„Budimo milost svjetovima“

Dragi i poštovani Bošnjaci i Bošnjakinje,
Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu!
Uvijek za ovakve prilike notiram sebi osnovne crtice i napravim koncept izlaganja ali najčešće se ne držim tog smjera koji sam prethodnog dana ili par sahata prije zacrtao. Neime, rođen sam u Fojnici gdje sam završio osnovnu školu i naravno živio kod roditelja do moje petnaeste godine. Sljedećih petnaest sam proveo u Sarajevu gdje sam se školovao i nekoliko godina radio. Odlaskom ili tačnije rečeno dolaskom u Austriju proveo sam u Štajerskoj pokrajini isto tako petnaestak a zatim se preselio u Beč i nemam namjeru da se dalje pomijeram. Sada, u mojim poznim godinama ne vjerujem da bih se negdje drugo mogao nakalemiti i pustiti korijen.
– Ovo su moje životne dionice - sa jednom godinom plus ili minus - koje uopće nisam imao namjeru ili plan da ih vremenski dijelim. Dakle u mojoj petnaestoj sam spakova kofer i moram priznati da ga još nisam „raspakovao“.
– No nije to slučaj samo samnom. Svi Bošnjaci danas razasuti po bijelom svijetu nisu ostavili svoj prag i toprak iz obijesti – nego zato što su protjerani, pobjegli ispod noža, bili obespravljeni, ekonomski satrveni, kulturno pokradeni, historijski prevareni, itd, itd.
- Naslov večerašnje tribine po meni mogao bi imati bivalentno značenje. S jedne strane onako kako u prvi mah svi razumijemo – budimo milost svjetovima – dakle od glagola „budi“ u zapovijednom smislu u vremenskom obliku imperativa – da budemo tako dobri da nas svi vide i okaraktrišu kao milost kao dobro kao sreću što smo tu. Pošto se nalazimo u takvom okruženju gdje svakodnevno susrećemo ljude iz raznih krajeva svijeta – dakle već se nalazimo među svjetovima. Onako kako se mi vladamo po tome ti svjetovi formiraju sliku o nama muslimanima o nama Bošnjacima o nama strancima itd. Ali ima tu još mnogo svjetova kojih mi nismo svjesni a i njima moramo biti od dobra i za dobro.
Drugo viđenje ovog naslova bi iz mog ugla mogao da ima značenje da mi budimo milost. Dakle od glagola „buditi“ u vremenskom obliku prezenta. Što znači: mi budimo milost. Budimo milost svoju u sebi i budimo milost u drugom. Obzirom da, vjerujemo u svakom postoji jedna doza milosti samo je treba probuditi, treba je aktivirati. Ljudi su se zakopali i zatrpali ovim turbo životom i u njima su zamrle neke osnovne fukncije koje su najbitnije za socijalni segment života. Muslimani svojim djelovanjem i stilom života moraju u zapadnjacima razbiti predrasude o nekom strašnom Islamu, moramo ih razuvjeriti u ono što su im pristrasni mediji i propaganda servirali. Jedanput sam napisao jedan članak o tome da muslimana u Svijetu ima tačno onoliko koliko i kiseonika u atmosferi. A da nije kiseonika vazduh bi bio neupotrebljiv i ne bi bilo života na zemlji. Dakle moramo se ponašati kao kiseonik u vazduhu.

