Komentari
MUŠTULUK IBRAHIMA KAJANA: “GOSPODARI I SLUGE TINTE”
|
|
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 27. June 2024. 16:06:49
Kako je akademik Mehmed Akšamija muštuluk porukom obradovao akademika dr. Ibrahima Kajana, da mu je iz sarajevske štamparije izašla nova knjiga “Gospodari i sluge tinte”, sa sadržajem - studija, eseja, kritika; tako i mene moj Ibro na sabahu, po američkom vaktu, obradova sa istim haberom i uz to izgledom naslovnice na kojoj se vidi da se iz pera razlijeva Ibrahimova tinta, koja nikada neće presahnuti.
Brže bolje uhvatih se posla da ugrabim dok je Ibrahim Kajan raspoložan za priču, pa iz njega izvukoh nekoliko rečenica da najavimo ovo njegovo djelo. Kaže književnik Kajan da su ovo “teme bez kojih nisam mogao”.
- Jutros mi je, 27. juna, stigla SMS poruka koja je glasila Knjiga Ti je izašla iz štamparije. Sa svog mi ju je telefona uputio Mehmed Akšamija, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - a ona je zapravo značila da je obimna zbirka mojih studija, eseja i kritika Gospodari i sluge tinte II. , oblikovana u knjigu, započela svoj vlastiti život. Sastavljaju je poglavlja s temama koje sam izlagao na javnim skupovima, okruglim stolovima i simpozijima, objavljavao u časopisima, magazinima i novinama, od političkih preobrazbi i procesa urbanizacije naših gradova, o mostarskoj književnoj baštini i njezinoj muzealizaciji, 100-godišnjici Bisera, književnim oblicima i književnim referencima u Hasandedićevu historiografskom djelu, o dr. Smailu Balići i Bosanskim pogledima, o Rešadu Kadiću i njegovu svijetu izgubljenog sklada, Palestini Murata Šuvalića, o dječjim prozama Kemala Mahmutefendića, o temi Morića u istaživanjima Đenane Buturović, do niza autora književnih, društvenih ili historiografskih djela (Muniba Maglajića, Hifzije Bjelevca, Nusreta Idrizovića, Voje Vujanovića, Amira Brke, Gradimira Gojera, Borisa Kastela Jovanovića, Grozdane Olujić, Pavla Pavličića, Mehe Barakovića, Šime Ešića i drugih. Tu su i eseji o likovnim prilozima svijetu pisani iz mog, književnog ugla - o Muniru Vejzoviću, Džeku Hodžiću, Admiru Mujkiću, Merimi Ivković, Ibrahimu Novaliću, Maji Behmen Novalić, Halilu Salčinu...
Da ne zaboravimo dokumentarno-kritičke knjige Seida ef. Smaikića, Milana Jovičića, Ahmeta Kurta i Gradimira Gojera, - kazuje za Bošnjaci.Net naš najbolji pisac.
Ibrahim Kajan ne krije zadvoljstvo o ideji i grafičkom izgledu naslovnice njegove nove knjige:
- Ovo knjiga je, što je posebno zanimljivo i čini mi se dosad neviđeno u izdavačko-grafičkoj praksi, ilustrirana na vrlo poseban i neuobičajen način. Likovno-grafička dimenzija je prezentirana u autorskoj izvedbi akademika Mehmeda Akšamija. Ona predstavlja poseban doživljaj promatrača, a na mene osobno je djelovala - estetskim šokom koji me otriježnjava od "autorske opijenosti" te osvješćuje i nagovara da kažem da knjizi nisam samo ja autor - nego da je nastala u dvojnoj kolaboraciji: Ibrahim Kajan - Mehmed Akšamija.
Čitateljima preostaje da pročitaju sadržaj između dvije korice knjige “Gospodari i sluge tinte” i spoznaju šta je Ibrahim Kajan napisao a Mehmed Akšamija grafikom ukomponovao, i tako otkrijemo njihovu ‘kolaboraciju’. Čak za ovu priliku, ljubitelje pisane riječi od autora iz nove knjige otrgnuh uvodnik. Valja čitati, jer Kajan poodavno izjavio "Ko ne čita postaje ružan"!
