Subota, 20. jul 2024. godine, osvanula je kao iz bajke. Sunce je ranom zorom obasjalo prozor moje male planinske kuće, šaljući zlatne zrake sa Visitora pravo u moju sobu. Magla se polako povlačila sa Plavskog jezera, otkrivajući njegovu tirkiznu površinu koja se presijavala poput dragulja. Buđenje u takvom okruženju bilo je poput sna, ali ubrzo sam se vratio u stvarnosti jer je pred nama bio uzbudljiv dan. Spreman za još jedno terensko istraživanje, ustao sam i pripremio svoj ruksak. Težak i pun neophodne opreme, bio je moj vjerni saputnik na mnogim avanturama. Dok sam završavao poslednje pripreme, zazvonio je telefon. Sa druge strane linije bio je Boban Redžepagić, službenik Javnog preduzeća za Nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG). Njegov glas je bio ispunjen uzbuđenjem dok mi je saopštavao da ćemo, uz podršku direktora Nacionalnog parka Prokletije, Miralema Metjahića, krenuti u otkrivanje ljepota Hridskog jezera i Hridske gore. Terensko vozilo je već čekalo ispred moje planinske kuće, spremno da nas odveze na putovanje kroz čarobne pejzaže Prokletija.

Magične boje Hridskog jezera

Krenusmo polako, pridružuje nam se Snežana Didanović, biolog, da zajedno istražimo ljepote Hridskog jezera i Hridske gore. Naša planinarska ruta vodi nas kroz čarobni predio: Plav-Komarača-Babino polje-Hridska krivina-Kolašinaca katun-Bajrovića katun-Hrid-Hridsko jezero na visini od (1970) metara nadmorske visine. Terensko vozilo poskakuje preko puta koji su snažne vode i bujice prilično razorile, dodajući dozu avanture našem putovanju. Rijeka Komarača, sa svojim žuborom i vodom koja se presijava na jutarnjem suncu, tiho otiče, stvarajući savršen zvučni pejzaž za našu ekspediciju. Pred nama se prostire Babino polje, beskrajno zelenilo prekriveno cvjetnim tepisima, dok iznad njega dominira masivna planina Starac sa svojim vrhom Crni krš (Bandera) na (2.426) metara nadmorske visine. Stoji snažno i impresivno, poput čuvara, braneći u njenom podnožju ovce i katune. Njena veličanstvena prisutnost čini se neprohodnom i neosvojivom a ipak je tako lijepa, privlačeći pogled svakog putnika.

Autori teksta na katunu Kolašinaca

Rijetki su oni koji su se usudili da je pohode, jer predstavlja pravi izazov, ali i potencijalnu turističku rutu za brojne istraživače, planinare i sve one željne avanture. Dok se probijamo kroz ovaj netaknuti pejzaž, veliki podbjel i valerijana lelujaju na laganom povjetarcu, kao da nas pozdravljaju na našem putu. Valerijanini nježni cvjetovi plešu u ritmu prirode, dodajući notu čarolije našem putovanju. U ovom bajkovitom okruženju, svaki korak vodi nas dublje u srce divljine, otkrivajući sve skrivene ljepote prirodnih dragulja dostupnih samo onima koji se usude da krenu putem avanture.

Sa naše lijeve strane pojavljuje se Eko naselje „Hrid“ u Babinom polju, mirno i očaravajuće smješteno u ovom zabačenom kutku prirode. Ovo naselje, vlasništvo Enesa Dreškovića, nekadašnjeg direktora Nacionalnog parka Prokletije, svjedoči o njegovom neumornom radu i brojnim lijepim inicijativama koje je pokrenuo na Prokletijama. Nažalost, ne nalazimo ga tamo i nastavljamo naš put.

Hajrat česma Halila i Zinke Redžematović

Kod Hridske krivine, (mjesta koje je tradicionalno za okupljanje planinara na ovoj ruti od 20 km) prizor koji oduzima dah: krdo konja mirno stoji na putu, kao da čuva ulaz u ovaj magični svijet. Izlazim iz vozila kako bih snimio nekoliko kadrova, dok drugi službenik JPNPCG, Denis Rugovac, prilazi i srdačno se pozdravlja sa nama. Njegova ljubaznost i poziv na kafu i posluženje doprinose toplini ovog bajkovitog jutra. Zahvaljujem mu se na ljubaznom pozivu i obećavam posjetu neki drugi put. Nastavljamo našu vožnju, susrećući usput druga terenska vozila koja idu ka katunima i Hridskom jezeru. Put se probija kroz šumu punu jele i smrče, a na većim visinama i molike, dok tu i tamo zablista sakrivena breza. Šuma pored puta djeluje kao iz bajke; često zastajkujemo da zabilježimo brojne lijepe kadrove ovih nestvarnih prostora.

