„Demokratija je kad bijeli čovjek pošalje crnog čovjeka da ubija žutog čovjeka, 20.000 km daleko od svoje kuće, pod izgovorom da brani bezbjednost svoje zemlje, koju je oteo od crvenog čovjeka.“ (Monolog iz filma „Kosa“)

Davno sam rođen, još 1950., ali ne smatram se starim. Spadam u ljude zavidnog obrazovanja. Čovjek sam slobodne misli i kritičkog odnosa prema zbivanjima u svijetu ali i kod nas. Svoju neovisnost dugujem svom biću, jer sam tu slobodu darivao sam sebi. Uživam je u potpunosti, i to smatram svojim najvećim postignućem i vrlinom. Time se veoma ponosim.

Dobro pamtim, dugo razmišljam i, onako, za sebe, često se pitam: gdje sam? U kakvom to svijetu živim? Ta moja razmišljanja nisu samo lokalnog karaktera, locirana na uži prostor moga zavičaja, pa i šire regije. Ne, ona su globalna i sveobuhvatna. Moja razmišljanja se odnose na cijeli svijet, naročito na dio svijeta iz kojeg nam dijele lekcije iz demokracije.

Ali ako odemo u prošlost, i samo malo zagrebemo ispod površine, vidimo duboke pukotine ispisane historije, sve ono o čemu su nas učili, i još uvijek uče. Vide se pogrešni ljudski postupci, neprijateljsko ponašanje i tragovi porobljavanja. Vide se užasna zvjerstva velikih sila prema nemoćnim ljudima. Vidljivi su i postupci koji su vodili do istrebljenja pojedinih naroda, do genocida. Do pljačke prirodnih bogatstava, pustošenje zemlje i kulturnih dobara.

Sve to navelo me na razmišljanje da se trenutno dešavaju i vijekovima su se dešavala, kontinuirana planska, bestijalna djelovanja nad nevinim čovjekom suprotna onom humanom, ljudskom, poštenom odnosu čovjeka prema čovjeku. Nema više samilosti, ljudskosti, ljubavi i dobrote. Nema iskrenog čovjeka, jer dobri i pošteni postali su incident i smetnja ciljevima oligarhija.

Upravo zbog toga, na toj matrici sopstva odlučio sam se kritički obratiti vama, cijenjenoj publici i dobronamjernim građanima svijeta, da ukažem na dijelove zamućene slike o ovim pojavama u svijetu. Svoja razmišljanja sam umjetnički obradio i objedinio, sada ih nudim u ciklusu slika pod nazivom: „OTETA ZEMLJA“.

Pa da započnem. Pojam genocid nastao je 1948. u Ujedinjenim narodima, zato do danas postoje tri pravosnažno presuđena genocida:
• nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu
• nad Tutcijima u Ruandi 1994.
• nad Bošnjacima u Srebrenici 1995.

Sva ostala masovna stradanja nedužnih civila kroz historiju, ostaju u udžbenicima naknadno pisane historije. Nameće se logično pitanje šta je sa ostalim stradanjima: Ujgura – turkijske manjine koja živi u Kini, islamske vjeroispovjesti – 2 miliona u logorima za „prevaspitavanje“; Ukrajinaca - Golodomor 1932 – 33.; Indijanaca – Sjeverna i Južna Amerika; Aboridžina; Indijaca; Afričkih naroda (Kongo i cijele Afrike); Palestinaca; Alžiraca; Marokanaca; šta je sa stradanjima: Rusa, Kineza, Kambodžanaca, Čileanaca i drugih ugroženih naroda širom svijeta. Jer, mnogo je zvjerstava kroz historiju činjeno. Krstaški ratovi koji su vođeni u ime Boga, Džingis Kan (Timur Lemke) koji je u svojim osvajanjima pogubio na stotine hiljada ljudi. A gdje su ostali osvajači? Naravno da su svi osvajači bili nemilosrdni. To im je zajednička karakteristika. Pomenut ću stradanje Jermena, neke zemlje su to proglasile genocidom, ali iste te zemlje su prećutale svoja nedjela, možda čak i veće genocide.

Površnim istraživanjem koje sam proveo i koje je dovoljno za realizaciju izložbe „OTETA ZEMLJA“ ne može se uvijek saznati ko su bili vladari i kolonizatori, jer ne postoje pouzdani izvori. Recimo, otkriće Amerike, ili osvajanje Indije koje seže u daleku prošlost: britanska istočnoindijska kompanija je bila dioničko društvo, koje je po kraljevskoj povelji iz 1600. dobilo prava trgovine sa Indijom. Trgovačko društvo se pretvorilo u kompaniju koja je vladala Indijom preuzevši vojne funkcije i funkcije vladanja, sve do raspuštanja 1858.