Ibrahim Kajan: Riječ-dvije na početku
POSREDNIK, A NE ARBITAR: Nikada sebe nisam smatrao ni tumačem književnosti niti kritičarem knjiga koje sam s velikom žudnjom čitao. Zapravo, bio sam samo odani čitalac, od ranog djetinjstva do dana
današnjega. Ta pozicija, pozicija čitaoca, nije se ničim dala zamijeniti jer ni u jednoj drugoj nisam znao ni mogao osjetiti tako snažno posredovanje između onoga što sam čitao i ljudi
kojima sam o tom govorio, ili im – posredstvom medija, o tome poručivao.
Davno sam našao opravdanje svom stavu koji sada iznosim. Davno, davno u jednom tekstu Vlatka Pavletića, što ga je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uvrstio u
svoju Analizu bez koje se ne može, te u relativno novijem tekstu Marine Šur Puhovske, Smisao tradicije, objavljenom u Diwanu,[1] prije petnaestak godina. U središtu Marininog teksta je izravno pitanje: Šta se zapravo desilo s kritikom koja je nekoć obavljala lijep i pošten posao posredovanja između pisca i čitaoca? Dugo je trajao proces udaljavanja čitaoca i kritičara, kroz koji se kritičar potpuno „osamostalio“, sve do umrtvljavanja jezika, od kojeg su, opet, „i pjesnik i kritičar, svaki na svoj način, potpuno udaljili svog jedinog i svog nezamjenjivog – čitaoca! „Popratni književni djelatnik“ (tako Puhovski naziva kritičara, i iz njega derivirana književnog teoretičara), neprimijetno je zamijenio svoju poziciju posrednika – pozicijom arbitra. Kritičar / teoretičar je, koristeći isključivo um za razliku od umjetnika koji spoznaje osjećajima, u svojoj lukavoj strategiji razvio cijelu školu u kojoj po cijeli dan „premeće šuplje u prazno“, „gomila tuđe stečevine“, „tovari na Hrpu i od nje ponovno uzima“ – da bi se, gle ti ovo! – popeo na Hrpu i zabio svoju zastavu.“ Tako Marina! Šta sad reći? Htio sam posredovati, i to je jednostavno to! U stvarnom životu bio sam najduže (1971.-1991.) u posredničkoj ulozi bibliotekara, a još duže, mjereno kalendarskim godinama, vrlo agilnog medijskog informatora kraćim ili dužim tekstovima u nizu hrvatskih i bosanskohercegovačkih listova i časopisa. Prvi tekstovi moje posredničke pozicije objavljeni su u zagrebačkom časopisu Republika, 1969., a prvi nevješti likovni esej iste godine, u Hrvatskom književnom listu. Kasnije su tekstovi izlazili u Vjesniku,
Večernjem listu, Borbi, Školskim novinama, Oku, Republici, ili u elektronskim emisijama za kulturu U prvom planu književnost Radio Zagreba i Tv emisiji Knjige i ideje Hrvatske radiotelevizije.
U godini 1992., u zagrebačkom Kulturnom društvu Bošnjaka Preporod Hrvatske, pokrenuli smo časopis za kulturu i društvena piitanja Behar, kojem sam bio glavni i odgovorni urednik prvih deset godina. Kasnije sam imenovan glavnim i odgovornim urednikom časopisa Društva pisaca Bosne i Hercegovine Život, koji sam uređivao između 2010. i 2014. godine.
U printanim bh. medijima, objavljen je niz mojih tekstova iz prostora kulture, u Oslobođenju, Odjeku, Prosvjetnom listu, Riječima, Diwanu, Preporodu, Stavu i Avazu, ali i potpuno novim medijima, poput internetskih portala i blogova.
Prije više godina objelodanio sam prvi izbor iz svojih rasutih, posredničkih tekstova po listovima, časopisima i zbornicima i naslovio ga Gospodari i sluge tinte (izdanje Planjaksa,
Tešanj, 2005.). Većina tekstova u toj knjizi je napisana i objelodanjena u prijeratnim godinama.
