Bojan Tončić je bio jedan od najvjernijih saradnika Helsinškog odbora. Pogotovo to važi za vrijeme dok je u izdanju Helsinškog odbora izlazio bilten Helsinška povelja (iskreno je žalio kad je Povelja prestala da izlazi). Kao i prije i poslije toga u svojim tekstovima bavio se najčešće „svojom temom“: odgovornošću Srbije za ratove i zločine počinjene tokom devedesetih godina prošlog vijeka.

In memoriam Bojan Tončić (1967 - 2024)

Tončić je naime, bio jedan od rijetkih poslenika na medijskoj sceni Srbije za koga bi se moglo reći da mu je etika bila gotovo iznad profesije. U tom smislu, neumorno je raskrinkavao nespremnost srpskog društva za suočavanje s najsramnijim stranicama sopstvene historije. Historije koju, umjesto iskrenog suočavanja s njom, već godinama reinterpretira u drugačijem, lažnom narativu negiranja odgovornosti za rat i zlodjela počinjena tokom njega.
U znak sjećanja i pijeteta prema njemu objavljujemo jedan od Bojanovih tekstova 28. februar 2024, Aljazeera)

IZAZOV SUOČAVANJA S PROŠLOŠĆU: MEDIJSKA REGULACIJA ZLOČINA U SRBIJI
Režimsku zaštitu uživaju mediji koji verbalno nastavljaju masovne zločine, etničko čišćenje i genocid.
Čudo se ipak dogodilo, bez obzira na to koliko će kratko trajati, Upravni sud u Beogradu naložio je Regulatornom tijelu za elektronske medije (REM) da ponovo odluči po prijavi prijedorskih logoraša zbog navoda na TV Happy da su logori u kojima su zlostavljani Bošnjaci bili “otvoreni”, kako su ustvrdili direktor te televizije Milomir Marić i njegov gost reditelj Predrag Antonijević (film Dara iz Jasenovca).
Tako je nastavljen spor po prijavi bivših zatočenika logora Omarska, pokrenut zbog vređanja logoraša u emisiji Dobro jutro, Srbijo, februara 2021. Tada su Marić i Antonijević, u patriotskom naletu, izgovorili i to da su logori na teritoriji Prijedora bili smeštaj “otvorenog tipa”, odnosno da su logoraši u njima čuvani kako im se nešto ne bi desilo.
Izrekli su i niz uvreda na račun logoraša Fikreta Alića, za koga su kazali da je obolio od tuberkuloze i da su ga “onako mršavog vodali” po Evropi u sklopu antisrpske kampanje (fotografija sa naslovnice londonskog Timea).

Sigurna TV kuća zločinaca
Sve ostalo išlo je svojim tokom, odnosno, potvrđeno je to koliko je Televizija Happy pod režimskom zaštitom; nikada, naime, nije snosila nikakve konsekvence zbog konstantnog favorizovanja eksponenata režima tokom predizbornih kampanja (nije jedina), a, uz predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji se redovno “obraća narodu” sa ovog TV kanala, stalni gosti Milomira Marića u zloglasnoj večernjoj emisiji Ćirilica su ratni zločinci poput Vojislava Šešelja i zastupnici teze o antisrpskom Zapadu i njegovoj propagandi. Zapravo, zastupnici većinskog mišljenja i zločinačkog kontinuiteta.
U besprimerno ciničnom obraćanju javnosti putem beogradskog Danasa Milomir Marić je kazao: “Želeo sam iz svih uglova da obradim priču. Žao mi je što ih je to pogodilo, jer oni jesu žrtve. Pročitao sam sve o tome i spreman sam da razgovaram sa svima o toj temi“, izjavio je Marić za Danas.
Marić navodno ne zna da je riječ o sudski dokazanim činjenicama, po presudama u kojima nema dileme u vezi sa prijedorskim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, u kojima su ljudi zvjerski zlostavljani i primoravani na bestijalne vidove međusobnog mučenja.
Relja Radović koji zastupa Udruženje logoraša “Kozarac” i Fikreta Alića rekao je da će REM morati da obezbijedi prisustvo logoraša sjednici. On je ocijenio i to da REM neće moći da obustavi postupak u slučaju da ne može da postigne većinu u toku svog glasanja, kao što je učinio prošli put, već će morati da odluči o suštini stvari, odnosno o pitanju da li Happy televiziji zbog narušavanja privatnih interesa tužilaca treba izreći mjere.

