Kolumne
Duhankesa
SAMO PRIHVATANJE ISTINE DONOSI POMIRENJE
|
|
Autor: Akademik dr. Ferid Muhić
Objavljeno: 01. June 2024. 20:06:57
“Niste im nanijeli zlo. Ali oni vama jesu. Sada mrze vas zbog toga!“
Fjodor Mihailovič Dostojevski
Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao. Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.
Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu. Iskoristi odsustvo svog prijatelja, u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.
Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.
U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o Rs, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.
Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča: „Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!? I zašto uopšte smatra da su Srbija, Rs, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!
Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini?“ - odriješito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje: “Da li donosi pomirenje u regiji?“ sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja: “Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori: “Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“; „Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, u regionu, u budućnosti, odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?
Samo prihvatanje istine donosi pomirenje! Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem. (Monitor 518)
Fjodor Mihailovič Dostojevski
Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao. Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.
Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu. Iskoristi odsustvo svog prijatelja, u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.
Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.
 |
U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o Rs, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.
Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča: „Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!? I zašto uopšte smatra da su Srbija, Rs, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!
Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini?“ - odriješito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje: “Da li donosi pomirenje u regiji?“ sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja: “Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori: “Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“; „Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, u regionu, u budućnosti, odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?
Samo prihvatanje istine donosi pomirenje! Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem. (Monitor 518)
 |
