
Iseljavanje nije išlo ni glatko ni brzo. Teška i mučna su to vremena bila. Rastanci sa najmilijim uvijek teško padaju. Neimaština, bolesti, nesigurnost na putu, briga oko starijih, bolesnih i iznemoglih bez ljekarske pomoći, smrtni slučajevi na putu i sahranjivanje umrilh, pljačke i razbojništva. S jedne strane muslimani su željeli da se što prije kutarišu Srbije i Jugoslavije u kojoj su tretirani kao građani drugog reda te da se koliko je moguće prije pokrenu i dokopaju turske zemlje. Dok s druge strane Turska u jednom momentu nije mogla da apsorbuje u kratkom periodu nekoliko stotina hiljada beskućnika. Iz tog razloga su se neki Bošnjaci zaustavljali na putu u nadi da će se granica prema Turskoj ponovo otvoriti. No bilo je i povratnih habera koji su stizali sa Bosfora da je i tamo stanje teško i da nije sve onako kao što su se nadali. Zato, jedan veći broj iseljenika se zaustvio kod Titovog Velesa (sada samo Veles) u selu Orizari.
Autor koji je zabiljžio ovu ispovijest po kazivanju gosp. I.M. se sa selom Orizari prvi put susreo; 82 g. kao vojnik JNA u Titovom Velesu. Orizari su prvo selo južno od Velesa. Tada je to bilo bukvalno selo koje su podigli Bošnjaci koji su se zaputili prema Turskoj i tu se zavatanisali. Najvjerojatnije da je taj kraj bio rijetko naseljen. Zemlja tanko plodna, brda gola i eventualno sa niskim rastinjem, industrija kako u Makedoniji tako skoro u cijeloj Jugoslaviji još u povoju. Žitelji koji su tu obitavali i jako siromašno živjeli bijaše uglavnom Turci i Albanci koji su i sami gledali da se dokopaju nekog „Eldorada“. Danas su Orizari jedna lijepa urbana čaršija sa kompletnom infrastrukturom i koja je skoro spojena sa Velesom. Dok u periodu kada je autor ove priče bio vojnik kako je gore navedeno je to bio isključivo pasivan i poljoprivredni kraj sa primitivnom mehanizacijom, volovskim zapregama sa plugom i ralom. Poslije Drugog svj. rata a moglo bi to biti; 53-ća ili; 54-ta proćulo se da su granice otvorene. Turci koji su živjeli u Orizarima ali i u drugim mjestima širom Makedonije su počeli da prodaju svoja imanja i da se sele u matičnu zemlju. Taj haber će ubrzo stići i do Sandžaka i to baš u sela odakle su majka i otac čovjeka koji mi sjetno i sa žalom u pero kazuje težak život i životni put njegov i njegovih roditelja ali i onih koji tu ostadoše na svojoj rodnoj grudi kao i onih koji iščupaše svoj korijen i koji i danas tumaraju po svijetu tražeći svoju sreću. Neslućeno i sasvim stihijski desit će se za kratko da će Orizari postati Mali Sandžak. Korijeni svih Orizarana su u Sandžaku, nostalgije su još uvijek intenzivne ali fizičke veze su sve manje i tanje. Mahom su skoro svi održali veze sa svojom rodbinom u Turskoj koji su još od odlaska Turske u valovima na sve moguće načine odlazili i tamo na Bosforu gradili sebi novi vatan.

*****
Postoje ljudi koji se nikada ne mire sa sudbinom. Oni uvijek traže nešto drugo, nešto dalje i bolje, oni uvijek vjeruju da je njihova sreća tamo negdje. I pored toga što su tadašnje vlasti i okolnosti u jednom periodu zaustavile iseljavanje, potraga i želja za boljim u nekim ljudima nije nikada iščezla. Kada jedanput iščupate korijen teško ćete ga negdje drugdje ponovo zasadit. Možete, ali on nikada neće tako cvjetati i rađati plodove kao tamo gdje je prvi put ponikao. Neki ljudi imaju nagon i vječitu potrebu za boljim. Možda to imaju svi ali samo se hrabri odlučuju krenuti u neizvijesnost i isprobati svoje sposobnosti, talente i vještine. Jednostavno oni osjete da im je tijesno i usko pa i plitko gdje ih je sudbina bacila i onda se usude zaplivati u dubljim rijekama i širokim morima gdje ima krupnijih riba. Međutim često puta se zaboravi da i tamo ima krupnijh ribolovaca pa i gusara.
