Berlinski zid nije nikao za noć. Njemu je najprije prethodio veliki rat a zatim politička podijeljenost između komunistčkog jednoumlja i demokratskog svijeta. Netrpeljivost i politički utjecaj sa Volge i Ur(in)alnih oblasti uz propagandu komunizma kao prazne ideologije proizvodila je svakim danom više i izraženije podjele između dijelova tog najznačajnijeg grada za Njemačku a možda i za Evropu pa i cijeli Svijet. Podjela je načelno utvrđena i ucrtana još po završetku Drugog svj. rata. Od tada do momenta početka podizanja zida ljudi su uz sve rizike bježali samo u jednom pravcu. S Istoka na Zapad. Honekerove straže koje su bile do zuba naoružane su obezbjeđivale granicu, budno pratile čak i prelijetanje ptica i bez upozorenja pucale u svoje građane. Po završetku zida bjegunci su kopali tunele i bježali podzemnim putem – (nešto slično tunelu koje su snage ARBiH prokopale ispod Butmirske aerodromske piste da bi prešle u Hrasnicu ili iz Hrasnice u grad Srajevo i naravno da se može u grad dopremiti humanitarna pomoć, lijekovi i sl.) S jedne strane rijeke Spree koja će postati granica i 28 godina razdvajati grad na Istočni i Zapadni nikao je zid kao sramno djelo i mrlja ubistvenog i pogubnog režima na kojem se zasnivala čitava ideologija Varšavskog vojnog bloka, zamrle ekonomije, stare tehnologije i sadističkog tretmana sopstvenog običnog civilnog stanovništva. Zid je bio dugačak 167 km. Kroz Berlin je djelomično podizan duž same obale rijeke ali često je granica bila kroz stambeni blok ili duž stambenih blokova. Tako da su bjegunci rizikujući i život s prozora svojih stanova skakali u rijeku ostavljajući sve, majku, oca, brata ne bi le domogli slobode i pristojnog života. Historija je zabilježila da su Honekerovi stražari ubili oko 140 ljudi u bijegu iz ropstva u slobodu. Stvarni broj nikada neće biti objelodanjen. Neće zato što „gospoda“ koja je živjela i hranila se tuđim strahom ili možda samo vidjela ili čula kako su „robovlasnoci“ živjeli u tom režimu – još uvijek priželjkuje i nadaju se povratku na prijašnje stanje.

*****
Bukvalno prepisano i u originalu se želi instalirati i u našoj nosrednoj blizini jedan takav bedem. Tik ispod naših prozora se ponavlja ili tek naslućuje novi berlinski a u stvari bosanski zid. Samo, malo morgen, gospodo zidari. Nisu ga bili u stanju ozidati ni carevi ni sultani, ni fireri ni kraljevi ni poglavnici ni doglavnici ni sa istoka ni sa zapada, ni režimi kojih nije bilo malo i koji su bili i okrutni i mudri i brutalni i fatalni. I uprkos svemu još uvijek u usijanim i ne dozrelim glavama postoje sulude nakane, želje i ciljevi da se Drina izmjesti u korito Bosne a Bosni bi najviše voljeli da usahne. I rijeka Bosna i država Bosna kako to oni priželjkuju.

Iako je taj trend želje ili možda samo lažne želje povratka u petrogradsko ili konkretnije kremaljsko okrilje izražen skoro u svim bivšim članicama Istočnog bloka – najviše i najizraženije se to ispoljava na liniji Beograd - Banjaluka. Pored osovine Vučić-Dodik na istom fonu je i Orban, i Milanović i Čović i neki drugi ali mnogo perfidnije i podlije preturajući svoje želje na onog dvojca i ne želeći izgubiti već komfornu poziciju koju im je Evropa obezbijedila. Pa čak i onaj dvojac koji idu na noge Putinu, zasigurno samo tvrde pazar – ne bi li se Evropa uplašila njihovog odlaska „širokim kolosijekom“ te da bi požurila da ih apsorbira u EU što je prije moguće.