Mnoge izvorske vode protiču kroz ove šume, stvarajući omanje potoke čije se kapi rasipaju po ljekovitom bilju, dajući ovom kraju poseban šarm. Zvuk žubora vode i svježina koju donosi čini da se osjećamo kao da smo zakoračili u neki skriveni raj na zemlji. Svaki korak i svaki prizor potvrđuju ljepotu i čaroliju Nacionalnog parka Prokletije, otkrivajući nam njegove skrivene dragulje u punom sjaju.

Enesova česma

Polako se terenskim vozilom probijamo kroz vijugave planinske puteve, osjećajući svaki udarac i trzaj pod gumama. Put nije lak, ali nagrada je svaki pogled na beskonačnu ljepotu koja nas okružuje. Ispod nas, u daljini, Plav i plavska dolina sa svojim mirnim jezerom postaju samo tačkice, dok shvatamo da smo na velikoj nadmorskoj visini.

Nailazimo na katun starog bratstva Kolašinaca, đe nas dočekuju toplim osmjesima i pričama iz davnina. Njihove priče prenose duh ovog mjesta, njegove legende i tradicije koje su ovdje žive već generacijama. Svaka riječ je kao šapat prošlosti koji odjekuje kroz planinske vjetrove i vrhove. Sa katuna se pruža nevjerovatan pogled na prve plodove modro-plave borovnice. Njihova ljepota i miris opijaju čula, dok rijetke planinke vrijedno sakupljaju ovaj dar prirode i planina. Njihove korpe se polako pune ovim sočnim plodovima, čiji ukus i boja čine da se osjetimo kao dio ove čarobne harmonije prirode.

Borovnice, okupane jutarnjim suncem, blistaju kao dragulji na zelenoj pozadini, dok miris svježe ubranih plodova ispunjava vazduh. Ove plodove planinke skupljaju s toliko pažnje i ljubavi, čuvajući tradiciju i bogatstvo koje im je priroda podarila. Svaki trenutak proveden u ovom idiličnom okruženju ispunjava nas osjećajem mira i povezanosti sa prirodom. Dok se pripremamo za nastavak našeg putovanja, zadržavamo se još trenutak, upijajući ljepotu i čaroliju ovog mjesta, svjesni da smo svjedoci nečeg zaista posebnog i rijetkog. Ovo je putovanje kroz Nacionalni park Prokletije, koje nas vodi kroz njegova skrivena čuda i neotkrivene dragulje, ostavljajući nas očaranima i duboko povezanim sa prirodom koja nas okružuje.


Vode i izvori na ovim planinama čuvani su kroz vjekove sa pažnjom i ljubavlju, zidani i obnavljani kako bi služili pastirima, planinkama, kao i brojnim stadima ovaca i goveda koja su nekada krasila ove predjele. Svaki izvor i česma pričaju svoju priču, svjedočanstvo o vremenu kada je svaki gutljaj vode bio dragocjen dar prirode. Mlađe generacije, svjesne nasleđa svojih predaka koji su izdizali i boravili na katunima, obnavljaju i zidaju hajrat česme kao uspomenu na svoje korijene i duše onih koji su nekada hodili ovim stazama. Ove česme, podignute za žedne putnike, planinare, mještane, pastire i sve one koji se nađu u planini, predstavljaju oaze osvježenja i sjećanja.

Jedna od takvih hajrat česama, podignuta za dušu Halila i Zinke Redžematović, stoji kao svjedok vremena i ljubavi prema zemlji i vodi. Hladna izvorska voda, koja teče iz ove česme, okrepljuje nas, osvježava i puni novom energijom. Svaki gutljaj nosi sa sobom osjećaj povezanosti sa prošlošću, sa dušama predaka koji su se brinuli o ovim izvorima. Ispijajući ovu kristalno čistu vodu, osjećamo kako nas prožima snaga planine, vraćajući nas u sadašnjost, ali i podsjećajući na trajnu vezu između ljudi i prirode. Ovo je trenutak mira i refleksije, trenutak kada svaka kap vode postaje simbol poštovanja prema zemlji i njenim neprocjenjivim darovima. Dok nastavljamo naše putovanje, ove hajrat česme ostaju kao svetionici gostoprimstva i sjećanja, podsjećajući nas na trajnu vrijednost brige o prirodi i zajednici.

