Da obećanjima i neizvršenjima obećanog od zvaničnika BiH prema Evropskoj uniji, nema kraja, potvrđuje namjerno neusvajanje samo tri zakona (odluke) u povodu ispunjenja Plana rasta:
1. Zakona o jedinstveniom broju za hitne pozive na nivou Države,
2. Ukidanje entitetskog veta pri glasanju i
3. Imenovanje nedostajućih sudija Ustavnog suda BiH.

Ove zakone (odluke) blokirala je Dodikova bratija, a ni Čoviću nije bilo mrsko što su to učinili. To što je već u startu izgubljeno grantovskih (bespovratnih) 103 miliona eura, izgleda da njih nije briga, iako se budžet entiteta RS održava enormnim zaduženjima (1,1 milijardu na Banjalučkoj berzi) i tako krpe najosjetljivije budžetske rupe, a dobavljači neka čekaju namirenje svojih potraživanja do sudnjeg dana. Istina, RS od bankrota spašavaju i sredstva Uprave za indirektno oporezivanje BiH, gdje je prošle godine ovaj Entitet povukao više sredstava uplaćenih po osnovu indirektnih poreza za milijardu i 65 miliona nego što mu po kriterijima uplate pripada, budući da je njegovo učešće iznosilo svega 18,18% (zvaničan podatak UIOBiH za 2023.). Stoga ne čudi pitanje ambasade SAD: gdje su potrošene 1,1 milijarda? Objašnjenje ministrice finansija RS-a (Zore Vidović) da Amerikanci ne znaju računati, bilo bi duhovito, da nije žalosno. Zaduživanjem, ne samo u RS-u, već i u Federaciji, prvo se podmiruju favorizovane firme, odnosno stranačko-tenderski miljenici, budući da će oni biti glavni faktori i pri lokalnim izborima. Najkraće, njihovi miljenici (načelnici) moraju pobijediti jer su uglavnom u pitanju njihovi mlađi referenti, a ne načelnici koji su u funkciji građana. Ako to narodu (glasačima) nije jasno, onda mu ne može baš niko pomoći. Na sličnom fonu je i konačno usvajanje budžeta BiH. Iako mi zvanično nije poznato zašto je tek sada došlo do usvajanja ovoga budžeta (a trebalo je biti u decembru mjesecu), pretpostavljam da su u pitanju silna primanja velikog broja poslanika, ministara, ministarstava, agencija i armije uhljeba i kupovina zgrade Uprave za indirektno oporezivanje BiH u Banja Luci, koju je „namjenski“ izgradio Dodiov kum Radišić, a koji će ju prodati za 100 miliona KM. Dakle, kada se usaglase lični i uskostranački interes, onda se odluke ipak donose.

