Povremeno se dešavaju i lijepe stvari i u domovini, pa sa pravom možemo reći: „Ruke zaprljane radom mirišu na dostojanstvo“, na to nas opominje narodna krilatica.

Eto i poslije jednog stoljeća veliki ljudi i sinovi, odnosno potomci šehida - žrtava genocida, masakriranih tokom balkanskih ratova, od Previje, preko Šahovića do Srebrenice dobiše svoj vječni pomen, ništa manje nego Bogomolju, Šehidsku džamiju.

Ovaj veliki pomen, koji će zračit vječno pokrenu naš brat Mersim, a prihvati veliki dio dijaspore diljem svijeta. Podigoše ovo veliko zdanje, podigoše mauzolej, podigoše Allahovu kuću - džamiju i dadoše joj ime, koje joj dolikiju „Šehidska džamija“. Ova naša dijaspora, emigranti - migracija koja je svakim danom sve viša, i nastavlja se rasipati diljem svijeta, na svim kontinenatima, od prije šezdesetih godina prošlog vijeka do danas, još uvijek nastavlja odlazak sa vatana. Odlaze ali nikad ne zaboravljaju svoj rodni kraj i šehide koji dadoše svoje živote za svoju vjeru, rodnu grudu, narod...

Ideja je postojala od ranije ali se nije mogla ostvarit, jer potomci zulumćara imadoše glavnu riječ u svim institucijama sulude džave. Od balkanskih ratova do nedavno, kod onih suludih terorista, postojala je uzrečica; „ko jači taj tlači“ i tako tlačenje se nastavi do skora.
Ideja je uvijek bila tu, i sjećanje na šehide, ali neko je to morao pokrenut i ta čast pripade našem bratu Mersimu, a pridužiše mu se mnogi potomci šehida od New Yorka preko Evrope do Australije.
Velika djela ostaju da svjedoče o jednoj generaciji velikih ljudi koji ne zaboravljaju na svoje predvike, svoju rodnu grudu, ne zaboravljaju na patnje koje im pričiniše neljudi; zvijeri u ljudskom obliku.

Kao što rijeka Ljuča sa svojim pritokama teče vječno, i čuva tajne ove doline, tako i ova Bogomolja ostaje tu, da govori novim generacijama o nekim teškim vremenima, kroz koja prođoše njihovi preci. Ostaje tu da opominje svakog svjesnog, da čovjek čovjeku, zna biti zvijer. Ovaj spomen ostaje ovdje na ovoj našoj zemlji, da okuplja nove generacije i opominje, da je tu u toj lijepoj i pitomoj dolini planski i sistematski počinjen genocid nad Bošnjacima i Albancima, i da je od naših komšija planirano istrebljenje našeg naroda. Planirari su dušmani da nas nema, ali nas će biti dok je svijeta, pa iako su genocidnim politikama udarili na nas da nas rastjeraju diljem dunjaluka. Ali sigurno naše potomstvo je obogatilo svijet, gradove i države u kojima su se naselili, noseći ljepotu plemenitih duša svojih djedova, nani... To ljudsko i čisto sjeme oplođeno diljem svijeta će se vraćat djedovini, sa ponosom i čista obraza, jer su potomci miroljubivih ljudi i vjernika u Jednog Boga.


Neka Šehidska džamija bude opomena fukari, koja rovari tim podnebljem, da zlodjela mi ne zaboravljamo i ako su probali da nas natjeraju na tome. Neka ova lijepa Bogomolja bude opomena katilima, da nikad više ne ponovi genocid nad ova dva naroda, Bošnjacima i Albancima, od Prokletija do Une, od mora do Save i istočno do Kumanova i do na krajnjem sjeveru Republike Kosovo. Neka se nikad više ne ponovi 1912-1913., neka se nikad više ne ponovi Šahoviće 1924., gdje fukara zaboravi za ljudskost i na Boga, pa i zadnji genocid u Srebrenici i na teritoriji čitave države Bosne.
Jest da je život kratak ali trag od života zna dugo i vječno trajati i to onaj “kaljavi” dio, kroz kojeg su prošli naši preci posljednjih sto i pedeset godina. Onda kad memorija i zaborav prevlada u našem narodu, sigurno će im se genocid ponovit, opet i opet.