- Dozvolit ćete mi da povučem jednu paralelu između nas Balkanaca pa čak Evropljana općenito i Dalekog Istoka. Kod nas u Evropi se više cijeni onaj koji govori i njemu se pridaje više pažnje nego slušaocima. Međutim, ako uzmemo da je Japan jedna napredna zemlja u svakom pogledu – a to svakao i jeste – onda bi mogli nešto naučiti od njih a to je: u Japanu je važniji slušalac nego govornik. Kada sam to saznao, razmišljao sam zašto je to tako? Moj zaključak odnosno odgovor je sljedeći: vi koji sjedite ovdje i slušate ste najčešće mlađi od nas tako da ćete i kada mene odnosno nas – govornika - više ne bude, pamtiti i kazivati ono što ste čuli, od mene ili zapravo od nas. Kazivat ćete to onima koji nisu ovdje a oni opet dalje nekima drugima i mlađima – bar bi tako trebalo da bude. Mi koji sjedimo naspram vas i kazujemo ono što smo vam donijeli ćete ove naše besjede pamtiti, prenositi dalje i naravno dopunjavati i obogaćivati to znanje. Osim toga, mnogi od nas vjeruju da je slušanje nešto prosto i jednostavno. No, slušati ne umije svako, pa zato imate u vašim životima primjera kod pojedinaca koji nikada nisu naučili slušati. Jer slušanje se ne svodi samo na funkciju uha odnosno sluha. Zato se u našoj kulturi od uvijek i od malena djeteta podstiče i potencira slušanje. Slušati majku i oca, dedu, nanu, slušati starijeg, slušati hodžu, alima, imama, učitelja, profesora, slušati muža, ali isto tako da muž sluša i sasluša suprugu, slušati starješinu neke zajednice, u armiji ili borbi slušati oficira itd itd. Dakle, onaj ko se nauči slušati on će i činiti ono što mu se kazuje ili što se traži od njega i nadati se je da neće sigurno pogriješiti. Takvim slušateljima je uspjeh zagarantovan.

*****
Ovaj Centar „KCSB“ Kulturni centar Sandžak Bosna koji je od skora u funkciji je dio nas Bošnjaka koji živimo ovdje u Beču i široj okolini. A mi, mi smo dio naše države – prvenstveno naše matične tj. Bosne i Hercegovine i Sandžaka. To je ustanova ili bolje kazati institut sa širokim spektrom aktivnosti najrazličitijeg programa i djelovanja. Dakle, i ovdje na ovaj način u ovom Centru kojih treba da bude još i bit će ako Bog da u Austriji i Evropi mi gradimo državu. Gradimo je održavajući našu kulturu i tradiciju, educirajući našu omladinu, organizirajući naučne sesije, sportske aktivnosti, razvijajući nacionalnu svijest i vjersku pripadnost i naš identitet.
Ne posredno poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu putovao sam sa jednom Austrijankom i u šarolikom razgovoru smo se dotakli i proteklog rata i razrušene zemlje i krhke mlade države i našeg naroda, prvenstveno Bošnjačkog. Vječito pa i dan danas opsjednut mišlju i našim halom u kojem se nalazimo između ostalog sam upitao gospođu Gabrielu : gospođo G. tako duboko i impregnantno mi na srcu i u duši leži muslimanski svijet općenito - kojeg sam prošao mugu slobodno reči i uzduž i poprijeko od Indonezije do Evrope - a posebno sam zaokupljen Bosnom i Bošnjacima na Balkanu, - a tako sam duboko razočaran u naše stanje i shvatanje, u marljivost, disciplinu, obrazovanje, iskrenost, ..... i generalno u naš habitus. Napominjem vam da smo svi vjerovali i nadali se, da samo dok se rat zaustavi i zavlada mir – zakrpit ćemo i popravit ono što je srušeno i nastaviti da živimo i uživamo poluaktivno u miru i komforu uspavano i pomalo letargično.
Šta kažete - nastavio sam - vi gospođo G. po vašem mišljenju, koliko dugo treba graditi državu ?