Sada, nakon 18 godina, uradio sam i drugi izbor nadahnut konceptom i nakanama davnog izdanja, (pretežno) nakonratnih studija, eseja,i kratkih kritika... Gospodari i sluge tinte II.
Fussnote:
1] Šur Puhovski, Marina. Smisao tradicije, Diwan, br. 23-24, 2007.
Brže bolje uhvatih se posla da ugrabim dok je Ibrahim Kajan raspoložan za priču, pa iz njega izvukoh nekoliko rečenica da najavimo ovo njegovo djelo. Kaže književnik Kajan da su ovo “teme bez kojih nisam mogao”.
- Jutros mi je, 27. juna, stigla SMS poruka koja je glasila Knjiga Ti je izašla iz štamparije. Sa svog mi ju je telefona uputio Mehmed Akšamija, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - a ona je zapravo značila da je obimna zbirka mojih studija, eseja i kritika Gospodari i sluge tinte II. , oblikovana u knjigu, započela svoj vlastiti život. Sastavljaju je poglavlja s temama koje sam izlagao na javnim skupovima, okruglim stolovima i simpozijima, objavljavao u časopisima, magazinima i novinama, od političkih preobrazbi i procesa urbanizacije naših gradova, o mostarskoj književnoj baštini i njezinoj muzealizaciji, 100-godišnjici Bisera, književnim oblicima i književnim referencima u Hasandedićevu historiografskom djelu, o dr. Smailu Balići i Bosanskim pogledima, o Rešadu Kadiću i njegovu svijetu izgubljenog sklada, Palestini Murata Šuvalića, o dječjim prozama Kemala Mahmutefendića, o temi Morića u istaživanjima Đenane Buturović, do niza autora književnih, društvenih ili historiografskih djela (Muniba Maglajića, Hifzije Bjelevca, Nusreta Idrizovića, Voje Vujanovića, Amira Brke, Gradimira Gojera, Borisa Kastela Jovanovića, Grozdane Olujić, Pavla Pavličića, Mehe Barakovića, Šime Ešića i drugih. Tu su i eseji o likovnim prilozima svijetu pisani iz mog, književnog ugla - o Muniru Vejzoviću, Džeku Hodžiću, Admiru Mujkiću, Merimi Ivković, Ibrahimu Novaliću, Maji Behmen Novalić, Halilu Salčinu...
Da ne zaboravimo dokumentarno-kritičke knjige Seida ef. Smaikića, Milana Jovičića, Ahmeta Kurta i Gradimira Gojera, - kazuje za Bošnjaci.Net naš najbolji pisac.
Ibrahim Kajan ne krije zadvoljstvo o ideji i grafičkom izgledu naslovnice njegove nove knjige:
- Ovo knjiga je, što je posebno zanimljivo i čini mi se dosad neviđeno u izdavačko-grafičkoj praksi, ilustrirana na vrlo poseban i neuobičajen način. Likovno-grafička dimenzija je prezentirana u autorskoj izvedbi akademika Mehmeda Akšamija. Ona predstavlja poseban doživljaj promatrača, a na mene osobno je djelovala - estetskim šokom koji me otriježnjava od "autorske opijenosti" te osvješćuje i nagovara da kažem da knjizi nisam samo ja autor - nego da je nastala u dvojnoj kolaboraciji: Ibrahim Kajan - Mehmed Akšamija.
Čitateljima preostaje da pročitaju sadržaj između dvije korice knjige “Gospodari i sluge tinte” i spoznaju šta je Ibrahim Kajan napisao a Mehmed Akšamija grafikom ukomponovao, i tako otkrijemo njihovu ‘kolaboraciju’. Čak za ovu priliku, ljubitelje pisane riječi od autora iz nove knjige otrgnuh uvodnik. Valja čitati, jer Kajan poodavno izjavio "Ko ne čita postaje ružan"!
