U martovskom danu, tog 04. 03. 2024. švajcarski grad Sion i okolne stare tvrđave jutarnje sunce je obasjavalo posebnom zlatastom svjetlošću. Uz učenje tekbira, Jasina i dove, u zemlju kršćansku, iz kuće čuvenog beranskog trgovca, rođenog Nikšićanina Arifage Paripovića, spušten je posljednji neprocjenjivi, intelektualni dijamant.

Ovog 3. marta 2024., svoj životni krug u 103. godini života završio je naš daidža, mr. farmacija HASAN PARIPOVIĆ, otac spec. psihijatrije – dr. Mejre, djed unuka dipl. maš. ing. - Arifa Kurtagića, pradjed djevojčice - Une i dječaka - Maka. Svi su nastanjeni u Sionu u kojem je 5. marta na Gradskom mezarju, u krugu rodbine, prijatelja i imama obavljena dženaza i ukop njihovog oca, djeda, pradjeda...


Hasan, amidža, Esada Paripovića - dr. spec. pedijatrije iz Vankuvera, Ediza Paripovića - elek. ing. i vlasnika fabrike robota iz Albe, Amera Paripovića - publiciste i žurnaliste iz Sarajeva, Lejle Paripović - spec. neonat. - primarijausa na Dječjoj onkologiji u Beogradu i Merime Paripović - visokog bankarskog brokera Meri Linč (Merrill Lynch), banke u Londonu.

Hasan - daidža: Džavida Begovića - mr tehničkih nauka u Sarajevu, Esada Begovića - ekonomiste iz Sarajeva, Safeta Begovića - dr. sc. holističke integrativne medicine, Džemile Begović-Ličina - dipl. Defoktologa, i Šefke Begović-Ličina - književnice.

Iako smo na dan dženaze za daidžom i amidžom osjećali isti bol, bili smo ispunjeni ponosom na njegovo časno ime i sva djela koja su ostala da pričaju o njegovoj veličini.

Bili smo posebno ponosni na njegovu uokvirenu diplomu završenih studija Farmacije u Beogradu te 1953. god sa prosjekom 9,30, i nagradu najboljeg studenta, dobijenu od predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, na nagradu najboljeg učenika beranske osnovne škole 1934. g. dobijenu iz kancelarije: NJ.V. Kralja, na priznanje iz Peći, kada je kao srednjoškolac od 1943-1945. g. bio učitelj djeci bošnjačkih izbjeglica, kao i na mnoga priznanja i pohvalnice sa raznih omladinskih akcija.

Po završenoj Farmaciji, Hasan Paripović je 1956. svoj radni vijek otpočeo u Plavu, tada maloj varošici, gdje je u privatnoj kući za apoteku iznajmio jednu sobicu. Pričao nam je da je tada lijekove poredao na prevrnute drvene gajbice u kojima su trgovci donosili voće i povrće.

Dvije male varošice na obali Plavskog jezera i ispod Prokletija, Plav i Gusinje, kao i svi njihovi mještani su do kraja života ostali njegova velika ljubav. Iako je rođen u Beranama u mahali Hareme, gdje mu je na mezarju Jasikovac pokopana skoro cijela familija, do unazad nekoliko godina govorio je:
„Volio bih se ukopati u Plavu. Tamo sam bio najsretniji“, a kasnije shvatio da je to previše daleko od njegovih najmilijih koji mu ne bi mogli mezar često obilaziti, pa je rekao: “Zemlja je zemlja, svuda je ista“!

Ta mala primitivna plavska apoteka je njegovim predanim radom i uz pomoć njegove vjerne saputnice Marice, prerasla u modernu, koja se kasnije mogla mjeriti sa svim najsavrjemenijim apotekama u Crnoj Gori.


Daidžu Hasana i Maricu mnogi Plavljani, Gusinjanji i šire, pamte kao najveće humaniste, koji su nesebično pomagali svakom, posebno sirotinji i nevoljnicima. Bolesnici bi prvo kod njih svraćali u apoteku i njihove savjete slušali, jer su njima najviše vjerovali. Oni su tu na licu mjesta liječili ujed zmije, davali injekcije, zaustavljali penicilinski šok, krvarenje i prije nego bi stigli do bolnice, spašavali ljudske živote.

Iako su oboje bili prelijep par i gdje god bi se pojavili otmjenošću bi plijenili, bili su jednostavni, obični ljudi, narodni, svima bliski i kao takvi kod svih omiljeni.

Dok im se nije rodila kćerka Mejra, koju od milja zovu Mekica, ja sam kao desetogodišnja djevojčica živjela kod njih i tu u Plavu završila četvrti razred osnovne škole kod učiteljice Dese Raičević. U pomoćnoj kancelariji apoteke na zidu je bila okačena velika geografska karta Jugoslavije, na kojoj je daidža u predahu od posla provjeravao moje znanje iz geografije i historije. Obnavljala sam koje je zemlje osvojio Aleksandar Makedonski, koje godine je bila bitka na Kolubari, ko je ubio Karađorđa… Učila sam pjesmice od Jove Jovanovića Zmaja, Šantića, Jesenjina, a ja se u sebi pitala što sve to moram ponovo obnavljati.

Kćer dr. Mejra Paripović

„Uči da znaš! Čitaj, pamti, obrazuj sebe, naoružaj se znanjem! Ništa ono „dr“ i „mr“ ne znači ako je čovjek jednosmjeran, ako nema široko opšte obrazovanje! Uči, da možeš sutra ravnopravno diskutovati sa svakim. Najveća ljudska vrijednost je u nama, a ne na nama. Skromnost i uljudnost su najljepša čovjekova odjeća, posebno žene. Sve što je vještačko prolazno je, lažno, ništavno i časni ljudi to ne vrjednuju.