Malo je zastala, pa mi reče: „immer, ewig“ – uvijek, vječito. Država se uvijek mora graditi, dograđivati, usavršavati. – odgovorila je. I nastavila: znate, kao kuća, ako je ne održavate ona se urušava, propada, vrijeme je nagriza, klimatske i vremenske promjene rade protiv nje. Tako vam je i sa državom odnosno zemljom u kojoj živite. Morate je njegovat, čuvati i braniti od raznih erozija kako onih spolja tako i onih unutrašnjih. Zemlja vam je data od Boga i niko nema pravo da je upropaštava. Zemlja se ne proizvodi, koliko je ima toliko je i nema više. Zato neka dobro drži šta je ko ujagmio. A državu, državu morate uvijek frizirat. Jer se svakodnevno mijenjaju društvene okolnosti, socijalne i političke prilike, tehnološki napredak, ..... dakle sve je to sa državom kao sa porodicom odnosno kao sa djecom. Kako djeca stasavaju i rastu – njihove potrebe, mogućnosti, obaveze i prava se mijenjaju. Zato domaćin i domaćica odnosno majka i otac moraju imati sluha moraju osjetiti puls a djeca da slušaju. Znači opet se vraćamo na ono slušanje.
Dakle, dragi Bošnjaci, kako sam rekao – mi, a zapravo vi odnosno mi svi kupovinom ovog objekta, njegovim podizanjem na nivo instituta i provedbom najrazličitijih aktivnosti naše Bošnjačke zajednice gradimo državu. Najprije svoju matičnu a onda i ovu u kojoj boravimo, radimo i živimo.
U mojoj Fojnici bijaše jedan alim po imenu Muhamed Sudžuka – pravnik. U ono vrijeme se to zvalo kadija. Kazivali su ljudi da taj insan nikada nije izašao izvan svoje avlije a da nije bio pristojno odjeven. Vjerojatno se u njegovom intimnom prostoru – a to je kuća i avlija – nosio ležerno i manje utegnuto. Ali na sokak, u čaršiju, u društvo, na džumu, na posao, ..... uvijek je nosio odijelo, fes i kravatu i bio uredno nagizdan.
Vjerojatno, svi mi, smo u ovim evropskim megapolisima- velegradovima imali priliku da vidimo nekog južnjaka – možda nije umjesno da kažem Arapa ili Turčina jer se to omakne i ponekom Bošnjaku - da je izletio iz kuće odnosno iz stana u papučama ili eventualno u cipelama da kupi neku sitnicu. No pošto je to sve na brzinu i navrat nanos nije zavezao pertle misleći da nije potrebno radi tih par koraka. U toj zbrci – a na ulici je uvijek frkventno, zbrka, trka, gužva, automobili, biciklisti, semafori, ...... naleti automobil koji isto tako žuri kao i ovaj naš južnjak i udari ga. Hitna pomoć, policija, Nootarzt ,.... bolnica. Niti je kupio niti se vratio.
Zato, dragi Bošnjače, kad pođeš od kuće iz Bosne ili Sandžaka ili iz ove ovdje u kojoj sad živiš pritegni opanke jer ne znaš šta će te sresti na putu. A kad stigneš na cilj i kuću napravi ali takvu da joj ne može naškoditi ni jedan orkan niti tajfun. Kuću u kojoj ćeš ti i tvoja djeca biti sigurni i bezbjedni. E, ta kuća je ovaj Centar. Ali ne samo u građevinskom smislu, kao objekat. Naravno i to, ali mnogo bitniji segment ove kuće je postava koja vodi ovaj objekat odnosno oni koji su pokrenuli ovu instituciju. Ljudi koji su promicali ovu ideju i pustili je u eter, su najprije vizionari i avangarda Bošnjačke zajednice. Oni su hrabri, samouvjereni i samopouzdani. Oni imaju jasnu sliku i predstavu kolikim kapacitetom, brojem, znanjem i snagom raspolažemo mi svi ukupno. Oni znaju i osjećaju naš puls, znaju šta nam je potrebno. Tim ljudima kao i vakifima ovog Centra se ne možemo odužiti ali možemo negdje zabilježiti ili u granit uklesati njihova imena kao hvalu za njihov zahmet. Ili možda njihova imena sa kratkom biografijom ubilježiti u knjigu. I ne samo vakife i aktiviste ovog Centra nego i svih onih koji su dio sebe ugradili u našu zajednicu – kako ovdje u Beču tako diljem Austrije i Evrope. No ipak, adekvatna nagrada slijedi tek na Drugom svijetu.

