Naša književnost, tačnije naša školska lektira, skandalozno je opterećena neprimjerenim antiislamskim sadržajima, bez izgleda da će u sljedećih petsto godina doći do njene relaksacije. Paradoksalno, najizrazitije primjere tog neviđenog skandala zvanična struka odavno je proglasila vrhunskom književnošću, uvrstila ih u obaveznu školsku lektiru i time stavila tačku na bilo kakvu njihovu kritiku. Na vrhu te sramne piramide su Gorski vijenac P. II P. Njegoša i Na Drini ćuprija Ive Andrića. Bezbeli, tračak nade postoji: s vremena na vrijeme iskrsne neki hrabri pojedinac i svojim stavom upozori na tu golemu sramotu.

Takav junak je izvrsni francuski pisac – naše gore list –, po imenu Velibor Čolić. Velibor se nakon agresije na BiH 1992. godine priključio Armiji BiH i kasnije emigrirao u Francusku. Zahvaljujući svom obrazovanju, izvanrednom književnom talentu i ličnom čojstvu, napravio je blistavu karijeru – postao je jedan od najzapaženijih francuskih pisaca, čija su djela prevedena na mnoge evropske i svjetske jezike. Ovdje ćemo se osvrnuti na knjigu Sarajevski omnibus , konkretno na priču Ćutanje Ive Andrića.

VELIBOR ČOLIĆ: DOSTOJANSTVENO RASKRINKAVANJE KONTAMINIRANE KNJIŽEVNOSTI (Foto: fondation-janmichalski.com)

Kako se Ivo Andrić razvio u velikosrpskog ultranacionalistu, i kakvu je ulogu u „obuci“ velikosrpskih nacionalista odigrao Gorski vijenac, pitanja su na koja se mogu dokučiti odgovori iz Čolićevog teksta:
Andrić je rođen 1892. godine u Bosni kao vanbračno dijete neznanog austrijskog vojnika. Ta činjenica je kobno uticala na njegov razvoj: „kopilad“ su u to vrijeme trpjela jaku stigmatizaciju sredine. U školi su ga pogrdno zvali Švabo. Emotivno se udaljio od majke kao i uopšte od žena. Odrekao se i svoje narodnosti i počeo se izjašnjavati kao Srbin. Interesovale su ga prije svega knjige. U sarajevskoj Velikoj gimnaziji biva oduševljen Gorskim vijencem P. II P. Njegoša, koji uči napamet. Fasciniran je također srpskom romantičnom poezijom. O svemu tome saznao je srpski pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, koji se zainteresirao za mladog Andrića.

Prvi susret Andrića i Apisa dogodio se januara 1914. godine u nekoj beogradskoj krčmi. Tu je Andrić dobio ulogu u ubistvu Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije 28.6.1914. Njegovo životno načelo bilo je larvatus prodeo – naprijed idem maskiran, što će mu pomoći da za učešće u ubistvu prestolonasljednika i njegove supruge dobije malu zatvorsku kaznu.

Gorski vijenac kao priručnik koristio je i Gavrilo Princip, glavni akter u Sarajevskom atentatu, a dobio ga je na poklon upravo od Dragutina Dimitrijevića Apisa.

* * *
Poznato je da je Njegoš djelovao lokalno: u Gorskom vijencu je opjevao genocid nad braćom muslimanima Podlovćenske Crne Gore; Bosna mu nije bila ni na kraj pameti po tom pitanju. On se čak u spjevu sa simpatijama odnosi prema Bošnjacima (Bosne):
Pa poslijed poče djetinjati;
zapita me za naše susjede,
za Bošnjake i za Arbanase:
"Kad uhvate – kaže - Crnogorca,
bilo živa al' mrtva u ruke,
hoće li ga izjest, što li rade?"

Andrić je pak djelovao regionalno: istragu prije svega izvršiti i u Bosni i Hercegovini: „Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“ (Na Drini ćuprija)

Na prvi pogled se čini da je Andrić stvarno prorok – Bosni se zaista iz Srbije sprema pokolj, i ne jedan. Ali, mi znamo da on ovdje opisuje muhadžire koji su iz Srbije protjerani krajem XIX stoljeća, dok je distopiju Na Drini ćuprija pisao u okupiranom Beogradu, mirno i u harmoničnom suživotu sa nacistima okupatorima. Tako je on svakodnevno imao informacije o pokoljima muslimana u Sandžaku, Limskoj dolini, i istočnoj Bosni, koje je u knjizi predstavio kao predskazanje.

Isto tako na prvi pogled se čini da Andrić iskazuje određenu empatiju prema protjeranim muslimanima, muhadžirima, a ta lažna empatija biva brzo raskrinkana njegovim zluradim „ali kuda ćete vi bježati zajedno s nama, kad i na ovo red dođe?“

Šta mislite, kome će na jezik Andrić položiti ove zloslutne riječi? Nije teško odgonetnuti – nekom ko je autentičan svjedok, nekom ko se identificira sa slušaocima i obratno – tuđinu takvu ludost ne bi vjerovali –, nekom ko će tim riječima narodu utjerati strah u kosti. To je ovdje Andrićeva intencija; ovdje on nastupa kao nečastan autor.

Častan autor bi opisao etnička čišćenja bilo koga, bilo gdje, i književnim postupkom posredno osudio takav zločin protiv čovječnosti. A, Andrić nije častan autor. On likuje nad tim zlom, jer je pogodilo – koga? Njegove drugovjerce, recimo.

Velikosrpski nacionalista Sima Milutinović Sarajlija je siva eminencija Gorskog vijenca, čijom su idejom kroz obrazovni program decenijama kontaminirali generacije i generacije, što je dovelo do njene realizacije u agresiji Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine.
Vrijeme je za katarzu i otrežnjenje. To mora početi od književnika. Svaki literat koji nađe hrabrosti i samopoštovanja toliko da iznese pozitivan stav na tu temu zaslužuje naziv viteza književnosti.

To je za sada Velibor Čolić.