Već deset petnaest godina slušamo šuplje priče o odvajanju, secesiji, razlazu, razdruživanju i kakvih sve naziva nije bilo iz usta separatista unutar Bosne ali i iz okruženja. Ali isto tako ito iz usta srpskih političkih analitičara i s jedne i s druge strane Drine se čuju priče o strahovanju zbog mogućeg nestanka Republike Srpske. Sasvim osnovano, razumni ljudi koji malo bolje poznaju stanje, poznaju način na koji je nastala ta nakaradna tvorevina nazvana po samo jednom narodu. A znadu da je nastala otimaćinom, pljačkom, silom, na tuđoj krvi i kostima iz koje je protjerano sve što je imalo noge i sprženo i srušeno sve izvan četiri slova „S“. S razlogom, ta realistična inteligencija upozoravaju svoje političare koji su trećerazredne pameti a prvoklasnog nacionalističkog hegemonizma – da bi im i Natanjahu pozavidio - na ono šta bi se moglo desiti ukoliko krenu da zidaju neke zidove. Dakle svjesni su da je eres na klimavim nogama, da se urušava, da je ne održiva, da je autokratska. I svega toga je svjestan frajer iz Laktaša koji povremeno na vašarima zabavlja interno svoje glasaće a eksterno igra borca za srpstvo i srpski narod kome je već davno došla voda do grla. I dok taj „njegov“ narod kuburi kako da preživi on se javno razbacuje i šprda sa dvije milijarde Eura na FACE-TV i nudi Bosi i Hercegovini , zapravo Federaciji k‘o biva da ih Bosna odnosno Federacija pusti samo da idu. – Nešto poput u pjesmi: „Kulu gradi a kamena nema“

Dakle sve je jasno k‘o bijeli dan. Zašto da ih Federacija čitaj Bosna i Hercegovina pušta ako oni mogu da odu? Zašto nudi dvije milijarde ako misli da imaju pravo na razlaz ili kako to on već zove ? On zna da ne može otići niti se otcijepiti niti se razdružiti. On zna da bi u vatru gurnuo i ono malo mladosti što je ostalo u eresu. On zna da se eres finansira iz federacijske hazne i da sama sebe ne može prehraniti. A kao takva bi bila na teretu velikom bratu porijeklom iz Bugojna.

E taj njegov brat porijeklom iz Bugojna je balkanski palikuća i kreator svih kavgi u komšiluku – a sve to obavlja tako podmuklo iz dubine pod krinkom zaštite interesa „srpskog sveta“ a „ne i nikako za ličnu poziciju“. Pa pošto mu je učitelj deklarisani četnik, zločinac i haški osuđenik onda se od njega nije boljem ni nadat. Dok je u Njemačkoj bila Merkelova mogao je da joj pere noge i ko zna šta još ... Pa pošto su oboje bili naklonjeni jedno drugom i još ako znamo da je ona završavala škole u Honekerovoj Njemačkoj koja je bila okrenuta prema Rusiji onda ćemo lakše složiti balkanski mozaik. Ali danas su na evropskoj sceni neke druge važne face kojima dvometraši i nisu baš tako simpatični. I ko zna da je mama Angela još uvijek na vlasti da li bi Rezolucija o Srebrenici bila uopće inicirana i da li bi Kosovo bilo tamo gdje je danas.

Dakle, - gospodo s one strane pravde i istine – vama je bilo najbolje da ste držali vodu u ustima dok sve ovo prođe sa Deklaracijom. Pa da poslije pozovete svu kliku iz Banjaluke i Laktaša i malo sjednete na Adi Ciganliji i razmislite i dogovorite se da vi kao narod nemate ništa s genocidom. A oni koji imaju da ih obilježite i uprete prstom - jer su vama kao srpskom narodu i zemlji Srbiji okaljali obraz – te stoga da im se sudi i da sami zlikovci, kasapi, nazovite ih kako hoćete plate za to račun. Za badava ste obijali evropske pragove i pragove UN-ambasada. Neka vam to bude sjet, škola i vječita opomena da niko i nikada ne poželi da tuđe otima, da drugog protjera, ubije, da planira istrebljenje i osvajanje i na koncu genocid.

Samim ehom koji se čuje iz Un-a se jasno naslućuju kako je svijet opredijeljen. Ako ne sav a ono bar velika većina. No i oni koji su ili će sutra biti protiv – ne čine vama nikakvu dobru uslugu – Nego naprotiv.
A sada i jedanput da se zauvije zna –
nama je Bosna Meka i Medina –
a bosanski zidovi Una, Sava i Drina.