Babino polje i planina Starac

Sljedeći na našem putu je Bajrovića katun, kao iz bajke, đe vrijedna planinka Ermina Redžematović predano radi i obnavlja život ovog sakrivenog raja. Na ovom katunu, Ermina uzgaja stoku i obnovila je nekoliko omanjih planinskih koliba koje sada dočekuju goste i strance željne mira i prirode. Katun nosi naziv „Samelova koliba“ i svaka od tih koliba odiše toplinom i gostoprimstvom. Modro-zelena bašta, puna plodova krompira, paprike, bundeva i tikvica, kao da je izašla iz najljepših priča. Plodovi sijaju bogatstvom prirode a njihove boje i mirisi mame osmijehe na lica svih koji prolaze. Na malom bosanskom šporetu, stara tradicija se budi; spremaju se jela koja podsjećaju na dom i djetinjstvo: pita, mladi i stari sir, skorup, pečene paprike, kiselo mlijeko i domaći hljeb. Priprema ovih specijaliteta zahtijeva vrijeme i ljubav, ali rezultat je uvijek vrijedan čekanja.

Okolinom katuna boravi sedam krava na ispaši, dok omanja jata živine čupkaju slasne borovnice sa zemlje. Svaki kutak ovog mjesta odiše životom i harmonijom. Sa katuna se vije tanak dim, noseći sa sobom mirise koji mame i obećavaju. Vrijedna Ermina razliva mlijeko u karlicama i pažljivo priprema mladi sir i skorup, njeni pokreti odražavaju vještinu i predanost. Dok prolazimo, Ermina maše rukom Bobanu Redžepagiću, pozivajući nas da svratimo. Obećavamo da ćemo to učiniti u povratku osjetivši toplinu njene gostoljubivosti. Žamor zadovoljnih stranaca remeti ovu idiličnu atmosferu, ali i dodaje notu živosti i radosti ovom sakrivenom kutku prirode. Bajrovića katun je kao živi muzej prošlih vremena, mjesto đe se čuva svaki trenutak, svaki običaj i svaki dio prirode sa posebnom pažnjom. Ovdje se tradicija i gostoprimstvo prepliću u savršenoj harmoniji, stvarajući osjećaj kao da smo zakoračili u bajku, đe su svi dobrodošli i đe se živi u skladu s prirodom.

Eko naselje Hrid u Babinom polju

Malo dalje od Ermine, nakon jednog kilometra puta, stižemo do drugog dijela Bajrovića katuna. Na ovom mjestu, kao stari vojnici čuvari, stoje napuštene kolibe koje djeluju tužno i zaboravljeno. Njihova tišina nosi težinu prošlih vremena a iz njihovih vrata i prozora viri staro pokućstvo, svjedočeći o životima koji su ovdje nekada odvijali. Dok prolazimo pored ovih koliba, misli mi lete unazad, pitajući se koliko su generacija othranile i odškolovale ove skromne građevine. Većina potomaka, od kojih su mnogi postali priznati doktori, profesori, intelektualci, svoje prve korake napravili su upravo na ovim katunima. Sa teškim planinskim hljebom, koji su njihove majke i očevi sa ljubavlju i mukom pripremali, ova đeca su rasla, učila i odlazila u daleki svijet, noseći sa sobom uspomene na jednostavan ali ispunjen život.

Razmišljam o mojoj državi i Ministarstvu poljoprivrede, koje bi uz podsticajne mjere i bespovratna sredstva moglo podržati obnovu ovih katuna. Zamislite samo, ove napuštene kolibe mogle bi postati brend u turizmu, autentične oaze za posjetioce željne mira, prirode i tradicije. Takođe, mogli bi postati centri za proizvodnju zdravog mesa i mliječnih proizvoda, vraćajući život i prosperitet u ove planinske krajeve. Dok gledam ove kolibe, osjetim težinu prošlih vremena i sjetu za nečim što je prošlo, ali i nadu da bi se te tradicije mogle obnoviti i oživjeti. Ovi katuni nisu samo simboli prošlosti, već i potencijal za budućnost, mjesta đe se može ponovno uspostaviti veza između ljudi i prirode, tradicije i modernog života.

Uz put srećemo i pripadnike granične policije Crne Gore, čija prisutnost dodaje osjećaj sigurnosti na ovoj divljoj stazi. Ovi čuvari granice marljivo patroliraju ovim područjem, pazeći na svaki korak i osiguravajući da planinari koji pređu iz Albanije u Crnu Goru prijave svoj ulazak u drugu državu. Planinari se rado prijavljuju ovim predanim službenicima, osjećajući se sigurno i podržano dok prelaze iz jedne države u drugu. Prisustvo granične policije simbol je međusobnog poštovanja i saradnje između susjednih zemalja, koje dijele ove veličanstvene planine. Dok nastavljamo naše putovanje, razmišljam o tome kako su granice ovdje samo linije na mapi, dok su planine i priroda te koje zaista povezuju ljude. Svaki susret, svaki pozdrav, svjedoči o duhu zajedništva koji prožima ove prostore, stvarajući osjećaj globalnog sela đe svi dijele ljubav prema prirodi i avanturi.

