Poznati planinar Šeki Agović iz petnjičkog sela Gornja Vrbica, koji već nekoliko decenija živi i radi u Sloveniji izveo nesvakidašnji poduhvat –, za nepuna dva mjeseca pješke obišao čitavu Crnu Goru.

Šeki Agović, planinar iz petnjičkog sela Gornja Vrbica koji već nekoliko decenija živi u Sloveniji iz nesebične ljubavi koju gaji prema svojoj domovini, Crnoj Gori, tek što je završio svoj radni vijek i postao penzioner, odlučio se na nesvakidašnji poduhvat: da pješke obiđe čitavu ovu po veličini malu, ali po ljepoti i izazovima koje nudi, veliku zemlju. Time je želio da i na ovaj način iskaže svoju ljubav prema Crnoj Gori, da obiđe njene gradove i sela, more i prije svega planine ljepotice koje se pretežno nalaze na njenim granicama, njihove gorske oči, šumovite predjele, kanjone livade i pažnjake i upozna biljni i životinjski svijet, i usput se susrijeće i razgovara sa ljudima.

Agović je rođen 25. septembra 1962. godine u selu Gornja Vrbica, nedaleko od Petnjice. Osnovnu školu je završio u svom rodnom mjestu, a srednju u Ivangradu i Rožajama. Nakon završene srednje škole upisao je žurnalistiku i nakon godinu dana napustio te studije i upisao i završio Višu špeditersko – carinsku školu u Sloveniji. Radio je potom u više slovenačkih firmi na poslovima prodaje i logistike, sve do nedavnog penzionisanja.


Uporedo sa svakodnevnim radnim i porodičnim obavezama Šeki Agović se aktivno bavio i planinarenjem. U Sloveniji, kaže, skoro da nema planine i planinskog vrha na koji se nije popeo i po nekoliko puta. Kada god mu se ukazala prilika planinario je i van Slovenije u prvom redu u njenom okruženju. Međutim, prije svega zbog radnih i porodičnih obaveza i drugih okolnosti, njegova davnašnja želja da bolje i potpunije upozna Crnu Goru, zemlju u kojoj je rođen i u kojoj je proveo djetinjstvo i mladost se nije ispunila. Uprvo zbog toga, čim je otišao u penziju, odlučio je da svoju želju , konačno, ostvari i to na dosta težak i neobičan način- da Crnu Goru obiđe pješke! I to njenim kopnenim granicama.

Na put oko Crne Gore krenuo iz rodnog kraja
- Iako sam novopečeni penzioner, kada ljudi žele da se odmaraju i da se oslobode svih obaveza i težih poslova, prestavio sam ovu ideju „K.Š.D. MONTENEGRO BIHORA“ u Sloveniji koje je u potpunosti podržalo moj prpojekat „Put oko Crne Gore - put oko srca“. Ovaj projekat je podržala i Opština Petnjica na čelu sa predsjednikom Samirom Agovićem, kao i mnogi privrednici porijeklom iz Bihora koji žive i rade u Sloveniji, a takođe i ambasada Slovenije u Podgorici na čelu sa njenom ekselencijom Bernardom, ambasador Sjeverne Makedonije, članovi Planinarsko- smučarskog društva „Bihor“. Ipak, sve ovo nije bilo dovoljno da nije bilo sponzorstva poznatog privrednika iz Bihora koji živi i radi u Sloveniji, Izeta Rastodera, - priča Šeki Agović.

On ističe da je 5. juna ove godine realizaciju svog projekta započeo iz Petnjice odakle ga je na put pun neizvjesnosti ispratila veća grupa građana i planinari, članovi PSD „Bihor“ koji su išli sa njimi do najvišeg vrha u ovoj opštini Krstača, na granici sa rožajskom opštinom i nedaleko od granice sa Srbijiom. Odatle je bez ikakve logistike (što je u Sloveniji nezamislivo) pošao sam u ovu nesvakidašnju avanturu – u neizvjesnost punu izazova, prema graničnom prelazu Vuča u rožajskoj opštini.Put ga je dalje vodio prema graničnom prelazu Dračenovac. Od Drčenovca pošao je pješke prema Rožajama, a onda prema planini Štedim do graničnog prelaza Kula, prema Kosovu. Sa planinskog prevoja Kula put ga je dalje vodio prema planini Hajla na 2.404 metra nadmorske visine.

- Sa Hajle sam uz probleme sa nevremenom zbog koga sam bio i zalutao na teritoriju Kosova, uz pomoć njihovih graničnih služb,istigao na planinu Smiljevicu u beranskoj opštini, a dalje me je čekao Čakor, Bogićevića, Prokletije i gradovi Plav i Gusinje, priča o svojem podvigu, ovaj da tako kažem „mladi“ penzioner iz Slovenije. Iz Gusinja je pošao preko Albanije, gdje je kako kaže, opet bio malo zalutao, ali je uz manje probleme ipak uspio da dođe do prelijepog kanjona rijeke Cijevne. Sa Cijevne se uputio pravo u Tuzi, a onda Golubovce, Vir Pazar, selo Murić, Veliki Ostros pa do graničnog prelaza sa Albanijom, Sukobina. Put ga je dalje vodio preko Vladimira i Ulcinja do Bara.
Iz Bara je za jedan dan stigao u Budvu. Iz Budve maršruta ga je vodila u Tivat, “provirio“ je, kaže, malo u Kotor, a onda na planinu Lovćen, pa nazad na, trajekt Kamenari – Lepetani do Hercegnovog i graničnog pijelaza Debeli Brijeg. Pješačio je dalje pored granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine i stigao u Grahovo i Vilusi a zatim prelazeći nekoliko manjih graničnih prelaza, pa dalje kroz šumu i šiblje nekako uspio da dođe do ceste koja vodi prema Plužinama.