Jedan od takvih „ribolovaca“ bijaše moj sagovornik i dugogodišnji ahbab čiju ispovijest evo bilježim u potpunosti.

*****
Selo njegove majke u blizina N. Pazara se zove Vučja Lokva na obroncima planine Rogozna. S druge strane Rogozne je Kosovo odnosno Zubin Potok, Leposavić i druga mjesta naseljena većinom Srbima. ( Dakle, kada danas vidimo koja se mjesta nalaze s druge strane Rogozne dovoljno nam govori – a to su mjesta koja pripadaju Kosovu i u kojima ni danas ne vlada mir iz razloga što tamošnji Srbi još uvijek „teraju“ po starom i žele i tu na kosovskoj zemlji da ustanove republiku srpsku kao što im je u Bosni pošlo za rukom). Lanac srpskih sela se proteže preko cijele planine Rogozna na Sandžačku stranu i seže neposredno do Vučije Lokve.
Moja majka djevojačkog prezimena Osmanović je bila sirotica. Pošto je njena majka a moja nena umrla dok je ona još djevočica bila. Njezin babo se ponovo oženi tako da je kao pastorka imala jako loše djetinjstvo. Međutim amidže moje majke su završili velike škole i govorili su turski jezik tako da im odlazak u Tursku nije predstavljao problem – pripovijeda meni moj prijatelj. U Drugom svj. ratu Vučja Lokva pošto je okružena srpskim selima je gorila nekoliko puta. A poslije rata, u tzv. miru su bile učestale pljačke, osvete, ubistva tako da su mještani htjeli ili ne htjeli morali da se sele. Nije pomoglo ni to što je jedan amidža moje majke – pismen i školovan čovjek - bio i odbornik za ove krajeve postavljen od zvaničnih vlasti. Taj amidža je svoju poziciju platio glavom. Sakupilo se desetak četnika i liše ga života. Pored Vučije Lokve je bilo još jedno bošnjačko selo i jedno selo po imenu Rvati – da li su tamo živjeli katolici Hrvati ja to ne znam jer sam se rodio u Makedoniju – veli meni moj ahbab. Ali sva druga sela u okruženju i šire su bila srpska.
Jedan od tih mještana – nastavlja moj ahbab I. M. – amidža moje majke - je godine ;49-te i 50-te služio JNA u Skoplju ili u Velesu – ne znam tačno – ali i prije toga školovao se u Skoplju i za to vrijeme upoznao neke Turke koji su tu živjeli. Pošto je on kao i ostala njegova braća završio medresu naučio je turski jezik.
Najstariji članovi našeg bratstva ili kako se to već zvalo čija riječ je bila zadnja odluče da prodaju šta se može prodati i da krenu za Makedoniju.
Jer nije se moglo više tu živjeti. Srbi su naumili da po svaku cijenu Bošnjake eliminišu sa tih prostora. Služili su se svim dozvoljenim i nedozvoljenim metodama, sredstvima pa i terorom. Jedna uhodana uobičajena hajdučija im je bila npr. da prodaju oružje Bošnjacima. Došao bi neki Srbin i kao tobože u tajnosti ponudio pušku nekom Bošnjaku. Ovaj bi to kupio ili ako nije imao novaca dao bi kravu za pušku. Poslije, taj isti dođe u situaciju da proda pušku nekom drugom Bošnjaku komšiji koji nema oružje. Oružje u tim krajevima je značilo život. Onaj ko nije imao vatreno oružje mogao je uvijek da omrkne a da ne osvane i on i njegova brojna porodica a imovina odnešena, opljačkana a kuća i okućnica zapaljena. Nakon izvjesnog vremena dolaze državni vojni organi – koji su od onih prvih obaviješteni po imenu i prezimenu kome su prodali i zahtijevaju predaju oružja – tobože iz bezbjedonosnih razloga. Naravno – kupac ili je pušku prodao ili je ne želi vratiti. Onda nastaju torture, premlaćivanja, prijetnje da će doći ponovo za dvije hefte i da ako se puška ne nađe i ne preda slijedi hapšenje svih odraslih muških glava iz dotične kuće a u zatvoru se mučenje ponovo i višestruko nastavlja. To je samo jedan vid represije i terora koji su Bošnjaci podnosili i sa čime su živjeli. Dakle tu nije bilo života.