Eko katun Samelova koliba na Bajrovića katunu

Nastavljamo naš put ka Hridskom jezeru i Hridskoj gori, uronjeni u čaroliju prirode koja nas okružuje. Prate nas šume molike, visoke i stamene, pružajući nam hlad i mir dok se probijamo kroz njih. Svaki korak donosi novu ljepotu a na proplancima često zastajemo da snimimo kadrove, pokušavajući uhvatiti dio ove divlje ljepote koja nas opčinjava. Sa jednog od proplanaka se pruža veličanstven pogled na masivni Hridski krš. Djeluje tako moćno, magično i neosvojivo, kao i sva divlja ljepota Prokletija. Njegovi visoki vrhovi prekriveni su maglom, dodajući notu misterije i izazova. U tom trenutku, ugledam srnu koja se pojavi iza šume molike. Njene krupne oči nas znatiželjno posmatraju a onda nestane u tren oka, kao duh planine koji nas je došao pozdraviti.

Ćudi planine su zaista nepredvidive. Pored makadamskog puta, podignut je omanji prelijepi planinarski dom-sklonište, pravi dragulj za one koji se nađu u nevolji. Ovaj dom nije zaključan i u njemu se nalaze ležajevi i stolovi, pružajući sigurno utočište u slučaju nevremena i nepogoda. Međutim, nedostaje mu dozer sa vodom i makar par ćebadi za slučaj da oni koji se sklone budu pokisli ili promrzli. Takođe, nedostaje i nekoliko knjiga, koje bi planinarima pružile razonodu u trenucima predaha, jer na ovom mjestu nema signala ili je vrlo slab. Poželio sam da prenoćim u toj oazi mira i tišine, diveći se zvjezdanoj noći bez svjetlosnog zagađenja. Uz malo boje i sređivanja, ovaj planinarski dom mogao bi dobiti notu koju zaslužuje. Plašim se da bi ovako, prepušten zaboravu, mogao propadati a na planini je neophodno imati ovakve objekte. Nikada ne znamo koga možemo spasiti i sačuvati od nepredvidivih i divljih ćudi planine. Dok nastavljamo naše putovanje, razmišljam o važnosti očuvanja ovih skloništa. Svako od njih je svjedok ljudske upornosti i brige za druge, mjesto đe se može pronaći sigurnost i spokoj usred divlje prirode. Ovaj planinarski dom nije samo sklonište, već simbol solidarnosti i ljudske prisutnosti u surovom ali prelijepom okruženju Prokletija.

Planinarska kuća-sklonšte prema Hridskom jezeru

Naprijed ka Hridskoj Gori i Hridskom jezeru, nailazimo na napuštenu i zapuštenu kamenu kuću, pokrivenu šindrom, koja izgleda kao da je izvučena iz bajke. Postavljena između visokih stabala molike, ova kuća ima očaravajući pogled ka Plavu, pružajući prizore koji oduzimaju dah. Unutrašnjost kuće, sa drvenim podom i skromnim prostorom, odiše nostalgijom i uspomenama na prošla vremena. Iako napuštena, ova kuća bi mogla poslužiti kao sklonište za nadzornike, službenike JPNPCG, graničnu policiju ili planinare koji prolaze ovim stazama. Pored nje se nalazi izvor kristalno čiste vode, koji dodaje dodatnu vrijednost ovom zdanju.

Dok stojimo pred ovom kućom, zamišljamo je obnovljenu, kako pruža utočište umornim putnicima i planinarima, mjesto đe mogu naći mir i sigurnost. Njena kamena struktura, čvrsta i postojana i krov od šindre koji priča priču o vještini starih majstora, čine je savršenim skloništem u ovim surovim planinama. Nažalost, kuća je napuštena, ali potencijal koji ima je neizmjeran. Mogla bi postati sigurno utočište, oaza mira u srcu divlje prirode, mjesto đe bi se putnici mogli skloniti od nevremena i pronaći sigurnost u njenim čvrstim zidovima. Dok nastavljamo naš put, misli mi lete ka obnovi i ponovnom oživljavanju ovakvih zdanja. Svaka napuštena kuća, svaki zaboravljeni izvor, nose u sebi potencijal da postanu dio nečeg većeg, da služe novim generacijama i pričaju priče prošlosti. Ove kuće nisu samo građevine, već svjedoci istorije i života u planinama, koji zaslužuju da budu sačuvani i obnovljeni.