Falilo je još dvije godine da doživi stoljetnicu svog materijalno-nāsūtskog života, ovdje i sada u Bosni među Bošnjacima – svojom braćom i prijateljima. I…, voljom Allahovom opstao je ovdje i sada unatoč dušmanima. S braćom je dijelio sudbinu bosanskog dobra i zla. S dušmanima se nosio hrabro i časno.

Voljom Svevišnjeg Allaha, bosanskiʿālim-profesor Omer Nakičević Teočanin preseljen je iz materijalno-nāsūtskog u nematerijalno-melekūtski svijet, gdje slobodno dišu duše bez straha od zatvora zbog dušine volje za smislom.

A akademik Omer Nakičević je imao samo to - „volju za smislom“ života u vjeri svoje duše, u kulturi svojih bošnjačkih predaka i u ljubavi sa svojom braćom i prijateljima. Ništa ni više ni manja od toga.

Ako je usporedba najbolji način da se nešto shvati, onda se najbolje shvaća ko je bio akademik Omer Nakičević Teočanin ako kažemo da je on neusporediv, odnosno da je njegov ljudski i ʿālimsko-profesorski karakter jedinstven.

Nije akademik Nakičević usporediv sa bosanskim ʿālimom Hasnom Kafijem Pruščakom iz 16. stoljeća, iako mu je 1968. god. posvetio svoj magistarski rad. Nije, zato što je Kafija branio osmansku carevinu od propasti, manifestom svoje kritičke riječi bez da ga se smjestilo u zatvor zbog toga, dok je Nakičivić branio duh vjere i kulture u Bošnjaka od otuđivanja, manifestom svog kritičkog sabura - otpornosti, koja je mnogo više iritirala komunistički režim nego manifest Kafijine kritičke riječ, pa je zbog te svoje tvrde otpornosti na njihov pritisak bio smješten u desetogodišnji zatvor.

Nije akademik Nakičević usporediv ni sa Mehmed ef. Handžićem, iako mu je ovaj bio inspiracija u duhovnom i ideološkom smislu kroz vjersko-ideološki časopis „Al-Hidaja“. Nije, zato što Nakičević nije imao ambiciju političkog javnog djelovanja i angažmana, kao što ju je ima Mehmed ef. Handžić. Ne javno politički, već tajno moralno, Nakičević je, zajedno s ostalim mladomuslimanima poput Kasima Dobrače, Saliha Behmena, Omera Behmena, Alije Izetbegovića i drugih, izazivao sumnju i strah od pobune kod komunističkog režima. No, nije Nakičević usporediv ni sa pasivistom Mahatmom Gandijem zato što je svojim pasivnim, tihim i dosljednim otporom izazivao strah i trepet kod njih. To je bili za njih gore nego kritika bez smisla, ali i pohvala bez duše i srca.

Nije, akademik Nakičević usporediv ni sa Husein ef. Đozom jer su im bili različiti putevi u dokazivanja vjernosti vjeri, moralu i kulturi u Bošnjaka muslimana. Nije, zato što je Husein ef. Đozo imao povijesnu ulogu javne prilagodbe vjere islama socijalističkom društvu, ulogu koju je časno obavio na relativnu dobrobit muslimana Bošnjaka u Bosni i muslimana Albanaca na Kosovu i Makedoniji. Nakičević nije bio protiv socijalističkog društva, ali nije imao obavezu da taj koncept društva javno ni hvali, ni brani, ali ni da napada. Ta pozicija mu je omogućila da se posveti onome što su Bošnjaci najviše potrebovali u to vrijeme, a to je da imaju među sobom moralni i radni uzor za mladinu, posebno u Gazi Husrevbegovoj medresi kad mu je dana prilika da predaje arapski jezik. Softe kojima je profesor Nakičević predavao arapski jezik u Medresi najbolje znaju njegovu izuzetnu profesorsku vještinu u prijenosu znanja iz arapskog jezika.

Nije akademik Nakičević usporediv ni sa dr. Ahmedom Smajlovićem, kojeg je cijenio i kojem je bio na usluzi kada je ovaj preuzeo visoku ulogu u Starješinstvu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji. Nije, zato što je, nakon iskustva od deset godina zatvora zbog vjerskih uvjerenja, Nakičeviću svaki dan bio dar Bužiji, kojeg je želio iskoristiti da pouči, da pomogne i da ohrabri muslimansku mladež da bude i ostane hrabra i dosljedna u svojoj vjeri – islamu i svojoj zemlji – Bosni. Dr. Ahmed Smajlović je isto to želio, ali je ta njegova prevelika želja bila pregorena i zaustavljena zbog njegove prerane smrti. Nakon Ahmedove smrti, Nakičević je nastavio svoju časnu misiju u Islamskoj zajednici, gdje je ostavio neizbrisiv uzoriti trag radinosti, hrabrosti, istinoljubivosti i nesebičnosti za opću stvar Bošnjaka i za opće dobro bosanskog društva na generacije studenata u Medresi i Fakultetu, koje će to pamtiti.

