Komentari
MUFTIJA KUDIĆ: NAŠA ZEMLJA JE EMANET SVIH NAS
|
|
Autor: MINA
Objavljeno: 19. July 2024. 15:07:19
BIHAĆ, 19. JULI 2024. (MINA) – Muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić danas je u hutbi, koju je kazivao u Gradskoj džamiji u Bihaću, povodom godišnjice obilježavanja najtežih zločina s elementima genocida na području Prijedora i doline Sane poručio da je potrebna stalna borba za istinu.
Sutra je 20. juli, simbol stradanja muslimana Bosanske krajine, u gradovima i mjestima doline Sane, a hutba ovim povodom pročitana je i u drugim džamijama.
Kako je podsjećeno, od Biljana, preko Prijedora, Kozarca pa sve do Bosanskog Novog, svaki dan u julu 1992. godine vršeno je ubijanje, protjerivanje i uništavanje nesrpskog stanovništva.
„Bošnjaci Prijedora pripremali su se tih dana za žetvu rodne pšenice po prijedorskim poljima, a kao većinski narod, u ovom dijelu Bosne i Hercegovine živjeli su u skladnim međukomšijskim odnosima. Prema njihovom svjedočenju, često su prema nemuslimanima bili čak i bolji nego prema svojim komšijama muslimanima. Zajedno su obilježavali praznike, družili se i bili prijatelji, sve do tog tragičnog jula 1992. godine. Naivno su vjerovali da će biti pošteđeni i spašeni ako nikome ništa loše nisu učinili. Svi zločini koji su izvršeni nad njima bili su učinjeni od onih koje su najbolje poznavali“, naveo je muftija Kudić.
Dodao je da je teško naći grad u kojem je na jednom mjestu vršeno izdvajanje i obilježavanje stanovništva, kao što je to učinjeno s nesrpskim stanovništvom u Prijedoru koje je obilježeno bijelim trakama. Ubijani su Bošnjaci na kućnim pragovima, transportirani u veliki broj zloglasnih logora i na kraju zatrpavani u najveću masovnu grobnicu poslije Drugog svjetskog rata - u Tomašicu.
„Oni koji su planirali, a zatim realizirali genocid nad Bošnjacima bili su svjesni da to nije samo zločin s ciljem uništenja jedne skupine i jednog naroda u jednom vremenu. Znali su da će to ostaviti teške posljedice na sve preživjele, pa i na cijelu zajednicu. Izdvajanjem muškaraca i njihovim svirepim ubijanjem, zatim silovanjem i zlostavljanjem žena nanijeli su težak gubitak i bol ne samo njima nego i njihovim najbližima, a u konačnici i cijelom bošnjačkom narodu“, kazao je on.
Naveo je da nas „Kur'an uči da je faraon ubijao sinove Benu Israila a ostavljao žensku djecu“.
„Cilj faraona bio je da uništi potomstvo Izraelćana tako što su ostavljana samo ženska djeca, a sva muška pa i ona tek rođena djeca su ubijena. U takvom stanju žene nisu mogle opstati same i ne bi se nastavilo potomstvo naroda Israilovog. Drugi cilj faraona bio je - fizičko, emocionalno i duhovno slamanje žene. Poseban je bol majke koja s mukom i nadom nosi svoje dijete u trudnoći da bi nakon rođenja dijete bilo ubijeno. Između tog faraonskog genocida i genocida devedesetih godina gotovo da nema razlike. Ubijanje golorukih muškaraca i dječaka diljem Bosne i Hercegovine bio je samo početak stvarne namjere. Cilj je bio jasan - da se više ne rađaju muslimanska djeca, a oni koji ostanu živi će cijeli svoj život nositi teret sjećanja i bit će traumatizirani jer će više puta biti emocionalno ubijani“, akcentirao je on.
Konstantno vršenje strašnih zločina od 1992. godine u Prijedoru do 1995. u Srebrenici govori nam da genocidne namjere neprijatelja nisu jenjavale, već suprotno, one su se pojačavale, istaknuo je muftija.
