Lijepo je biti skroman, lijepo je uvažavati druge ljude, ali postoji granica koju nije lijepo prelaziti. Ne, da nije lijepo, nego je ružno podcjenjivati sebe. Onaj ko sam sebe omalovažava, nikada neće biti poštovan od drugih i drugačijih. Ali, zašto Bošnjaci to uporno čine?! Zato što oni dugo, dugo već nemaju ni političare ni intelektualce ni vjerske poglavare koji će ih vratiti na put samopoštovanja. Ostali su nijemi oni koji su bili dužni objasniti svom narodu iz kojeg razloga mu je, u prošlom sistemu, ciljano nametnut kompleks niže vrijednosti i kako je na takav način dehumaniziran i pripremljen za odstrjel! Trebalo je, odavno već, objasniti Bošnjacima da vlastito ismijavanje, osmišljeno u beogradskoj šovinističkoj kuhinji, ima svoj cilj i smisao i da nisu ni malo bezazleni vicevi koji se pričaju o Muji i Fati, od Vardara pa do Triglava! To se, nažalost, do danas nije desilo jer životni moto te populacije traži da se što manje talasa. Najvažnije je da je njima dobro. Cijenu indolentnosti „odabranih“ će, po običaju, platiti bošnjački narod, čija su avangarda pomenuti trebali biti.

Navika vlastitog negiranja i osporavanja sebe i svega onoga što ga čini narodom, Bošnjacima je, kroz vrijeme, postala normalna i skoro poželjna pojava. Evo, naprimjer, skoro svakodnevno smo u prilici da kod pominjanja tri naroda koja žive u državi Bosni i Hercegovini, bošnjački zvaničnici, političari i akademici, Bošnjake, navode posljednje. Njihov narod je njima, uvijek na zadnjem mjestu. Ovo nije ni pravično niti pošteno. A, postoje najmanje četiri razloga zbog kojih to niko više nikada ne bi smio činiti.

Prvi je to što su na poslijeratnom popisu Bošnjaci verifikovani, po brojnosti, kao nadpolovična većina stanovništva matične države! Iza njih su Srbi pa Hrvati. To je činjenica koju niko nema prava zaobilaziti i neosnovano praviti redoslijed koji mu odgovara. Znači, obavezno je, kod komunikacije sa javnošću, kada se nabrajaju bosanskohercegovački narodi, prvo pomenuti Bošnjake pa onda Srbe zatim Hrvate pa onda manjine, Rome, Jevreje...

Drugi, veliki razlog da se narodi nabrajaju ovim redosljedom je i to što su Bošnjaci podnijeli najveće žrtve i stradanja tokom genocidne agresije i udruženog zločinačkog poduhvata susjednih država! Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu su, svojim presudama, dokumentovano dokazao tu neoborivu činjenicu!

Treći razlog obaveznog pominjanja Bošnjaka na prvom mjestu je to što je taj nedoklani narod u najtežim uslovima borbe za svoj opstanak, jedini imao snage da sudi pojedincima vojnicima, pripadnicima Armije RBiH, koji su se ogriješili o etičke norme ratovanja i činili zločine nad drugima.

Četvrti razlog je to što su Bošnjaci, iako žrtve, nakon dobro planiranih zločina kosmičkih razmjera, pružili ruku pomirenja onima koji su im nanijeli ogromno zlo. Ta njihova ruka pomirenja, nažalost, nije prihvaćena. Ovaj plemenitiji gest, koji samo jedan dostojanstven i moralno snažan narod u takvoj situaciji može učiniti, njegovi dušmani su okarakterisali kao znak slabosti.

Ružno, odvratno, ogavno i žalosno je slušati mnoge bošnjačke nazovi intelektualce, koji kao da žive neke svoje paralelne živote pa doslovno truju medijski prostor neosnovano i uporno optužujući najviše svoj narod za zlo koje se tokom agresije dešavalo. Vođeni krilaticom da svako mora krenuti od sebe i pospremiti svoje dvorište, kojoj u ovom slučaju činjenično nema mjesta, oni tvrdoglavo izmišljaju neku nepostojeću krivicu i žigošu Bošnjake bez ikakvog osnova. Odnosno, razlog postoji. On je što na takav način ta kasta, kao nekadašnji društveno privilegovana elita naučena da oprezno zaobilazi bilo kakvo kritikovanje postupaka bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, za sve što je loše optužuje vlastiti narod, normalno bez ikakvih posljedica! Tako su naučeni da brane svoj komformizam, svoje plate, titule i katedre! I nije onda nikakvo čudo da se pored takvih individua, čiji je zadatak javno reagovati na nepravdu, bez ikakve polemike konstantno podižu optužnice protiv Bošnjaka, kao što su general Atif Dudaković, Ejub Ganić i drugih dokazanih patriota ove zemlje. Nije nikakvo čudo što se, još uvijek, prijeti hapšenjem i ponovnim suđenjem srebreničkom heroju, ratnom komandantu Naseru Oriću, kojeg su i međunarodni i domaći sudovi, u više navrata, oslobodili bilo kakve krivice. „Naša“ odabrana elita tako, svojom šutnjom na ogromnu nepravdu, pomaže sada, mora se reći, očigledno prosrpskom tužilaštvu BiH da uporno odgađa suđenja stotinama ratnih zločinaca koje je sud u Hagu razvrstao u „A“,“B“ i „C“ liste prioriteta. Te bošnjačke „perjanice“ su svojevremeno takođe, svojom pasivnošću, postali saučesnici i u osmišljenim psihološkim ubistvima generala Mehmeda Alagića i Rasima Delića! Mnogi od tih lažnih veličina nisu nikada napisale niti jedan tekst koji je bar na fonu dobronamjernosti u odnosu prema narodu na čijoj grbači jašu! Ti isti neljudi su jedan od glavnih razloga što Bošnjaci ne poznaju svoju pravu historiju. Iz svojih dobro plaćenih fotelja taj nesoj se i danas žestoko bori da Njegoš, Andrić i Selimović ostanu na onim mjestima koja su im nezasluženo dodijeljena, kao i njima, u nikada neprežaljenom im socijalizmu!

Ove ljudske krpelje, pihavice i parazite, a prije svega mutikaše, koji su se duboko uvukli u političke, bezbjedonosne, vjerske, prosvjetne i sve druge pore društva, okićene razno raznim zvanjima i titulama, treba etiketirati. Oni su brana bošnjačkom otvaranja očiju i političkom sazrijevanju i zato ih treba što prije ukloniti sa javne scene. Veleizdajnicima Bosne, dušmanima vlastitog naroda i njihovoj licemjernoj igri mora, ali što prije, doći kraj!