Paradoksalno zvuči, Ameriku i Australiju osvojili su brodovi puni dojučerašnjih zatvorenika i kriminalaca. Pitam se, da li je Velika Britanija vodila rat ili nije? Isto važi i za Španiju. Jesu li domorodačka i autothona plemena, vlasnici zemlje, dobrovoljno išli u rezervate i žrtvovali se za dobrobit došljaka kako navode neki izvori.

Zna se, da su novi vlasnici tuđe zemlje sa sobom donijeli bolesti, pohlepu, otimačinu i smrt. Domorodačka populacija bespomoćno se povlačila pred beskrupuloznom silom osvajača. Ponuđeni su im rezervati u koje su se „dobrovoljno“ naselili.
Skrenuo bih pažnju i na pljačku kulturnog bogatstva i umjetničkog blaga. Primjere otimanja i prisvajanja kulturnog blaga možemo vidjeti u svim većim muzejima u Evropi. Primjer je karijatida koja nedostaje iz Kolonade u Atini koja se sada nalazi u Britanskom muzeju.

Osim stradanja i porobljavanja autothonog stanovništva stradale su životinje i ptice. Narušena je prirodna i ekološka ravnoteža.
Za realizaciju ove izložbe koristio sam meni dostupne i vjerodostojne materijale iz različitih naučnih enciklopedija, leksikona, časopisa, knjiga i druge literature. Koristio sam fotografije objavljene u časopisima i na internetu, pri tome vodeći računa o autorskim izvorima pravima.

Za izložbu slobodno – autorski, po istraživanju navedene građe, odabrao sam ove ličnosti: Leopold – Belgija; Kortez – Španija; Hitler – Njemačka; Mao Ce Tung – Kina; Staljin - Rusija; Pol Pot – Kambodža; Pinoče – Čile; Milošević - SR Jugoslavija; Netanjahu – Izrael.

Možda bi neki drugi autor odabrao druge, ali ovo je moj izbor.
Samo po sebi, nameće mi se pitanje: kuda ide ovaj svijet? Pitam se sve češće i češće! Hoće li se roditi, i kada, novi Halifa Omer, i biti primjerom dobrote. Postoji li negdje na ovom planetu još jedan: Gandi, Mendela, Martin Luter King, Dezmund Tutu, Majka Tereza.

Ili ćemo živjeti u demokraciji sile, snage i mišića, demokraciji jačega. Sada živimo:
- Laž kao istinu.
- Zločin kao pravdu.
- Genocid kao pravo jačega!
- Pravdu kao utopiju!
Definitivno živimo veliku laž u vidu demokracije gdje su zapostavljeni svi postulati života: prava, istine, humanosti i ljubavi. Pravo postoji u nadmoći, istina u licemjerju i interesima.
Ovo sam shvatio kasno, kada je izbio rat u Jugoslaviji. U Bosni se desilo da su dva naroda potpomognuta matičnim državama u vidu naoružanja i ljudstva, a Bošnjacima je uveden embargo da se brane. I zbog toga, nemogućnosti odbrane, došlo je do etničkog čišćenja Bošnjaka, do genocida u Srebrenici i to pod budnim okom Ujedinjenih nacija i ostatka svijeta.

Nakon Drugog svjetskog rata i holokausta rekli su: „Nikad više!“ - Ponovili su to i poslije genocida u Srebrenici.
Nedavno se desila Ukrajina, da Bogd’o nije, i šta se desilo? Skočio je cijeli svijet. Svi bi da im pomognu. Bilo moralnom podrškom ili kroz razne programe: sakupljanje novca, hrane, odjeće, prihvatanje izbjeglica koji su napuštali svoje domove. Ovaj segment dobro razumijem jer sam i sam bio prognanik, prvo u Sloveniji, pa u Njemačkoj. Hvala im na pomoći.
Ako napravim paralelu, za rat u BiH svijet nije bio spreman, a sa Ukrajinom to je već bilo drugačije. Probudila se humanost, pomislio sam, podignuta je na viši nivo ljudskost da se ugroženima pomogne.