Ibrahim Kajan: Riječ-dvije na početku
 |
POSREDNIK, A NE ARBITAR: Nikada sebe nisam smatrao ni tumačem književnosti niti kritičarem knjiga koje sam s velikom žudnjom čitao. Zapravo, bio sam samo odani čitalac, od ranog djetinjstva do dana
današnjega. Ta pozicija, pozicija čitaoca, nije se ničim dala zamijeniti jer ni u jednoj drugoj nisam znao ni mogao osjetiti tako snažno posredovanje između onoga što sam čitao i ljudi
kojima sam o tom govorio, ili im – posredstvom medija, o tome poručivao.
Davno sam našao opravdanje svom stavu koji sada iznosim. Davno, davno u jednom tekstu Vlatka Pavletića, što ga je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uvrstio u
svoju Analizu bez koje se ne može, te u relativno novijem tekstu Marine Šur Puhovske, Smisao tradicije, objavljenom u Diwanu,[1] prije petnaestak godina. U središtu Marininog teksta je izravno pitanje: Šta se zapravo desilo s kritikom koja je nekoć obavljala lijep i pošten posao posredovanja između pisca i čitaoca? Dugo je trajao proces udaljavanja čitaoca i kritičara, kroz koji se kritičar potpuno „osamostalio“, sve do umrtvljavanja jezika, od kojeg su, opet, „i pjesnik i kritičar, svaki na svoj način, potpuno udaljili svog jedinog i svog nezamjenjivog – čitaoca! „Popratni književni djelatnik“ (tako Puhovski naziva kritičara, i iz njega derivirana književnog teoretičara), neprimijetno je zamijenio svoju poziciju posrednika – pozicijom arbitra. Kritičar / teoretičar je, koristeći isključivo um za razliku od umjetnika koji spoznaje osjećajima, u svojoj lukavoj strategiji razvio cijelu školu u kojoj po cijeli dan „premeće šuplje u prazno“, „gomila tuđe stečevine“, „tovari na Hrpu i od nje ponovno uzima“ – da bi se, gle ti ovo! – popeo na Hrpu i zabio svoju zastavu.“ Tako Marina! Šta sad reći? Htio sam posredovati, i to je jednostavno to! U stvarnom životu bio sam najduže (1971.-1991.) u posredničkoj ulozi bibliotekara, a još duže, mjereno kalendarskim godinama, vrlo agilnog medijskog informatora kraćim ili dužim tekstovima u nizu hrvatskih i bosanskohercegovačkih listova i časopisa. Prvi tekstovi moje posredničke pozicije objavljeni su u zagrebačkom časopisu Republika, 1969., a prvi nevješti likovni esej iste godine, u Hrvatskom književnom listu. Kasnije su tekstovi izlazili u Vjesniku,
Večernjem listu, Borbi, Školskim novinama, Oku, Republici, ili u elektronskim emisijama za kulturu U prvom planu književnost Radio Zagreba i Tv emisiji Knjige i ideje Hrvatske radiotelevizije.
U godini 1992., u zagrebačkom Kulturnom društvu Bošnjaka Preporod Hrvatske, pokrenuli smo časopis za kulturu i društvena piitanja Behar, kojem sam bio glavni i odgovorni urednik prvih deset godina. Kasnije sam imenovan glavnim i odgovornim urednikom časopisa Društva pisaca Bosne i Hercegovine Život, koji sam uređivao između 2010. i 2014. godine.
U printanim bh. medijima, objavljen je niz mojih tekstova iz prostora kulture, u Oslobođenju, Odjeku, Prosvjetnom listu, Riječima, Diwanu, Preporodu, Stavu i Avazu, ali i potpuno novim medijima, poput internetskih portala i blogova.
Prije više godina objelodanio sam prvi izbor iz svojih rasutih, posredničkih tekstova po listovima, časopisima i zbornicima i naslovio ga Gospodari i sluge tinte (izdanje Planjaksa,
Tešanj, 2005.). Većina tekstova u toj knjizi je napisana i objelodanjena u prijeratnim godinama.
Sada, nakon 18 godina, uradio sam i drugi izbor nadahnut konceptom i nakanama davnog izdanja, (pretežno) nakonratnih studija, eseja,i kratkih kritika... Gospodari i sluge tinte II.
Fussnote:
1] Šur Puhovski, Marina. Smisao tradicije, Diwan, br. 23-24, 2007.