Ali još prije toga, odlaskom Turske neki Bošnjaci iz našeg roda i općenito iz naših krajeva su već davno bili odselili u Tursku. Ukoliko u Makedoniji ne bude hljeba – produžit ćemo put za Tursku jer su granice bile već otvorene – to je bila alternativa ovih iseljenika . Bijaše to godina ;53, ili ;54. Muslija, adžo moje majke je donio haber da ima jedno selo kod Velesa iz kojeg se Turci iseljavaju i idu za Tursku. Amidže moje majke Muslija i Emro su bili prvi koji su iz Sandžaka zasadili korijene u Orizarima. Na putu su našli još nekog Tarića iz Kladnjice koji je isto tako u to vrijeme ostavio Sandžak i krenuo tražit selameta.. Za vrlo kratko vrijeme u periodu od tri mjeseca iz Sandžaka u Orizare dolazi oko hiljadu ljudi, žena, djece.
Zemlja se prodavala u bescijenje a često ostajala i neprodana. Tako da je moj dedo koji mi nadjenu ime evo kojim me ti sada zoveš ostavio pedesetak hektara šume koju je najvjerojatnije neko nakon toliko godina prisvojio i uknjižio na sebe – kazuje moj pripovjedać.
A, u selu Šare kod Duge Poljane u općini Sjenica se rodio Huzeir babo mog sagovornika. Kada je pošao iz svog sela nije ponio ništa sa sobom pa čak ni prezime. Naime njegovo prezime bijaše Lekpek. Nekada davno je jedan neki Lekpek zbog suprotstavljanja caru i sultanu protjeran iz Turske. No bijaše mudar pa se nastani negdje pored zlatonosne rijeke Peka – u narodnoj etimologiji lek kao lijek ili iladž a Lekpek kao ljekovita rijeka. Tako dobije prezime Lekpek i u potrazi za pitomijim krajevima pređe preko planine Golije i doseli se u Crčevo kod Duge Poljane a zatim u selo Šare.
Moj babo Huzeir je bio najtariji sin kod svoga baba odnosno moga deda. Imao je još četiri brata i dvije polusestre. Ali pošto mu je otac rano preselio njegova majka se udade za njegovog brata odnosno svog djevera. To je možda i jedan ružan običaj kod nas u Sandžaku. Ali u okolnostima gdje nas vrebaju „zvijeri“ sa svih strana je spasonosan i opravdan iz razloga što će ta hudova biti situirana, moralno i materijalno zaštićena a djeca uz amidžu/očuha će imati bolju pažnju i materijalnu egzistenciju. Osim toga imanje, mal i posjedi se ne cijepaju i sve ostaje u jednom komadu.
Kada je došao u Orizare prijavio se pod novim prezimenom „Mehmedović“ – po nekom Mehmedu iz naše loze. Tu je upoznao moju majku koja je isto tako došla neposredno u istom izbjegličkom valu. Ostali članovi familije moje majke su otišli za Tursku a tu u Orizarima je ostala samo moja majka i moja tetka koja se isto tako udala za od sebe mnogo starijeg čovjeka – samo da se riješi teškog života sa mačehom. Mojoj tetki bijaše sudbina da se ponovo sa svojih sedmero djece seli u Sarajevo. Jednog sina je ispratila na Onaj svijet još u Orizarima a jedan je dao život u odbrani Sarajeva ;92 - ;95 r.a.
Moje daidže godine 196.1 odlaze za Tursku a ja dolazim na svijet i moj dedo r.a. mi nadjene ime Ismet. Moj otac i majka čestitim i pošteni radom o čemu svjedoče svi ljudi koji su ga poznavali su nama djeci gradili kuće šest puta. Neke rušili pa ponovo gradili. Odmah u početku se zaposlio u farmu kokoški. Iz pilćare moj otac odlazi u kamenolom, zatim na prugu u JŽ (Jugoslovenske Željeznice), i na kraju kao mašinovođa. Za tamošnje i tadašnje prilike – imao je dobru platu i lijepo smo živjeli. Prvi sam imao đačku torbu u školi, nisam nosio opanke iako sam želio. Želio sam da se ne razlikujem od ostale djece, da budem kao sva druga djeca ni bolji, ni gori. Dakle moje socijalno biće u meni je bilo pozitivno. Kao dijete sam uviđao te socijalne razlike, društveni status pojedinca i zajednice i to će uvelikom odrediti moj životni put i angažman.