Opet sam se prevario i postao skeptičan, jer se počinje pričati o profitima i interesima velikih sila. Plin, nafta, žito, energenti i geopolitika su izbili u prvi plan. To razumijem ali ne mogu da shvatim oružje i trku u naoružavanju Ukrajine. Znači, i ovdje se sva priča svodi na profit, ko je koliko zaradio, ko se obogatio još više. Za njih, poginuli, hiljade i hiljade grobova su kolateralna šteta. Mrtvi su svedeni na suze porodice i prijatelja.

„Nikad više“ ponovilo se opet u Palestini i Gazi. Bol duga 75 godina odvija se, ponovo, pred očima Ujedinjenih nacija i lobija moćnika. Ponovo se demonstrira moć i pravo jačega da ubija nedužne i nemoćne. Dešava se da demokracija sile, demokracija laži, „demokracija“ suprotna načelima svakog normalnog čovjeka, suprotna vjeri i svim božijim zapovjedima, vlada svijetom. Dešava nam se da nas ubjeđuju, da ne vjerujemo onom što vidimo svojim očima i da vjerujemo onom što nam se servira od strane manipulatora. I to vješto rade gebelsovski utrenirani mediji i prateća propaganda. Svoje mišiće u Gazi bildaju najjači svjetski igrači, oni kojima bi mi trebali vjerovati i imati povjerenja.

Amerika, Engleska, Njemačka, Francuska i mnoge druge zemlje podržavaju tu silu i ubijanje civila i djece. Opravdavaju rušenje vjerskih objekata, bolnica, izbjegličkih kampova, prekid struje, vode. Podržavaju nemogućnost dostave humanitarne pomoći. Jedini izgovor Izraela za napade na Gazu jeste parola: imamo pravo na odbranu. Slažem se da svaka zemlja treba da se brani od neprijatelja, ali se ne slažem da to pravo koriste kao izgovor za ubijanje nedužnih civila, devastaciju grada, rušenje i uništavanje svega što im se nađe na putu. „Branjeni“ su brzo prešli u napadače. A svrstavanje i navijanje za bilo koju stranu, vodi u još veći konflikt i stanje neizvjesnosti sa tragičnim posljedicama.

Svi ti razlozi, izgovori za ubijanje nedužnog stanovništva Gaze me pogađaju. Nevjerovatno mi zvuči stav „velikih, nabildanih demokracija“ o dogovoru prekida dejstava, tj djelomičnom prekidu da bi se dostavila humanitarna pomoć. Ortodoksna laž!! Manipulacija! Pitam se, kako dostavljate oružje za ubijanje, i kome? Sa kojim ciljem? Prestanite! Nemojte misliti da se ne vidi šta je na djelu.

Jedina pozitivna stvar u svemu ovome, nesreći i genocidu, jeste da je obični, slobodoumni čovjek počeo da se budi, razmišlja i shvata sve te laži. Potvrda tome je podrška Palestincima i demonstracije širom svijeta. Čak i u zemljama koje su „demokratski“ zabranile okupljanja, okupljanja se dešavaju.
I kao čovjek, i kao umjetnik, ja sam protivnik rata. Saosjećam se sa izraelskim nevinim žrtvama, žao mi je svakog poginulog ljudskog bića bez obzira sa koje strane bio, i na kojem dijelu svijeta živio. Na strani sam mira i ljubavi jer, ‘ko ubije nevinog čovjeka kao da je ubio cio svijet’.

I na kraju, ako ste pročitali ovaj tekst i pitate se „za koga ste“, „na čijoj strani“? Jeste li za Palestince ili za Izraelce, ili pak za Izraelce i Palestince?

Moj odgovor je: za Palestince i Izraelce! Ja sam za mir, protiv rata i ubijanja. Ja sam za dobro koje se bori protiv zla, za vraćanje dostojanstva čovjeku, onom čovjeku koji voli život iznad smrti i profita.

Zaključak je moj osobni stav, stav slobodnog umjetnika koga će mnogi osuditi, ali isto tako i pohvaliti. Možda nisam u pravu, ali mislim svojom glavom i nisam pod uticajem velikih politika i medijskih natpisa koji su sluganski.

Ako pitate ko sam?

Ja sam onaj mrav iz priče kada su gasili požar i upozorili ga da se skloni da ga neko ne zgazi. Odgovorio je: neka, hoću da se vidi da sam i ja tu!

„Uzmite mi vodu, zapalite masline, uništite kuću, uzmete moj posao, ukradete moju zemlju, zatvorite mog oca, ubijete moju majku, bombardujete moju zemlju, izgladnite nas sve, ponizite nas sve, ali ja sam kriv kada ispalim raketu nazad.
(Noam Čomski)“