Ne, ti čovječe, sine tog napaćenog podneblja, povrijeđen stotinama puta, nemaš pravo na zaborav, a ako sličajno zaboraviš, vreba te genocid.

Čovjek nije tu, na ovom svijetu samo da živi, nego zašto živi, kao što su znali tvoji preci. Zato ti čovječe i sine te lijepe doline i po stoti put povrijeđenim, tvoja sjećanja mora da su na prvom mjestu, a tu je sad ova Bogomolja, ova ljepotica stvarnosti i istine.

Bili smo više nego jedno stoljeće paradoks kreativnih laži i obmana, kolizija uma, nacionalne mitomanije, srpskim fatamorganistima. Bili smo inspiracija kroz laži zanesenjacima i mitomaniji za guslarske epove, bez ikakve realnosti.

Ne, nije samo da se desilo otvaranje Šehidske džamije u Vojnom selu kod Plava, nego nekoliko dana ranije dođe obavijest, da je Skupština opštine Gusinje usvojila odluku da glavni trg u Gusinju, nosi ime velikog sina i gazije tog kraja Ali-pašu Šabanagića.

Čim pročitah ovu lijepu vijest sjetih se, da je avgusta mjeseca 2017. godine u jednom web-magazinu, nekakavo velikonacionalističko škrabalo, Ljubiša Moračanin, napisao tekst, pod naslovom: „Ali-paša Gusinjski ne zaslužuje toponim u CG“.

Ali-paša sigurno saslužuje toponim više nego oni sa kojima su imenovani sokaci Gusinja i koji nemaju ništa sa tim krajem. Ali-pašu slave, njegovi sunarodnici, jer je bio pravedan za sve koji su živjeli na teritoriji pod njegovom ingerencijom. Bio je i ostao veliki gazija Plava i Gusinja, tako će postojat njegovi toponimi u Plavu i Gusinju dok je svijeta. Sada preimenovani trg u njegovo ime Trg Ali Paše je još jedna pravda koja se desila u tom kraju i taj trg će opominjat i učit nove generacije kako se voli i brani svoj toprak.

Trg Ali paše

Gusinje i Plav su 1913. godine pretrpjeli genocid velikih razmjera, gdje je katil, okupator žario, palio pljačkao i silovao. Nasilno pokrštavao i mjenjao vjeru tim ljudima, i oni najbolji iz Gusinja, njih oko osam stotina i pedeset, koji odbioše da prihvate pravoslavlje, odvedoše ih na Previju i sve do jednog strijeljaše, poklaše, „mušketaše“. Također i onih dvanaest najboljih plemenskih prvakao što strijeljaše na Racini, ostaju da sijaju kao nur novim generacijama
Čuo sam da su stari govorili: kad izvor presuši, pojavit će se opet, makar poslije sto godina. Karadačani su probirali najbolje za strijeljanje, tako da ono dobro sjeme nikad više da proklija. Prevarili su se, jer prođoše sto godina i sjeme starih Gusinjana i Plavljana izgleda da je počelo klijat. Odrastaju nove generacije i sjećaju se svojih predaka, pa sam u nadi da će još mnogo sokaka dobit ime starih Gusinjana i Plavljana kao pomen na njih i njihova dobra djela. Samo mogu reći neka je haerli početak pravde koju donose mladi naraštaji.

Jest da su moje želje velike, a li ne znači neostvarljive jer sve ide vremenom i kuvetom tog naroda, kad su vratili Ali-pašu u svoj kraj, onda mu se trebaju vratit i dvori, Kršla onakva kako je i bila, ali kao muzej, tako da posjetioca vraća istini. Također moja je želja da se svakojeg jula mjeseca pred Šehidskom džamijom u znaku sjećanja okupljaju potomci šehida, i prouče dove i da to postane tradicija.

Moje želje nisu samo moje, nego velikog broja našeg naroda i naše dijaspore, a u nadi da budem shvaćen, jer tako jedino naš kraj opstaje.

Pred zaključenje ovog teksta u Gusinju svečano je otvaren Islamski kulturni centar, što pokazuje vrijednost uspješne dijaspore ovog kraja. Otjerani su sa zavežljajima u ruci, a vraćaju se rodnoj grudi sa velikim projektima. Veliki aferim!!!

IKC Gusinje