Očekivati poklon (grant) Evropske unije u situaciji kada se prijeti odcjepljenjem RS-a, ratom, krčmljenjem državne imovine, izgradnjom Južne interkonekcije po diktatu (i interesima) Čovićeve interesne skupine, nepoštivanjem odluka Ustavnog suda BiH, itd., iluzorno je. Ali, čak i u takvoj situaciji, bh zvaničnici rade po svom, odnosno s jedne strane žele sredstva EU, a s druge strane tobože brane svoje principe, obojene u etničke boje. Jer, pobogu, kakav li je to prenos nadležnosti sa nivoa entiteta na nivo Države, kada je u pitanju Jedinstveni broj za hitne slučajeve?! Može li npr. pri izbijanju požara biti važnije sa kojeg broja je upućen poziv ili da se poziv učini što je moguće prije?! Branjenje ovoga „principa“ suvišno je čak i za seriju „Lud, zbunjen, normalan“. Ukidanje entitetskog veta sam Dodik je svojevremeno zastupao, a neimenovanje nedostajućih sudija Ustavnog suda BiH putokaz je za ulazak u zonu anarhije. Stoga se postavlja logično pitanje: kome navedene nelogičnosti i bezobrazluk odgovaraju i zaštgo? Odgovor može biti samo jedan: da se država BiH učini nefunkcionalnom, besmislenom i neodrživom. Uostalom, to je bio cilj velikosrpske i velikohrvatske politike od 1990-tih godina do danas. Stoga, očekivati da će ovaj sramni cilj biti olako napušten, iluzorno je. To što su njegovi protagonisti predstavnici naroda kojeg u BiH stvarno živi svega 7,1% (Hrvata) ili 28,04% (Srba), a koji participiraju u vlasti na svim nivoima, čak više od pariteta, nije važno, jer se to podrazumijeva, odnosno onaj u Hercegovini ili u Laktašima je ravnopravan sa mnom u Cazinskoj krajini ako je pet puta ravnopravniji. Budući da sve ovo odlično znaju i predsdtavnici tzv. Međunarodne zajednivce, na čelu sa K. Šmitom, postavlja se pitanje: zašto oni ne reaguju u skladu s normama Dejtonskog sporazuma? Dio odgovora na navedeno pitanje autor ovoga teksta dao je u kolumni „Dokle će Evropi smetasti Bošnjaci-muslimani?“ i zaključio da su za to dva ključna razloga: činjenica da su Bošnjaci većinski narod u državi BiH i da su konačno politički narod, koji više ne dopušta da bude meta za potkusurivanje susjeda i komšija. Usto, licemjerstvo Međunarodne zajednice vidjelo se prije nekoliko dana kada su u općini Bratunac odali poštu na „Vojničkom groblju“ upravo i izvršiocima genocida u Srebrenici!? Da li je jedan od razloga za ovaj sramni čin „demokratske“ Evrope avans za poklapanje nalazišta LITIJA kod Lopara, ostaje da se vidi, iako su rude vlasništvo države BiH. Nadalje, biće zanimljivo da li će ti isti poštovaoci žrtava rata doći u Kamičane (Kozarac) i odati počast prvom stvarnom, a nedosuđenom genocidu u BiH ili su već zaboravili najveću grobnicu Bošnjaka i Hrvata, Tomašicu, koja se nalazi u blizini!?

S obzirom na pravni ustroj države BiH, za koju istinski moraju biti zainteresovani Bošnjaci, jer su oni bez Države bezlična masa, postavlja se pitanje šta oni (Bošnjaci) moraju činiti. Odgovor se nalazi u slijedećem:
• zalagati se za građansku državu BiH, u kojoj jedan čovjek čini jedan glas,
• kadrovsku politiku, u kojoj neće ključna ministarstva (finansije, pravdu i vanjsku trgovinu i ekonomske odnose sa inostranstvom) neprekidno prepuštati drugima,
• ne dopuštati da finansiramo rasturače Države preko Uprave za indirektno oporezivanje,
• odrediti realne prioritete razvoja i poštovati dinamiku njihovog izvršavanja,
• ne gložiti se bar u onim kantonima gdje su Bošnjaci većina i učiniti te kantone racionalnim i poželjnim za život u ekonomskom, obrazovnom i svakom drugom smislu,
• formirati Ekspertne timove za izradu razvojnih projekata iz Evropske unije, koji bi bili suporti kantonalnim Agencijama za razvoj,
• natjerati akademsku zajednicu, u prvom redu javne univerzitete, da se aktivno uključe u izradu razvojnih projekata putem finansija, odnosno da se finansiraju po formuli: 1/3 sredstava da plaćaju roditelji studenata koji to objektivno mogu, 1/3 da univerziteti zarade preko svojih Instituta za razvoj i 1/3 sredstava da pokrivaju budžeti kantona.

Ako ne prihvatimo i ne budemo poštovali sedam navedenih principa, bojim se da ćemo ostati bez naroda. Jer, Krajina, kao nekad nagušće naseljeno područje BiH, postaje svakim danom sve više pusta. Ova činjenica najbolji je pokazatelj „kvaliteta“ politika koja se ovdje vodi. Sve ostalo je priča za malu djecu, kojih je u učinicama sve manje. Ljudi, dokle?!