Pogledaj taj kamen
te planine
i rijeke
te šume
i poljsko cvijeće
nigdje to viš’bit neće..
I ne pitaj me dalje
i ne pitaj me više,
tu se svi ljudi sviše..
Sjećam se još kao dijete
te ljubavi
te pjesme
tog življenja
i ljudskog divljenja.
Ne pitaj me gdje se nalazi?
ondje gdje najljepše sunce
izlazi i zalazi,
tu je ona ta hamajlija
ta mlada najljepša,
tu gdje se čuju Ezani
gdje crkvena zvona zvone,
tu gdje vjekovima iz nje zlo gone..
Čopa je
ujeda
grize
i plaši
a ona sve rodnija
i plodnija
i nekako ljepša,
ta snaša naša
u srcu Balkana,
caruje i miruje
dok duša joj puca i umire.

Mudro ona
to ljubavno šerbe pije,
dok po njoj mačke i miševi
mržnjom žele da je kose,
da je nema
da ne postoji,
da je zatrpaju
Da je svojom zovu,
a ona nije nićija
a nije ni svaćija,
ona je samo svoja
u svome ,na svome,
kolo igra kako zna
i umije,
dok joj pjesma
sa čardaka odjekuje.
Pokušali su mnogi
a sada ih nema u njoj,
a voljela bi da su tu
da vide
da se postide,
da se nagledaju
te ljepote,
te istine
da im najljepši cvijetak dam
ako ih nije sram..

Nisam ja Sjevernjak
a ni Zapadnjak neki,
ja sam Južnjačka žena
rođena ispod drugog neba,
gdje drugo me sunce grije
i suze me bole
kad sjetim se te daljine
primirim se
jer srcu je sve biže i bliže.
Ne postoje te slike
niti ima te matematike,
koje mogu naslikati tu želju
izračunati tu daljinu,
koja mi godinama u duši se krije i spava..

Autor: Alma Buljubašić Maglić