Nisam mogao zaustaviti suze dok sam, gledajući tv emisiju, slušao Bošnjake kako pričaju kroz šta su sve njihovi pretci, koji su napustili Bosnu prije sto i četrdesaet godina, morali proći u nastojanju da sačuvaju svoju vjeru i svoj identitet. Došli su u Tursku, osiromašeni, gladni i bosi tražeći spas pred Austrougarskom okupacijom, odnosno, međunarodno odobrenoj i dogovorenoj aneksiji Bosne! Teška borba sa životom nije ih udaljila jedne od drugih. A, sa koliko su tuge tek spominjali vrijeme Titine vladavine kada im je bilo zabranjeno i ući u Jugoslaviju, a kamo li doći u Bosnu. Njihov, kroz proteklo vrijeme, doslovno „konzervirani“ način govora, slikovite i lahko prepoznatljive riječi koje su odavno izgubile mjesto u našem vokabularu, žuborile su kao bistri planinski potok i napajale mi dušu. Posebno prepoznatljiva čežnja, blagost i čudna toplina, bili su naglašeni kada su ti ljudi i žene pominjali mjesta svoga porijekla: Mostar, Stolac, Nevesinje, Trebinje, Travnik... A, na pitanje šta ih najviše veže za njihov zavičaj, odnosno Bosnu, svi su redom kazali, jezik!

Bosanski je jedini zabranjeni jezik na svijetu
Naziv „BOSANSKI JEZIK“, koji je neupitno najstariji jezik ovih prostora, internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4.oktobra 1907. godine je ukinut. U toj naredbi se izričito insistara da se dotadašnji „zemaljski jezik“ ima svugdje nazivati „srpsko-hrvatski“ ili „hrvatsko-srpski“! Tek na popisu stanovništva 1991. godine, vraćen je njegov naziv jer se 96% bošnjačkog stanovništva izjasnilo da je „bosanski“ njihov maternji jezik. Svoju konačnu, krvavu verifikaciju isti je dobio tek po okančanju agresije, izborenim fizičkim opstankom Bošnjaka!

Jedan narod čini teritorija na kojoj živi i jezik kojim govori. To su dvije ključne odrednice kojih su dušmani ove države daleko svjesniji od domicilnog stanovništva. Iz tog razloga osporavanje bosanskog jezika, jezika kojim se u Bosni i Hercegovini govorilo i govori, ne prestaje. Čini se to smišljeno i organizovano, na svim životnim poljima. Ni muzika nije izuzetak.

Na ovogodišnjem festivalu narodnih pjesama naziva Ilidža, desio se jedan perfidno osmišljen događaj na tom fonu. Grupa mladića iz Mostara koja nastupa pod nazivom „Mostarski tamburaši“ otpjevala je u takmičarskom dijelu koncerta pjesmu čiji je kompozitor poznatiji kao pjevač, Rom iz Srbije, koji je u Beogradu, inače, predodređen za ismijavanje. I ništa tu ne bi bilo čudno da Mostarci nisu pjesmu ispjevali ekavicom! Zar je moguće da od osam momaka niti jedan nije bio Bošnjak koji je nacionalno osviješten?! Gdje je tu ponos i zdrava pamet? Kako se brzo zaboravilo ko je po Bosni „pevao,“ pa ubijao i klao! A, možda je to i bilo normalno na festivalu gdje se nagrada ove godine dodijeli autoru, dokazanom četniku, koji je prošle godine bio član festivalskog žirija! Možda tako i treba biti jer je ovaj festival odavno postao bankomat za popularnu, ovdje udomaćenu srbijansku „pevačicu,“ koja nikada nije krila svoje simpatije spram četništva!

Današnjica je vrijeme brzog protoka informacija. Nema sumnje da će snimak festivala narodne muzike sa Ilidže ubrzo vidjeti i Bošnjaci u Turskoj koji govore i razumiju bosanski jezik. Kada čuju mnoge festivalske „pevače i pevačice sa pesmama iz Srbije“ pa onda i mostarske tamburaše kako skrnave bosanski jezik, među kojima sigurno ima i njihovih daljnjih rođaka, kako „pevaju“, niko ih neće moći ubijediti da bosanski jezik, opet nije zabranjen u njihovoj nekadašnjoj domovini, Bosni!