Grad pod zemljom je grad otetog života,
to je grad koji će biti i ostati gospodar vremena,
to je grad prepun mezara s bijelim nišanima.

Gradu pod zemljom - grad šehida,
sa žigom vječnog grijeha nad njima,
po mjeri vremena sunačanog sahata.

Grad pod zemljom je ideja – genocida,
a smrt im je bila posljednja riječ,
u koju poslaše ljude k'o neplivače u olujno more.

Za šehide pomoći nije bilo ni sa koje strane,
njihovim gradovima prođoše zločinačke horde,
sve im oteše, pa i živote, onda ih poslaše u grad pod zemljom.

Nad gradom pod zemljom nebesa s majkama plaču,
a bujice njihovih suza biraju najdraži Božiji put
do odaja u kojima šehidi Božiju pravdu čekaju.

Grad pod zemljom možemo naći,
na dotučenom globusu geografije i historije,
to je grad koji gluhoj visini stalno prkosi.

Na tom dotučenom globusu ucrtane su:
bosanske šume, tmurne raskopane ravnice,
osljepljele planine, vode daleke, koje bunari mrve.

U šumi nišana bijelih k'o cvjetovi jasmina,
zijareti bol, jauk i tuga neviđena,
i vjetrovi koji svaku travku prebiru i ispravljaju.

Tu travu svilenu svi gaze mehko
kada između nišana bijelih hodaju,
i imena ubijenih na njima čitaju.

Pred nišanima stoje sa strpljenjem,
a neprekidno misle:
Ko sad' koga gleda, ko sad' koga više voli ili žali?!

Često im u oku lanena suza blješti,
ta kap vrela k'o biser padne u travu,
ta lanena kap u šumi nišana suncu žeđ gasi.



Ta svilena trava u šumi nišana ćuti,
k'o zaklana zmija u otkosu sunca,
kad' se jutro probudi ona se zatalasa.

Nišani bijeli u zemlju su zabodeni,
k'o kame u tijela šehida što ovdje stanuju,
sve je prokrvarilo, iskrvavilo pa i duša dječija.

Grad pod zemljom prkosi vjetrovima,
u avlijama, na verandama, na čardacima
nema nikakvog cvijeća, ubijena su i godišnja doba.

U gradu pod zemljom su šehidski mezari,
to su kuće u kojima šehidi dan pravde čekaju
a duše im se s melecima druže u širinama Kosmosa.

Grad pod zemljom postaje sve veći
naseljavaju ga ubijeni mučenici,
na bespućima između života i smrti.

Oni su nijemo ubijeni da ostanu nijemi,
umjesto njih govore duše njihove sa Svemoćnim,
u gradu pod zemljon – Božijem predanju, Džennet čekaju.

Grad pod zemljom traži ono vaktile vrijeme,
koje se ničim ne može vratiti,
jedino našim sjećanjem i našim uzdasima.

Grad pod zemljom čuvaju meleci Allahovi vojnici,
dok bol i tuga k'o rijeka u talasima nadolaze,
bujica je veća i veća, ona nosi i donosi sjećanja na sva zla,

Ljudi paklenih biografija, učiniše zla,
hej ljudi paklenih biografija, vi ste neimari zla,
otkud vam tolika mržnja i tako jake niti?

Drugima život prekinuti, oteti,
kako ste mogli nepogrešivi biti,
sve bošnjačke šehere u mezare pretvoriti?

Treba li ovo da vam kažem ili šutim
kako kada u meni jauk nezadrživ grca,
a srce da krikove nadvlada i obuzda?

O ti Saosjećajni, O Ti Jedini, O Ti što opraštaš,
Bošnjacima hrabrost podari bez praznine i očajanja,
a mirisu duša šehidski podari širine džennetskih đulistana!