„Zašto bismo danas vjerovali da se nešto promijenilo!? Zločinci su uvijek isti u svojim zločinačkim namjerama, a uz to nastoje sebe i sve druge obmanuti da nikakvo zlo nije počinjeno. Međutim, od toga je teže i opasnije kada pripadnici naroda od kojih potječu zločinci nastoje skrivati i negirati očiti zločin. Mnogi među njima još su živi i znaju nešto o kolektivnim grobnicama i mjestima stratišta naše braće i sestara, ali ne žele to obznaniti. Svojom šutnjom ne dozvoljavaju da se ekshumiraju mrtva tijela i da se srca i duše njihovih najbližih smire. A najviše ih u tome podstiču oni koji javno i brutalno negiraju da je počinjen genocid“, kazao je on u Bihaću.
Osim što je mjesec juli simbol stradanja Bošnjaka, on je ove godine i početak 1446. godine po Hidžri.
„Naš narod je, nažalost, najbolje razumio Hidžru u vremenu svog kolektivnog stradanja. Sve poruke Hidžre su usmjerene da se blagovremeno pripremimo za moguće izazove i opasnosti. Kao i svaka hidžretska godina, i ova nas podsjeća na dvije dimenzije Hidžre - historijsku i duhovnu. Ispravno razumijevanje Hidžre muslimane usmjerava kroz stoljeća: daje nam smjernice kako i na koji način razumjeti svoj dom i svoju domovinu“, naveo je muftija Kudić.
Poslanik, a.s., je rekao da nakon oslobođenja Mekke nema hidžre već slijedi borba i namjera da se sačuvaju najvažnije vrijednosti svakog čovjeka, univerzalne vrijednosti, a to su: njegov život, vjera, čast, imetak i razum.
„I da ništa drugo nismo uzimali iz Kur'ana osim ajete koji nam govore o Hidžri, znali bismo kako sačuvati te vrijednosti. Allah, dž.š., kaže: Ako ga vi ne pomognete - pa pomogao ga je Allah. Ove riječi nas usmjeravaju da i kada budemo ostavljeni od drugih da je s nama Allah, koji je najbolji Pomagač. U 214. ajetu sure El-Bekare stoji: Allahova pomoć je blizu. Ova pomoć rezervirana je za one koji je zaslužuju, a nju zaslužuju oni koji su izdržljivi i strpljivi u nevoljama, koji su uvjereni da pomoć dolazi samo od Allaha i to onda kada Allah hoće. Biti svjestan ovih riječi daje nam snagu da se ne osvrćemo i ne gledamo uvijek ni prema Istoku ni prema Zapadu, pitajući se kada će pomoć stići, već da sami učinimo napor, da predstavimo istinu istinom, a suzbijemo negiranje i laž. Drugi često neće pomoći iako im je istina potpuno jasna“, kazao je on.
On je, između ostalog, poručio da je naša zemlja emanet.
„Jednu majku Bošnjakinju koja je ostala bez muža i tri sina, koje su zločinci odveli i svirepo ubili, pitali su zašto se vratila svojoj kući, a ona je odgovorila: Da gledam zemlju po kojoj su moja djeca hodila. Naša zemlja je emanet svih nas i naša je obaveza da se vratimo zemlji i mjestima na kojima su naša braća i sestre živjeli, prenoseći istinu budućim generacijama o svemu onome što se u njoj dešavalo. To što nikada na ovom svijetu nećemo saznati cijelu istinu, ne smije nas obeshrabriti da se za istinu borimo i da o njoj stalno govorimo. Zato nam ostaje onaj svijet kada će se otvoriti knjiga istine i gdje će svakom biti kazano: Čitaj svoju knjigu, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati“, izjavio je muftija.
Naglasio je da će „svako od nas čitati knjigu svojih djela, i mi i oni“.
„U toj knjizi je zapisano ko je ubio majci tri sina i njenog muža, ali u toj knjizi će biti zapisano i ono što mi, ali i cijeli svijet, danas činimo da se istina o genocidu u našoj domovini ne zaboravi. Jer, zamagljivanjem i zaboravljanjem istine o genocidu u Bosni, današnji svijet se iznova susreće s velikim izazovima i krizama kakva je, nažalost, ona u Gazi. Draga braćo, sutra 20. jula na musalli budućeg memorijalnog centra u Kamičanima kod Kozarca klanjat ćemo dženazu četverici naših šehida. Pozivam vas da ih dženazom i dovom ispratimo s ovog svijeta, te da svojim dolaskom iskažemo podršku i pružimo utjehu njihovim porodicama“, poručio je muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić.