Zlostavljanje i bestidne laži
Iako je presuda donijeta još u oktobru prošle godine, tek 14. februara uručena je strankama i od tada počinje da teče rok od 30 dana u kojem REM treba ponovo da odluči.
I dok zastupnik logoraša tvrdi da je REM obavezan da obezbijedi prisustvo logoraša, Olivera Zekić, predsjednica Savjeta Regulatornog tijela za elektronske medije (REM), kaže za Danas da je tačno to da je odluka ukinuta, ali tvrdi da po novom zakonu podnosilac prijave nema svojstvo stranke i da REM neće zvati bivše logoraše na sjednicu kada se po njihovoj prijavi bude odlučivalo.
Pravnik Satko Mujagić, jedan od tužilaca, rekao je Danasu da je ova presuda, kao i odšteta koju su logoraši nedavno dobili zbog sporosti suda, istinska pobjeda. “Vjerujem da će REM ubrzo donijeti pozitivnu odluku i zaključiti da su Milomir Marić i medijska kuća za koju radi iznošenjem bestidnih laži prekršili zakon i povrijedili prava preživjelih prijedorskih logora iz 1992. Mislim da je krajnje vrijeme da se davno ustanovljene činjenice o logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, zločini koji su tamo počinjeni, ubistva, mučenja, izglađivanje nevinih ljudi, prihvate od šire javnosti u Srbiji i na Balkanu”, konstatuje Mujagić.

LOGORAŠI ZLOGLASNOG SPRSKOG LOGORA OMARSKA: ALIĆ I MUJAGIĆ

On naglašava i to da su o prijedorskim logorima izrečene bestidne laži.
“Neki su pojedinci za ta zlodjela izdržali zatvorske kazne, a likovi, poput Marića, i dalje javno trube da su to bili sabirni centri otvorenog tipa, da je Fikret Alić mršav zbog tuberkuloze, da je vodan po cirkusima po Evropi. Bukvalno da se čovjeku smuči dok sluša. I kako onda očekivati da prosječan građanin Srbije išta zna o tom šta se ‘u ime srpstva’ i današnje Rs radilo po Prijedoru, ali i mnogim drugim gradovima Bosne i Hercegovine? Suočavanje s prošlošću je ključno za normalne odnose među ljudima i državama na Balkanu, a ovakve izjave nas vraćaju i u virtualne rovove i šire dalje podjele među ljudima. I drago mi je da je Upravni Sud u Beogradu svojom posljednjom odlukom pokazao da i u Srbiji ima pravde, mada sam svjestan da je ovo mali korak naprijed”, ističe Mujagić.

Dijalog o nevinosti Srba
Dosadašnja praksa, pak, demantuje Mujagića, budući da su beogradski mediji dosljedni nastavljači “borbe za srpsku stvar”, odnosno da zalaganje za istinu o ratnim zločinima koje su počinili Srbi podrazumijeva etiketu izdajnika. Na djelu su verbalni kontinuitet sa masovnim zločinima, negiranje i prešutkivanje genocida. U emisiji Dobro jutro, Srbijo, Marić i Antonijević su se udružili i postigli visoki stepen saglasnosti. Ovako je to zvučalo:
Milomir Marić: Od izbijanja rata u BiH i otkrivanja logora u okolini Prijedora, cjelokupna svjetska propaganda je htjela da dokaže pojavili su se nacisti novog doba…

Predrag Antonijević: Tako je.
M.M: I to su Srbi.
Iako je taj logor Omarska…
P.A: To je onaj sa tuberkulozom… što je, kao, bio mršav. Jeste.
M.M: Ali to je bilo otvoreno, oni su mogli da izađu iz tog logora kad god hoće. To je bilo… neki sabirni logor, da se sklone, da ih neko ne ubije.
I oni su njega posle nahranili. Uzeli su onog mršavog i prikazivali ga u cirkusu, po Evropi. Eto, to je njihova propaganda.
I sada, u isto vreme konkuriše “Qvo vadis, Aida” (film Jasmile Žbanić o srebreničkom genocidu) i “Dara iz Jasenovca”. Ovde je priča da je Srebrenica genocid, da su Srbi zločinci. I oni tu priču hoće da čuju, a ovu priču srpsku o Jasenovcu neće.
P.A: Tako je. I to je, nažalost, desilo se, i mi smo decenijama prikazivani kao loši momci. Ružni, prljavi, zli, to je taj jedan stereotip. Ali, očigledno, taj stereotip je i dalje prisutan, i dalje se diktira. Mi moramo, očigledno, jako puno da radimo i da mnogo, mnogo više radimo na menjanju tog stereotipa. I u tom smislu mislim da je ‘Dara’ obavila svoju misiju. Jer, mi imamo desetine i desetine prikaza filma sada u Americi koji se, sem nekolicine koji okreću to na političku priču, od dobre do odlične kritike. Čak, ne slažu se i opovrgavaju teorije da je ovo politička propaganda Srba. Naravno, film je oštećen u startu za te nagrade itd., ali to sad nije bitno. Važno je da ta priča ide, postoji. Tek će se o Dari slušati u narednih nekoliko godina.”