Osnovno obrazovanje sam odličnim uspjehom završio u Orizarima. U školi se učio pored srpskohrvatskog i makedonskog uporedo i turski jezik. <> ( No, to je ipak planski i ciljano uvedeno u nastavni plan i program – kako bi se Bošnjaci i Turci lakše odlučili na iseljavanje u Tursku – o.a).
U Orizarima je bilo tako puno djece osnovaca da nam je škola postala tijesna i rasporedili su nas u tri smjene. Pogotovo kada je A. Ranković šezdesetih godina počeo da provodi svoj plan iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka. To govori koliko Bošnjaka je za kratko vrijeme doselilo iz Sandžaka u Orizare. Ali ima nešto intresantno vezano za školu i lokaciju na kojoj se nalazila. To sam tek uhavizo nakon nekoliko godina kada sam počeo slagati kockice. Bošnjaci, mi koji smo iz Sandžaka a sa nama i Turci dakle Muslimani smo osjećali da smo deklasirani, da smo kao surogat u makedonskom društvu i to nam se serviralo i spočitavalo u svakoj prilici, na svakom koraku – sve ću ja to vrlo rano uočiti. Istovremeno, pošto se škola nalazila pored jedne rječice – s druge strane rječice Babuna je bio poligon-strelište za obuku vojnika JNA – na kojem se svakodnevno pucalo iz vatrenog oružja. Taj psihološki efekat koje su vojne vlasti imale za cilj da utisnu strah u dječiju psihu je pojačavao želju za iseljenjem i potragom za sigurnijim podnebljem. Svakodnevno puškaranje – bez obzira što smo znali da to čini JNA – je u mještanima Orizare urezivala i ostavljala željeni efekat.
Kao odlične učenike roditelji mene, Rama Biberovića i Hajra Čolakovića poslije završene osnovne škole pošalju u Veles da se upišemo u Ekonomsku školu – vjerojatno zato da se što prije uhljebimo. Sa Ekonomskom školom bi stekli neku kvalifikaciju i mogli bi nešto radit. Ali mi sva trojica se odlučimo za Gimnaziju. Već u Gimnaziji moje sposobnosti dolaze do izražaja. Od osam stotina gimnazijalaca u kojoj bijasmo samo nas trojica Bošnjaci-muslimani mene izaberu za predsjednika Omladinske Organizacije, pa Sekretara Partijske Organizacije – takav je to vakat bio – iako sam uvijek znao da sam Bošnjak i musliman. Prije nas su bile dvije djevojke Bošnjakine u gimnaziji ali to se nije daleko čulo. Za to vrijeme kao gimnazijalac u našim Orizarima samnom na čelu organiziramo Fudbalski klub, šahovsku sekciju, Stoni tenis, Izviđaći, Folklor. Društvano-kulturni i sportski život Orizara počinje osamdesetih godina prošlog vijeka mojim angažmanom. Sve smo to mi Orizarani – došljaci sami organizirali jer smo vidjeli da smo prepušteni sami sebi. Državne institucije se nisu angažirale na kulturnom i sportskom polju kada su Orizari u pitanju. U folkloru mi nije bilo premca – u sredini koja mnogo polaže na folklorne narodne igre i gdje skoro svaki makedonac igra od rođenja. Prve korake sam naučio od jednog Ace Đavola i ubrzo postao prva karika u tom lancu a potom i koreograf. I danas ne odustajem od folklora i dok živim daleko od Sandžaka i rodnog mjesta vodim „KUD IKI Wien“ ali ove druge aktivnosti sam ostavio po strani. Godine čine svoje – dodaje I.M.