- Da pronađem taj put, pomogao mi je jedan lovac Goran, na koga sam tumarajući bespućem srećom slučajno naišao, inače bih imao grdne muke, i ko zna šta bi se sa mnom dogodilo, priča ovaj neobični zaljubljenik u Crnu Goru. Put ga je dalje vodio prema Durmitoru i Bobotovom Kuku, Žabljaku Pljevljima, Bijelom Polju i Beranama, da bi se nakon pješačenja od preko 1.200 kilometara vratio na početnu poziciju – u Petnjicu.

Izazovan poduhvat
U toku ovog velikog, teškog i izazovnog poduhvata, Šeki Agović je posjetio gradove: Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi, Ulcinj, Bar, Petrovac, Budvu, Tivat, Kotor Herceg Novi, Plužine, Žabljak, Pljevlja, Bijelo Polje, veća naselja i sela: Petnjica, Bać, Bandžov, Vusanje, Babino Polje, Virpazar, Golubovci, Veliki Ostros, Vladimir, Murići, Dobre Vode, Bijela, Grahovo, Vilusi... Obišao je, između ostalih i sela Savin Bor, Paučina, Bukovica, Razdolje, Bač, Dacići, Vusanje, Golubovci, Dobrakovo, Bistrica, Korita, Sušica i mnoga druga. Tu su i planine preko kojih je morao prepješačiti: Krfstača, Štedim, Hajla, Smiljevica, Čakor, Bogićevica, Prokletije, najviši vrh u Crnoj Gori Zla Kolata (2.535 m. N. V ), a onda Lovćen i Durmitor, kao i njegov vrh Bobotov kuk. Zatim, tromeđe između Albanije, Crne Gore i Kosova na Bogićevici i između Bosne, Crne Gore i Srbije, nedaleko od graničnog prelaza Metaljka.

Na pitanje, da li je koristio prevozna sredstva, Agović kaže da jeste tri puta po par kilometara - kada je bio primoran da potraži ljekarsku pomoć:
- Prilikom povratka sa planine Kule povrijedio sam nogu u koljenu i morao sam se pet kilometara do grada voziti kolima koja mi je obezbijedila policija. Još dva sam morao koristiti kola da bi se prevozio do bolnice, ali sam se uvijek, poslije oporavka vraćao na pozicije gdje sam silom prilika, morao prekidati pješačenje.

Za vrijeme realizacije ovog projekta prepješačio sam preko l.200 kilometara, po brdima, dolinama pored rijeka, peo se na planinske vrhove. Sa sobom sam nosio prtljag težak i preko 30 kilograma, i dolazio u veoma teške situacije. Dešavalo mi se da u mojoj blizini pogodi grom, nekoliko puta sam zalutao bolestan, često žedan, a ponekad i gladan – Boga mi, jer mi je hrane u putu nestajalo, a nije imalo gdje da se kupi. Međutim, ni u jednom trenutkui nijesam ni pomislio da odustanem. Ljubav prema domovini Crnoj Gori mi je davala ogromnu energiju, a i fizički sam bio fenomenalno pripremljen za ovaj poduhvat, kaže ovaj vrsni planinar i dodaje:
- Znao sam dnevno prepješačiti i do 70 kilomegtara. Naravno, imao sam i odmore da se oporavim. Na putu je bilo i dosta problema, ali presrećan sam što sam, konačno, upoznao svoju domovinu na pravi način, vidio nebrojene ljepote: more, planinska jezera, predivne kanjone, upoznao biljni i životinjski svijet. A, posbno ljude. Sretao sam mnogo divnih ljudi i to u svim krajevima Crne Gore. Nažalost, bilo je i onih, koji čini mi se iz političkih razloga, ne gaje osjećanja prema njoj kako ih ja gajim. Ali, i to mi je bilo jasno, i sa njima sam brzo prekidao razgovore i odlazio svojim putem. Sada mi je duša puna i osjećam se srećnim čovjekom, a sve ovo ne bih mogao ostvaritii da nije bilo mog generalnog sponzora, velikog Bihorca, osnivača i vlasnika firme „DERBI“, svjetski poznatog „kralja banana“ Izeta Rastodera, kome sam beskrajno zahvalan, kao i menadžeru, Jusufu Koraću, i svim dobrim ljudima sa kojim sam se susretao na putu oko Crne Gore, zaključio je svoju priču Šeki Agović, pokazujući brojne fotografije sa skoro svih važnih tačaka na kojima je bio, pokazujući ih sada kao uspomene i kao potvrdu nesebične ljubavi prema svojoj domovini Crnoj Gori, za kojom je kao i za svojim zavičajem čeznuo svih ovih decenija koje je proveo na radu u Sloveniji.