Tako je izgledala Marićeva “obrada priče sa svih strana; mnogo je prozaičnije jedno od svjedočenja na koja se pozvalo Tužilaštvo Haškog tribunala: “Zlostavljanje u logoru neprekidna je i opšta pojava, a počinje dolaskom zatočenika. Zaista, od trenutka kada stignu, zatvorenike se najčešće tuče ili u svakom slučaju maltretira, kao da im se želi odmah pokazati da ih se više neće smatrati ljudskim bićima.
Horor Omarske, Keraterma, Trnopolja…
Moraju uz udarce izlaziti iz autobusa kojima su dovezeni u logor; moraju se postrojiti uza zid i često im se otimaju lični dokumenti ili novac; prisiljava ih se da pjevaju srpske pjesme; potom moraju sjediti na tlu, ili čak ležati na stomaku na vrelom asfaltu satima, pri čemu se ne smiju pomaknuti, a ne mogu ni piti. Nakon toga ih ispituju. Usput ih udaraju pesnicama, čizmama, kundacima pušaka, svim vrstama predmeta. U hangarima nema ćelija, postoje samo velike sale u kojima su logoraši neizdrživo nagurani jedan uz drugog, tako da katkada jedva da imaju mjesta da se pomaknu, prisiljeni su da spavaju, kada mogu spavati, na golom podu, ili na paletama. Zatvorenici dobivaju vrlo malo hrane, koja je često pokvarena, i gotovo nimalo vode. Klozeta tako reći nema, svoje prirodne potrebe treba zadovoljiti u kante ili čak često u uglu neke prostorije ili poda se. Bolesni ili ozlijeđeni zatočenici jedva da dobivaju ikakvu njegu, ili je uopšte ne dobivaju. Općenito govoreći, svi ti muškarci su mršavi, oslabljeni i još dodatno utučeni budući da stalno žive u klimi nasilja i straha. Ne znaju kada će biti prozvano njihovo ime. No, znaju da kada budu prozvani, to neće biti toliko zbog toga da ih se ispita, koliko zato da ih se pretuče. Tuku ih dok odlaze jesti, i premda ih tjeraju da trče kako bi stigli u restoran, logoraši imaju tek nekoliko minuta da progutaju bijedni obrok. Tuku ih kad žele otići na klozet, tako da većina od toga i odustaje. Takođe ih tuku jednostavno zato što je nekog stražara ili ‘posjetioca’ spopala želja za nasiljem.“

Genocid i TV nastavak
U okolini Prijedora ubijeno je više od tri hiljade ljudi, a više od 30 hiljada prošlo je kroz logore. (Omarska, Keraterm, Sušica, Manjača). Pronađeno je oko 130 masovnih grobnica, 60 u okolini Prijedora.
“Bosna nije bila Aušvic, ali dogodio se genocid”, rekao je Eli Vizel koga je Dobrica Ćosić, ideolog masovnog preseljenja i etničkog čišćenja, sa funkcije predsednika SR Jugoslavije, pozvao da obiđe logore.
Pred Haškim tribunalom za ratne zločine osuđeni su Predrag Banović na osam godina, Miroslav Kvočka na sedam, Dragoljub Prcać na pet, Mlađo Radić na 20 godina, Zoran Žigić na 25, Milojica Kos na šest, Duško Sikirica na 15, Damir Došen na pet, Dragan Kulundžija na tri godine, Milomir Stakić na 40 i Duško Tadić na 20 godina zavora. Pred Sudom BiH su osuđeni Željko Mejakić na 21 godinu, Momčilo Gruban na sedam, Dušan Fruštar na devet i Duško Knežević na 31 godinu zatvora.
Utemeljitelj logora Omarska, kao i logora Trnopolje i Keraterm, Simo Drljača ubijen je prilikom hapšenja.
Zašto pljuje nevine žrtve?!
Fikret Alić, logoraš iz Omarske, najpoznatiji iz Bosne i Hercegovine, budući da se sa svojih četrdesetak kilograma smestio na naslovnicu Timea 1992., kazaće u programu Face TV: “Osjećam se poniženo! Cijeli svijet je vidio našu patnju, a danas čujem izjave poput Marićevih! Čovjek koji to izjavi nije čovjek! Zašto država ne reaguje na ove propagande i laži?! Kao žrtva, borim se za prava svih žrtava! Hoću jednaka prava za sve žrtve! Kao logoraš nemam nikakvu zaštitu osim svoje lične zaštite! Država nema zakon o negiranju genocida! Očekujem od države da nam da prava! Nisam bio jedini na toj slici, nas je bilo više od pet hiljada mršavih ljudi! Ne mrzim nikoga, mrzim ratne zločince! Vrijeme je da Srbija zaustavi širenje laži!”.
Alić je kazao da se vratio u svoje rodno mjesto. “Vratio sam se 2009. u Kozarac. Lijepo živim, samo, pojede me nepravda! Jede me što i danas pljuju po nama! Nisam samo ja prošao torturu, bilo nas je 30 hiljada i svi smo to prošli! Zaustavimo mržnju! Povrijeđen sam što istina nikad nije došla tamo gdje treba, nego se kajmak kupuje tamo gdje je bliže! Nemam ništa protiv tog voditelja! Neću ga nazvati cirkusantom! Pitat ću ga samo zašto pljuje nevine žrtve rata?! Podignimo spomenike svim civilnim žrtvama rata! Zaustavimo mržnju! Imamo mjesta za sve!“, zavapio je Alić.
Srbija danas, pred upravnim sudom, odlučuje se o tome da je negirati tuđu patnju neljudski. Ne, odlučuje se o tome da li vređanje žrtava može biti kažnjivo – po medijskim propisima.