--O mojim Orizarima postoje razne priče i legende. Tu su do Drugog svj. rata uglavnom živjeli Turci. U ratu su Bugari palili sva okolna sela ali Orizare nisu uspjeli. Naime kad god se Bugari pripreme za napad nešto ih pomete i pokvari planove. Tako su jedne prilike se prikradali i došli na puškomet do sela. Čekali su da se oglasi mujezin sa munare i tako bi znali da je većina muškaraca u džamiji. Planirali su da najprije pobiju sve u džamiji a onda krenu na selo i tako će lakše i nesmetano obaviti svoj naum odnosno masakr a potom pljačku.

*****
I upravo kad su se primakli džamiji da stupe u akciju pojavi se čovjek – (ili im se to pričini ) sav u bijelom i na bijelom konju i zaprijeti im – da to ne smiju raditi i da ih ostave na miru inače će ich stići velika kazna - ovi se uplaše i daju u bijeg. Nikada više u Orizare dušmani nisu došli.
Postoji i druga priča. U Orizarima postoje i turbeta od davnašnjih alima ali i tekije u kojima se prakticirao zikir koji malo više naginje šiizmu ili sufizmu – (ne znam ti ja to kako se šta zove – otvoreno priznaje iskreni insan). Tako da je postojala neka vrsta dualnog svijeta islama u tom kraju. Posjećivanje turbeta je u jednu ruku bio običaj i tradicija ali vrlo rijetko i to nije nikakva obaveza. Čak se to na jedan način kosi sa islamskim propisima – kaže naka ulema. No u našem slučaju u Orizarima – a ne znam od kada je ta tradicija i praksa – u jedno određeno vrijeme zapravo svake godine 6-og maja Romi su dolazili i prinosili žrtve tom nekom svome duhovnjaku koji je tobože tu sahranjen. Žrtveni „jarci“ su bile kokoške pijetlovi a duhovnjak se zvaše Kuribaba. Tu su ostajali cijelu noć i provodili svoje ćarke i islamu nedolične običaje. Tako da je Romima u jednu ruku to bio i jedan vid derneka. Obzirom da se to prakticiralo šestog maja tj. na dan Đurđevdana koji je u pravoslavnoj tradiciji kulturi i vjeri a imajući u vidu da se to sve dešava tu gdje žive samo Bošnjaci muslimani i poneka Turska familija – orizarski prvaci su devedesetih godina to zabranili., i danas se to više ne prakticira.
Za to vrijeme dok se bavim društveno-kulturnim i sportskim aktivnostima završavam gimnaziju i nas trojica ja Hajro i Ramo odlazimo u Skoplje. Još uvijek me nešto iznutra tjera da se borim i tjeram pravdu i istinu, da branim slabije i siromašnije, cijeli život gledam i slušam zulum i nepravdu, hoću da skidam ljude sa vješala – odlučujem se za Pravo. Ramo i Hajro odoše na Geografiju. Hajro je poslije otišao u Sarajevo.
Po Titovoj smrti – a to je ; 80 g. i sve naredne Inflacija je kosila najprije najtanje slojeve društva. Stanovali smo privatno. Kiriju plaćali prvo mjesečno, pa sedmično pa onda svaki dan – to je ona galopirajuća inflacija. Svaki dan si morao da dodaješ jednu nulu.
Kada me majka upisivala iz četvrtog u peti razred Osnovne škole morala je da priloži i rodni list. Na njeno zaprepaštenje u rodnom listu u rubrici Nacionalnost je stajalo Srbin. Majka se naravno pobunila i to smo nekako ispravili. Upisano mi je „Neopredijeljen“ . Ali nije to bio slučaj samo samnom. Cijelog tog vremena sam slušao da smo Turci da smo poturčeni Srbi itd. Otvorene uvrede i provokacije su bile na dnevnom redu. I te uvrede i poniženja su mi odzvanjale kroz cijelo školovanje. Najprije kroz gimnaziju a potom i na fakultetu.
--Dragi Bog me nadario retorikom i umjeo sam da zborim k‘o advokat što bi se reklo. Jednostavno sam bio briljantan u prezentiranju svog znanja na univ. Kiril i Metodije. Ali prof. Todor Ruškov se obrušio na mene i nakon klinča u koji sam se uhvatio sa njim reče mi: vi ste kolonijalisti, vi naseljavate našu zemlju, ..... dok sam ja ovdje na fakultetu ti nećeš položiti ovaj ispit. A ja njemu: kad biste vi bili jedini prof na ovom fakultetu ja kod vas više nikada neću doći na ispit. Prijavim ispit kod drugog prof. i položim bez problema.