Sutra je 20. juli, simbol stradanja muslimana Bosanske krajine, u gradovima i mjestima doline Sane, a hutba ovim povodom pročitana je i u drugim džamijama.
Kako je podsjećeno, od Biljana, preko Prijedora, Kozarca pa sve do Bosanskog Novog, svaki dan u julu 1992. godine vršeno je ubijanje, protjerivanje i uništavanje nesrpskog stanovništva.
„Bošnjaci Prijedora pripremali su se tih dana za žetvu rodne pšenice po prijedorskim poljima, a kao većinski narod, u ovom dijelu Bosne i Hercegovine živjeli su u skladnim međukomšijskim odnosima. Prema njihovom svjedočenju, često su prema nemuslimanima bili čak i bolji nego prema svojim komšijama muslimanima. Zajedno su obilježavali praznike, družili se i bili prijatelji, sve do tog tragičnog jula 1992. godine. Naivno su vjerovali da će biti pošteđeni i spašeni ako nikome ništa loše nisu učinili. Svi zločini koji su izvršeni nad njima bili su učinjeni od onih koje su najbolje poznavali“, naveo je muftija Kudić.
Dodao je da je teško naći grad u kojem je na jednom mjestu vršeno izdvajanje i obilježavanje stanovništva, kao što je to učinjeno s nesrpskim stanovništvom u Prijedoru koje je obilježeno bijelim trakama. Ubijani su Bošnjaci na kućnim pragovima, transportirani u veliki broj zloglasnih logora i na kraju zatrpavani u najveću masovnu grobnicu poslije Drugog svjetskog rata - u Tomašicu.
„Oni koji su planirali, a zatim realizirali genocid nad Bošnjacima bili su svjesni da to nije samo zločin s ciljem uništenja jedne skupine i jednog naroda u jednom vremenu. Znali su da će to ostaviti teške posljedice na sve preživjele, pa i na cijelu zajednicu. Izdvajanjem muškaraca i njihovim svirepim ubijanjem, zatim silovanjem i zlostavljanjem žena nanijeli su težak gubitak i bol ne samo njima nego i njihovim najbližima, a u konačnici i cijelom bošnjačkom narodu“, kazao je on.
Naveo je da nas „Kur'an uči da je faraon ubijao sinove Benu Israila a ostavljao žensku djecu“.
„Cilj faraona bio je da uništi potomstvo Izraelćana tako što su ostavljana samo ženska djeca, a sva muška pa i ona tek rođena djeca su ubijena. U takvom stanju žene nisu mogle opstati same i ne bi se nastavilo potomstvo naroda Israilovog. Drugi cilj faraona bio je - fizičko, emocionalno i duhovno slamanje žene. Poseban je bol majke koja s mukom i nadom nosi svoje dijete u trudnoći da bi nakon rođenja dijete bilo ubijeno. Između tog faraonskog genocida i genocida devedesetih godina gotovo da nema razlike. Ubijanje golorukih muškaraca i dječaka diljem Bosne i Hercegovine bio je samo početak stvarne namjere. Cilj je bio jasan - da se više ne rađaju muslimanska djeca, a oni koji ostanu živi će cijeli svoj život nositi teret sjećanja i bit će traumatizirani jer će više puta biti emocionalno ubijani“, akcentirao je on.
Konstantno vršenje strašnih zločina od 1992. godine u Prijedoru do 1995. u Srebrenici govori nam da genocidne namjere neprijatelja nisu jenjavale, već suprotno, one su se pojačavale, istaknuo je muftija.
„Zašto bismo danas vjerovali da se nešto promijenilo!? Zločinci su uvijek isti u svojim zločinačkim namjerama, a uz to nastoje sebe i sve druge obmanuti da nikakvo zlo nije počinjeno. Međutim, od toga je teže i opasnije kada pripadnici naroda od kojih potječu zločinci nastoje skrivati i negirati očiti zločin. Mnogi među njima još su živi i znaju nešto o kolektivnim grobnicama i mjestima stratišta naše braće i sestara, ali ne žele to obznaniti. Svojom šutnjom ne dozvoljavaju da se ekshumiraju mrtva tijela i da se srca i duše njihovih najbližih smire. A najviše ih u tome podstiču oni koji javno i brutalno negiraju da je počinjen genocid“, kazao je on u Bihaću.