Dragi Bošnjaci!
Bez obzira koliko nekom bilo pravo ili krivo – moja besjeda neće biti kompletna ako vam ne kažem sljedeće moje zapažanje.
Kako u Bosni i Sandžaku tako i ovdje i možda svugdje po svijetu gdje nas ima, naići ćete na neke bošnjačke familije koje u kući nemaju ni jednu jedinu knjigu. Zaprepaščijuče je, ali je tako.
Godine 1967 je Izrael napao Egipat, Siriju Jordan, ... Kada je trebalo izraelskom narodu obznaniti opću mobilizaciju , njihovi poslanici u knesetu (parlamentu) su vijećali kako da to učine. U to vrijeme nije bilo ovih današnjih info-mreža, televizija nije bila tako proširena, radio možda i jeste ali su radio slušali osim Jevreja i Arapi i svi ostali tako da radio nije bilo najbolje rješenje. A onda je neko predložio da mobilizaciju proglase u novinama. Opaska na taj prijedlog je bila da su novine isto tako dostupne i Arapima. - A poznato nam je da su u Palestini i Arapi i Jevreji bili jako izmiješani možda čak šarenije nego Bošnjaci sa Srbima i Hrvatima u Bosni – dakle nešto poput tigrove kože.
No ipak usaglasili su se i ostali pri prijedlogu da oglas ide u štampu uz obrazloženje da Arapi ne čitaju. U ovom kontekstu se može ili moglo kazati da muslimani ne čitaju. I na žalost to je činjenica bila i još uvijek jeste. I to ne čitanje je tada Arape koštalo ropstva. Izrael je izvojevao pobjedu u vrlo kratkom roku.
Kako može jedan narod kome se strogo naređuje čitanje, kome je nauka i obrazovanje prvi postulat u svetoj Objavi da zanemari tu naredbu. Dragi moji, naši korijeni su ovdje duboki tek jednu ili dvije generacije i mi nemamo niti smo imali ni dedu ni pradedu ovdje da nam je ostavio fabrike, silne hektare šuma, livada i oranica. Dakle naše imanje može najčešće stat u dvije putničke torbe. Ali zato – pošto nemamo imanje dužni smo da stičemo znanje. I samo znanje i škola nam može obezbijediti da sutra mi i naša djeca ne budemo sluge. U protivnom nam je mrka kapa. Ovaj svijet na Zapadu nema milosti, ovaj model života poznaje samo pravila: možeš li, hoćeš li, umiješ li, imaš li diplomu i na koncu imaš li novac, a do novca nećeš moći doći bez odgovora na prethodna pitanja.

Ovo hoću da vam povežem sa sljedećim što ću vam iznijeti.
Vjerujem da vam je poznato da su neki drevni narodi ili u nekim paganskim kulturama sa svojim mrtvima zakopavali i predmete i dragocjenosti koje je taj smrtnik volio dok je bio živ. Negdje se to čak i danas praktikuje. Zakopava se zlatni nakit, talismani, novac ili nešto od čega se taj neko nije rastajao za života. Nije potrebno objašnjavati da je to čisti gubitak, bacanje i uništavanje vrijednih stvari koje su nasljednici mogli da upotrijebe u korisne svrhe. A poznati su vam i skandali vandalizma na grobljima i grobnicama – gdje razuzdani huligani otvaraju i pljačkaju grobove, šta više još u našoj ne posrednoj blizini. Dakle to i taj običaj je jako opasan.
Ali znate šta je još gore i opasnije od toga?