Tu na fakultetu sam poznao nekog Kalača iz C G – ne mogu se sjetit imena. Raspravljali smo o vrelim temama. Jednog dana nas policija privede zbog njega. Rekao je negdje dok smo sjedili ono što će se desiti u Bosni ;devedesetih g. – i tako je i bilo. On je iz Kalača kod Rožaja. Čitali smo zabranjenu literaturu. Čitali smo neke knjige koje su o Hitleru kazivale pozitivnu ličnost. Ali bilo je i onih u kojima se govori da su između ostalih i Jevreji indirektno finansirali Treći Rajh samo da se domognu Palestine.
--Inflacija, neimaština i očevi poroci nisu mi dozvolili da okončam školovanje, da ostvarim svoj san, da postanem advokat, sudija, ..... . To su mi najteži momenti u životu. Putujem bez kompasa. Pošto mi je otac radio u JŽ (Jugoslovenske Železnice) imao sam privilegiju da putujem besplatno vozom kroz cijelu Jugoslaviju. Vozio sam se bez cilja, ne znam ni gdje ni zašto. Tražio luku spasa ali je nije bilo. Sve mi je nešto govorilo da je moja sreća negdje izvan Velesa pa čak i izvan Jugoslavije.
Moj babo je na takvom radnom mjestu bio okružen uglavnom Srbima. Ta državna preduzeća i sva bolja radna mjesta su bila popunjena Srbima. Njegova zavidna primanja, družba sa srbadijom bez morala i odvojen život prilikom rada na pruzi Beograd – Bar su ga sunovratili. Mehana mu postade drugi dom. Možda su mu i priznanja i rejting koji je izgradio na radnom mjestu tome doprinijeli. Dobivši „Orden Rada“ od Tita i vrtoglavu novčanu nagradu izgubio je kompas i doveo u pitanje egzistenciju svoje porodice. Iako je bio mehlem od čovjeka, duhan i alkohol – ta dva poroka su prijetili da ga koštaju života. Pored svih nastojanja i truda da ga odvratimo s krivog puta nismo uspijevali. Tražeći lijeka i dermana za tog moga nesretnog baba požalimo se i njegovom bratu koji biješe u Njemačkoj na radu. Dakle taj moj amidža a njegov brat je saznao za neku ženu u Švicarskoj koja se bavila skidanjem magije ili sihira ili vradžbine kako li se to sve zvaše ne znam. Uglavnom njena terapija je uspjela. Ispostavilo se da su neke žene bile u igri zbog kojih je on činio zlo sam sebi. Nikada više nije posegao za flašom, – kazuje I.M. u moje pero. U toj neimaštini, beznađu i bespuću, – nastavlja moj pripovjedać – velike želje i moji planovi se polahko tope. Novaca nemam i tražim načina kako da dođem do istog.

*****
Novac prolazi pored tebe, samo ga trebaš zaustaviti – reče neko.
Dok sam se bez ikakvog plana i želje prebijao po vozovima motrio sam ljude. Pitao se gdje žure, šta rade, čime se bave, koga imaju kući, … i bezbroj pitanja o njima postavljao sam sebi. Buljim kroz prozor u daljinu ali ne vidim ništa. Razmišljam o mojima kući u Orizarima ali i o mojim daidžama i ostaloj rodbini na Bosforu. Maštam da živim u Carigradu ili nekom drugom velegradu. Predodređen sam za neke megapolise. Imam osjećaj da bih se tamo lakše snalazio nego u nekoj varoši ili kasabi.
Dok me misli nose zaboravio sam da sam u vozu i upće nisam primjećivao saputnike u kupeu. Mlada dama preko puta meine me iznenada trgla iz misli obrativši mi se: mladiću, - digao sam pogled - molim vas pričuvajte mi mjesto dok se vratim. Ubrzo se vratila noseći dvije kafe. Izvolite ovo je za vas. Hvala rekao sam. Nevoljko sam prihvatio konverzaciju. Ali dama je bila vješta. Znala je da mi razveže jezik. Insistirala je uporno da joj kazujem o sebi a ja posramljen neuspjehom nisam imao šta da kažem.