Nije akademik Nakičević usporediv ni sa Egipćaninom Sejjidom Qutbom, čiji tefsīr Kur'ana (U okrilju Kur'ana) je preveo na bosanski jezik u 30 svezaka (džuzeva). Nije, zato što Nakičević nije bio „borben“ militantski, ali jeste bio borben duhovno i intelektualno za istinu i pravdo, ne samo muslimana Bošnjaka, već za svaku vrstu istine i pravde bez obzira čija je i kome pripada. No, Nakičević je imao potrebu da se posveti prevođenju Qutbijevog tefsīra dok su padale smrtonosne granate na Sarajevu, koje je izdržalo pod opsadom 1425 dana i noći. U tom činu prijevoda tefsīra Kur'ana od Sejjida Qutba u vrijeme opsade Sarajeva akademik Nakičević je, zasigurno, našao smisao, kao logoterapiju, u borbi protiv srpskog granatiranja Sarajeva, ali i ukupnog genocida nad Bošnjacima pred očima cijeloga svijeta.

Akademik Omer Nakićević Teočanin, neka mu se Milostivi Allah smiluje i oprosti grijehe, je bio usporediv sa samim sobom, ali i sa svoja dva sudbinska brata i prijatelja Abdulazizom Ahmedbegovićem Sokoljakom i Safetom Tokićem Tokaninom. Zajedno su išli u Medresu zajedno su prelili; zajedno su svoju i sudbinu svog naroda tumačili i branili; zajedno su ih na krivo suđenje vodili; zajedno su ih krivo osudili; zajedno su ih u zatvor smjestili; zajedno su ih pratili što rade, što pričaju, gdje idu i s kime se druže; zajedno su ih etiketirali kao dušmane njihovog sistema vlasti; zajedno ih je poznavao naš narod kao „mlade muslimane“. A…, oni su im zajedno prkosili svojom snagom preživljavanja u svojoj vjeri i na svojoj zemlji unatoč njihovom zulumu. Ova „trojka“ je primjer za ugled Bošnjacima. O „trojci“, koja nije primjer za ugled Bošnjacima, nekom drugom prilikom.

Nisu, međutim, zajedno u isto vrijeme preselili na Ahiret. Abdulaziz Ahmedbegović je preselio osmog aprila dvije hiljade trinaeste (08. 04. 2013) u 87. godini života, dok je Safet Tokić preselio četrnaestog septembra dvije hiljade osamnaeste (14.09.2018) u 94. godini života. Njima se evo pridružuje u Melekūtu njihov životni suputnik u Nāsūtu brat Omer Nakičević od dvadeset trećeg augusta dvije hiljade dvadeset četvrte (23.08.2024) u 98. godini života. Neka im se Milostivi Allah smiluje i uvede ih u Svoj Džennet među svoje pokorne robove, zadovoljan s njima i oni zadovoljni s Njim – Allahom Milostivim. Amin!

Da, tako je. Preseljenjem na Ahiret trećeg u grupi časne „trojke“ u Bošnjaka – Abdulaziza – Zije Ahmedbegovića iz Sokola, Safeta Tokića iz Toka i Omera Nakičevića iz Teočaka, završava se era jedne uzorite generacije u Bošnjaka, koja nije dala din za dinar. To je njihova najjasnija, najsnažnija i najuvjerljivija poruka za sve nas, koji smo ih poznavali, ali i za sve one u nas, kojima evo prenosimo njihovu poruku, a to je da se din ne prodaje za dinar, niti se Bosna izdaje i prodaje za bilo što!

Postscriptum
Ovaj omaž napisah u Rabatu, Maroku. Već sam došao ovdje na sastanak uporabnog odbora Foruma za mir. Žao mi je što nisam u mogućnosti prisustvovati sutrašnjoj dženazi (ponedjeljak, 26.08.2024) našem akademiku Omeru Nakičeviću, kao što mi je bilo žao što nisam mogao prisustvovati dženazi ni mom dedi Mustafi, ni mom babi Ibrahimu, neka im se Milostivi Allah smiluje i oprosti grijehe.

No, neće mi akademik Omer Nakičević zamjeriti zbog toga, jer moje sjećanje na njegov lik i djelo ostaju trajno u mojoj duši i srcu, srcu koje mu je zahvalno za brigu i žrtvu, koju je učinio kada mi je svojom sretnom rukom preveo svjedočanstvo Gazihusrevbegove medrese kako bih se mogao upisati na Al-Azhar. Za to i za sve što je učinio u svojih gotovo deset decenija života, ostajemo svi zajedno zahvalni Allahu Svevišnjeg što smo imali takvog junak u duhu i duši među nama ovdje i sada u Bosni.

Uz iskreno suosjećanje i izraze sućuti (hatirname) našem narodu, učim dovu Milostivom Allahu da njegovoj kćerci Amini, unuci Bedriji i zetu Nijazu podari sabur, a njihovom ocu, djedu i puncu lijepi Džennet. Amin!

إنّا لله وإنّا إليهِ رَاجعُون
Svi smo Allahovi i svi se Allahu vraćamo!