Opasnije od toga je kada smrtnik odnese sa sobom znanje. Znanje je bogatstvo. Sticanje znanja, škola, naukovanje, obrazovanje je jako jako skupo. U modernom svijetu postoje kalkulacije koliko košta jedan ljekar, jedan pravnik, advokat, inženjer, učitelj itd. I vidite sad – da bi se neko školovao i sticao znanje i vještine neko to mora da plati. Najčešće i najvećim dijelom to finasira država. Ali isto tako i roditelji podnose jedan veoma obiman teret dok odškoluju svoje dijete. Tako je bilo sa nama, tako je sa našom djecom i tako treba da bude sa djecom naše djece i to se nastavlja i produžava sa generacije na generaciju. Ali to znanje ne može i ne smije da služi samo njemu ili njoj. Od tog znanja i te nauke treba i mora da ima fajdu prvenstveno porodica dotičnog, zatim prijatelji, poznanici, društvo i država. Dakle stećeno znanje se mora rasplođavat i oplođavat, obogaćivat, prenositi na drugog, mlađeg, naučavati neuke i usporedno i paralelno još uvijek svoje znanje proširivati i perferirat. U prilog ovome nam govori dosta i dovoljno primjer sa po Islam sudbonosne bitke na Bedru kada je Muhammed a.s. postavio uslov zarobljenicima da opismene svaki po deset Arapa muslimana a za uzvrat su bili oslobođeni ropstva.
Dragi moji hvala Bogu pa se danas ne bavimo opismenjavanjem ali i dalje kasnimo za industrijski razvijenim svijetom a osnovni uzrok tome je jedna doza averzije prema knjizi i nauci. Kako sam malo prije rekao da je prenošenje znanja u ovom ili onom obliku nužno i obavezno – ljudi skloni peru svoje znanje stave na papir i ponude ljubiteljima čitanja i ljubiteljima knjige i nauke.
Jedan od tih sam i ja lično te sam moje poglede i opservacije na aktuelnosti današnjice u Bosni i Svijetu stavio na papir.
Pa kao što vidite ovu knjigu koja nosi naslov „BOSNA OD ISTOKA DO ZAPADA“ a kojoj je naslov dala moja supruga Mirsada mogu da ponudim vama kao dokaz i svjedočanstvo moje brige za hal i budućnost u kojem se nalazi Bosna i Sandžak i Bošnjaci širom Dunjaluka.
Zašto BOSNA OD ISTOKA DO ZAPADA? Pa jednostavno zato što su danas Bošnjaci razasuti od najudaljenijeg Istoka do krajnjeg Zapada. Od Novog Zelanda do Vancouvera. I gdje god se pije i ćejfi bosanska kahva i pravi pita u tepsiji, jedu čevapčići, ..... tu ima Bosne makar malo – u jednom smislu. U drugom – naznačio sam ovdje u jednoj cjelini Bosnu i Sandžak kao što je nekada bilo. I to je jedan narod i niko ih podijeliti ne smije i ne može. Od Istoka do Zapada znači od Novog Pazara i Tutina do Bihaća i Cazina.
Ideju za naslovnu stranicu mi je dao Esad Krcić koji živi i radi u Njujorku inače urednik portala Bošnjaci.net i istovremeno urednik ove knjige. Ispucala i suha zemlja na ovoj karti simbolizira umornu i napaćenu zemlju i njen narod dok procvjetali ljiljan na mjestu Sarajeva simbolizira da Bosna očekuje jednu novu mladu, visoko visoko obrazovanu i školovanu i svježu generaciju Bošnjaka koji će naš narod da povedu putem prosperiteta i uspjeha a Bosnu promovisati i obezbijediti joj visoko mjesto u međunarodnim vodama.
Knjiga je pisana lahkim i pitkim bosanskim jezikom gdje sam se trudio da što je moguće više reanimiram i izvadim iz zaborava naše stare bosanske izraze kojima vrvi naš jezik tako bogat i živ. Pa ćete na samom početku knjige uočiti upečatljive izraze našeg svakodnevnog govora „adet, selamet i amanet“ kao što i jedna priča nosi naslov.
Esselamu alejkum i želim vam svako dobro !

Kazivao: Aziz Hurem
KCSB – Beč 27. 04. 2024.