-Mnogo sam čitao o ženskoj psihologiji ali sve što sam pročitao sada sam vidjeo da je to premalo. Uspjela je da mi otvori i srce i dušu. Njenim sebebom sam se za kratko vremena našao u gradu careva, vezira i sultana. Slijedeći ovu prevejanu damu sjetio sam se i sultanije Hurem koja biješe najprije robinja pa se svojom prevejanošću, ljepotom i povodljivošću preobrazila u sultaniju. Sjetio sam se i jedne priče koja kazuje: Negdje visoko iznad mora na hridu na stijeni imate mnogo razasutog novca. Želja vam je da ga pokupite i da budete bogati. Novac je tako raspoređen da ga najviše ima na samom rubu stijene, ali tu vam prijeti opasnost da se okliznete i završite u ambisu bespovratno. Kako se odmičete od kraja sve ga je manje i manje ali tu vam se ništa ne može desit, ako se i spotaknete i okliznete imate vremena i prostora da se popravite i ostanete u životu i na nogama. U ovakvu životnu priču je pala i ova dama što je sjedila preko puta mene. Poznavala je Istambul uzduž i poprijeko bolje nego ja moje Orizare. Njene kote i koordinate su bile najvisočiji sloj poslovnih ljudi, najluksuzniji hoteli i restorani. Ona je nekada ali ne tako davno bila jedan vid robinje čiji je bos ili gazda ili makro - kako se sve ne zovu ovi robovlasnici bijelog roblja se „okliznuo“ sa ovih hridina i nestao bez traga. Sada sam ja imao priliku da zauzmem mjesto ovog makroa na rubu te smrtonosne klizave stijene ispod koje me neminovno vreba ambis i tragičan kraj. Dama iz voza je iza sebe imala nekoliko Poljakinja, Ruskinja, Balkanki pa čak i onih iz daleke Mongolije.
Ne. Rekao sam NE. Kada sam iznutra vidio taj šljam i bijedu sjetih se mojega prava i studentskih dana. Reaktivirao se u meni taj socijalni čovjek koji je samo na trenutak bio potisnut ali nikada zgasnuo.
Htio sam da živim od svog rada. Trgovao sam svim i svaćim. Svi su na Bosforu kupovali a u Jugoslaviji prodavali. A ja sam u Jugoslaviji kupovao a na Bosforu prodavao. Trebalo je sam znati šta. A ja sam to znao.
Moj daidža Ešref čija sam ja bio kopija i glasom i stasom je bio u Carigradu moja luka spasa. Kad god je i gdje god je zapelo – dajdža je odapinjao. Povjerio sam mu ovu tešku priču i crne sudbine ovih robinja na koje sam nabasao. Na moju adresu se u kratkom vremenu javilo nekoliko neženja koje sam ja oženio ovim potrošenim djevojkama kojima je skoro istekao rok trajanja. Dama iz voza i njene „radnice“ su se dobro i sretno udomile.
Moja trgovina više nije bila puki šverc preko granica. Locirao sam se u sred Istambula. Tamo gdje najfrekventnije. Tamo gdje Balkanci najviše troše novac i kupuju. Uortačio sam se sa jednim Turčinom. Najprije me zaposlio kao trgovca a kada se promet višestruko povećao poslije kao ravnog sebi gdje smo profit dijelili podjednako između sebe. Između ostalih tu su svraćali i kupci sumnjivih napjera i ciljeva. Jedna Mongolka – koja je u početku bila samo tanki kupac - je mome ortaku pomrsila račune. Zbog nje je moj ortak ostavio porodicu i s njom se izgubio bez traga. Računi koji su pristizali nisu mogli biti pokriveni jer je Mongolka ispraznila bankovne račune mog ortaka.
Helem, nasitio sam se i ja tog turbulentnog života u Carigradu . Gdje sve vri kao u košnici. Grad koji ne spava, koji nema gluho doba noći. Grad u kojem milioni ljudi godinama ne stanu nogom na zelenu travu. Jednostavno nisam mogao više. Danas opet živim u velegradu na Dunavu. Malo mirnijim i porodičnim životom ali – bez obzira na sve – najbolji dio života sam proveo u Istambolu koji nikada zaboraviti neću i ne mogu.