Osnovna četnička strategija širenja Srbije preko Drine i na obale Jadrana je dozlaboga jednostavna i efikasna: posrbljivanje domicilnog stanovništva na putu svog agresivnog osvajanja. Snažnu ulogu u toj raboti igra SPC vrlo uspješno, kao i školsko obrazovanje. Ta dva medija su omogućila da bosanski pravoslavci prihvate srpstvo kao svoju nacionalnost, kao i dobar dio Crnogoraca u Crnoj Gori. Za Srbiju je nastao nerješiv problem: nisu se svi Crnogorci posrbili! I neposrbljeni se aktivno protive posrbljivanju. Kao gospođa Aleksandra Vuković Kuč, na primjer.

O načinu djelovanja SPC u toj prljavoj raboti nećemo ni jedne. Ali o školskom obrazovanju moramo, jer ono punom parom i dan-danas djeluje na tom kursu.

Crna Gora je igrom sudbine zemlja mala odsvud stiješnjena; kakve sile put nje zijevaju s mukom jedan u njoj ostat može, za dvostrukost ni mislit ne treba. A taj jedan je - zna se - Srbin! Zijevajuća sila razjapljenih čeljusti je samo jedna (pjesnik u zanosu vidi više njih) i ime joj je Srbija.

Posrbljivanje je – kako pak –, moralo početi od glave. Mlado bistroumno pastirče po imenu Rade Tomov bilo je Božji dar srpskim agentima. Trebalo ga je samo naučiti da piše (pjevat je ionako umio vrlo lijepo i glasovito) i da srpstvo shvati kao svoj rod; da probleme srpstva vidi kao svoje; da srpske junake slavi kao svoje; da srpske poraze doživljava kao svoje; da Kosovski boj vječno bije kao Srbin; da zakuka "o kukavno srpstvo ugašeno" kad osjeti da je Crna Gora ugrožena; da zna kako su sve druge vjere lažne izuzev SPC, koja je jedina prava, i kojoj se suprotstavlja lažna CPC.

Vrijeme je učinilo svoje: mali Rade je postao veliki vladika pod strogim nadzorom braće Srbijanaca. Ostvario je što je ostvario i otišao u nebesko carstvo.

Sad rajni Rade s neba gleda svoju Crnu Goru i vidi čudo neviđeno, kako biva što biti ne može: posrbi se plahi i lakomi, pravi Crnogorci ostadoše usamljeni! Jasno mu je da - ko na nebu ak' i malo stoji, više vidi no onaj na Zemlji, i da - koji sretnik na ovaj sv'jet pođe, njemu mudrost čovječanstva dođe. Sjeća se da je bio nedužno pastirče kada su mu Simu dod'jelili, Sarajliju, izrod Milutina, da ga uči i da ga nauči; učitelja drugog nije ima' do đavola i prepredenjaka, spomenutog Simu Sarajliju!

A kad ga je pisat naučio prešao je na višu nauku: da od njega Srbina napravi! "Poturice" - veli - "istrijebi! Od njih vajde ionako ne bi. Prikloni se srpstvu svekoliku, i Kosovu, ne gubi priliku!"
I uspje mu, poganom ćafiru, Crnu Goru ne pusti na miru. Posrbi me, a ja Crnogorce, koje muke, da ti je znat', čoče! Pa me rđa na prevaru dobi: "Uzmi pero, moj đakone dobri!" veli meni, a sam gusle uze, pa nastavi glasom gospodara: "Sitno piši što ću ja pjevati, slavni Vijenac sad ćemo skovati!" I tako smo stih po stih zidali, dok ga nismo sasma sazidali.

Sada gledam s nebeskih visina šta je mrčo šćio sa Vijencem: da porobi i prisvoji Goru, kano da je na sablju dobio, pa da bude njegova prćija! Sabljom nije, al' Vijencem jeste.

Opaku je smislio rabotu: V'jenac smjesta metnut u lektiru, okitit ga najljepšim hvalama, utuvit ga u glavu đacima, bilo koje vjere i nazora, koji će ga vječno obožavat i njegove norme ispunjavat.

Njegošu se lice pomračilo, zaleleka i gorko zaplaka; s neba pljušti kiša ka iz škafa, grmi, puca, munje sijevaju, a kroz huku njegov glas probija:

„Viđ' vragova, jadnih ministara,
nepismenih prosvjetnih vladara,
što u škole bruku uniješe
svojoj duši goleme grijehe,
pisanije mržnjom natopljene
nečovještvom ružnim zadojene,
da bi razdor vječiti stvorili
međ' narode sukob usidrili.
Strašilo je slušat što se radi!“

Kune Njegoš svoje prosvjetare:
»Kugo ljudska, da te Bog ubije,
ali ti je malo po' lektire
što si svojom zlobom otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na školske klupe izbljuvala:
Ivo Andrić, Meša Selimović,
Danilo Kiš i Zuvdija Hodžić,
na tron' sjede, nepravo uzeti,
junaci su tvoji, a ne hulje,
literate, a ne okot kleti!«

Kada viđe što mu učinješe,
lošem društvu njega pridodaše,
Njegoš gromko jeknu sa nebesa:
»A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka veđu vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga...«

Odmah zatim viknu iz sveg glasa
vlasnicima njegova imena,
pohlepnijem uzurpatorima,
ministrima, političarima:
»Bog vas kleo, pogani izrodi,
što će Gorski v'jenac u školama!
Nijesam ga za đecu spjevao!
Mičite ga iz đetinjih ruku,
i mičite s mene grdnu bruku!
Što trujete nedužna stvorenja
i daleka neka pokoljenja!«