Osim što je mjesec juli simbol stradanja Bošnjaka, on je ove godine i početak 1446. godine po Hidžri.
„Naš narod je, nažalost, najbolje razumio Hidžru u vremenu svog kolektivnog stradanja. Sve poruke Hidžre su usmjerene da se blagovremeno pripremimo za moguće izazove i opasnosti. Kao i svaka hidžretska godina, i ova nas podsjeća na dvije dimenzije Hidžre - historijsku i duhovnu. Ispravno razumijevanje Hidžre muslimane usmjerava kroz stoljeća: daje nam smjernice kako i na koji način razumjeti svoj dom i svoju domovinu“, naveo je muftija Kudić.
Poslanik, a.s., je rekao da nakon oslobođenja Mekke nema hidžre već slijedi borba i namjera da se sačuvaju najvažnije vrijednosti svakog čovjeka, univerzalne vrijednosti, a to su: njegov život, vjera, čast, imetak i razum.
„I da ništa drugo nismo uzimali iz Kur'ana osim ajete koji nam govore o Hidžri, znali bismo kako sačuvati te vrijednosti. Allah, dž.š., kaže: Ako ga vi ne pomognete - pa pomogao ga je Allah. Ove riječi nas usmjeravaju da i kada budemo ostavljeni od drugih da je s nama Allah, koji je najbolji Pomagač. U 214. ajetu sure El-Bekare stoji: Allahova pomoć je blizu. Ova pomoć rezervirana je za one koji je zaslužuju, a nju zaslužuju oni koji su izdržljivi i strpljivi u nevoljama, koji su uvjereni da pomoć dolazi samo od Allaha i to onda kada Allah hoće. Biti svjestan ovih riječi daje nam snagu da se ne osvrćemo i ne gledamo uvijek ni prema Istoku ni prema Zapadu, pitajući se kada će pomoć stići, već da sami učinimo napor, da predstavimo istinu istinom, a suzbijemo negiranje i laž. Drugi često neće pomoći iako im je istina potpuno jasna“, kazao je on.
On je, između ostalog, poručio da je naša zemlja emanet.
„Jednu majku Bošnjakinju koja je ostala bez muža i tri sina, koje su zločinci odveli i svirepo ubili, pitali su zašto se vratila svojoj kući, a ona je odgovorila: Da gledam zemlju po kojoj su moja djeca hodila. Naša zemlja je emanet svih nas i naša je obaveza da se vratimo zemlji i mjestima na kojima su naša braća i sestre živjeli, prenoseći istinu budućim generacijama o svemu onome što se u njoj dešavalo. To što nikada na ovom svijetu nećemo saznati cijelu istinu, ne smije nas obeshrabriti da se za istinu borimo i da o njoj stalno govorimo. Zato nam ostaje onaj svijet kada će se otvoriti knjiga istine i gdje će svakom biti kazano: Čitaj svoju knjigu, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati“, izjavio je muftija.
Naglasio je da će „svako od nas čitati knjigu svojih djela, i mi i oni“.
„U toj knjizi je zapisano ko je ubio majci tri sina i njenog muža, ali u toj knjizi će biti zapisano i ono što mi, ali i cijeli svijet, danas činimo da se istina o genocidu u našoj domovini ne zaboravi. Jer, zamagljivanjem i zaboravljanjem istine o genocidu u Bosni, današnji svijet se iznova susreće s velikim izazovima i krizama kakva je, nažalost, ona u Gazi. Draga braćo, sutra 20. jula na musalli budućeg memorijalnog centra u Kamičanima kod Kozarca klanjat ćemo dženazu četverici naših šehida. Pozivam vas da ih dženazom i dovom ispratimo s ovog svijeta, te da svojim dolaskom iskažemo podršku i pružimo utjehu njihovim porodicama“, poručio je muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić.