„Čuvajte lice od sunca, ne udišite parfeme, nikakve vještačke mirise, sve je to kancerogeno, otrovno. Najljepši mirisi su iz prirode, oni čime nas je Allah počastio.

Kada god bih iz stana sišla u apoteku, znala sam da će me daidža ponešto ispitivati. Recitalom me je učio da uvijek govorim istinu:
„Laž se lako u visine diže, istina je juri i brzo je stiže“.

Rasla sam uz njega, bio je moj životni kompas, moj duhovni roditelj, koji je zajedno sa mojim roditeljima od malih nogu klesao moju ličnost.

Iako sam kao srednjoškolka čitala roman „Braću Karamazov“, savjetaovao me je da ga ponovo pročitam i da svaku misao Dostojevskog zapišem, upamtim. Morala sam čitati „Karakter“ od Samuila Smajlsa, djela Ničea, Filipa Ćurlukića, filozofske misli Martina Lutera, Ajnštajna, Sokrata…

Volio je bratsku i nas, sestrinu djecu roditeljskom ljubavlju, usmjeravao nas ka znanju i nauci, ka lijepom ponašanju i zdravoj životnoj filozofiji. Slao nam je iskopirane brošure od Imanuela Kanta „O lijepom i uzvišenom“ od Tomasa Majera „Vjesnik Islama“ od Dale Carnegie „Psihologika uspjeha…“

Pisao nam je duga pisma u kojima su bili savjeti o štetnosti dugog izlaganja na suncu, o zakrečenju krvnih sudova prouzrokovanih masnom hranom, o štetnosti jakih začina, opasnost od dugog gladanja tv-a, tumačio nam ispravnost naše vjere i ukazivao na mnoga odstupanja od Kur’anskih Uputa...
Savjetovao nas je da se ne opterećujemo ničim materijalnim, da se što više duhovno uzdižemo, da budemo skromni i u odjevanju, ophođenju prema svijetu i okolini, da se ne uzoholimo ni zbog diplome, ni finkcije, ni imetka.

Iako mi je tada sve to bilo malo dosadno, suhoparno, ja sam morala sve to upamtiti i tačno mu prepričati.

„Tako je nas naš dobri bapko nasihatio, učio…“ – govorio je mnogo puta i sa najvećom ljubavlju nam pričao o njegovim babi a našem djedu Arifagi, koji je i poslije bankrotstva, od jednog dućana, sva četiri sina poslao na studije u Beograd i nije se osvrtao na okolni svijet koji je govorio da će se Arifaginini sinovi u Beogradu od nauke „povlašiti“. Naprotiv vaspitavao ih je da jednako vole čestite ljude svih vjera i nacija, pa su našim daidžama najbolji drugovi bili iz porodice Ralević, spec. ginekologije dr. Malin, profesor dr. Marko Ralević i njihova dva mlađa brata.

Otac Arif Paripović (1874. - 7.jan. 1951., snimak 29. jula 1950.) i majka Aiša rođ. Pašović

Poslije italijanske kapitulacije, u njihovoj kući su utočište našli demobilisani italijanski vojnici Renato i Vitorio, jedan ranjeni partizan, a dvije zarobljene partizanke su u pratnji stražara kod njih prale svoje rublje.

U švapsko vrijeme u njihovoj kući sa kćerkama i snahama, sakrila se komšinica Magda, čiji će suprug Toma Joksimović u Drugom svjetskom ratu postati četnički komandant beranskog okruga, a sin Milorad čuveni četnički major. Kako su u švapskom vremenu, Crnogorci iz zasjede u nekoj šumi likvidirali znatan broj švapskih vojnika, nakon toga Švabe su ubijali samo Crnogorce, navodno muslimane nisu dirali.

Saznavši da će Švabe doći u Berane, naš je djed Arifaga tada u svojoj kući sklonio Magdu, njene snahe i kćeri i mjesec dana ih krio. Magda je pamtila to dobročinstvo kuće Paripovića, pa je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se njen suprug Tomo sa pet sinova priključio četnicima i sin Milorad postao četnički major, ona je od likvidacije spasila naše daidže Hasana i Hivziju, koje je neki Ljubo zvani „Roglja“ izveo u bašču i prema njima repertirao pušku…

„Ljubo, Ljubo, pogani pogana, ostavi poštenu Arifaginu đecu! Čim Toma dođe i rečem mu, glave ti na ramena nema…“ - otela mu je pušku i po leđima ga njome udarila.

Kuća Paripovića u Beranama

Jednom kada smo šetali glavnom ulicom Berana, daidža Hasan mi je pokazao zgradu gdje je bila smještena italijanska komanda u koju je on krišom ubacivao anonimna pisma ispisana na italijanskom jeziku, upućena italijanskom komandiru u kojem je opisivao nevinost mnogih bošnjačkih zatvorenika. Nekoliko njih je nakon toga pušteno na slobodu.

Sve sam te priče slušala od daidže koje je mnogo puta ponavljao svojoj kćerki Mejri, meni i svima nama. Njegova životna mislija je bila da nas iz iskustva uči, da nas osposobi da razdvojimo dobro od zla. Govorio je tečno četiri jezika, imao elektronsku memoriju, sačuvanu do zadnjeg izdaha. U devetoj deceniji je na kompjuteru napisao knjigu „Više svjetla o islamu“ od 1600 strana, čija je promocija održana u Plavu 2017. a koja govori o usporedbi nauke i islama, gdje su citirane i misli poznatih svjetskih filozofa, a koje se podudaraju sa islamskim uputama. Napisao je i knjigu „Bosna poharana“ gdje je uz svoje komentare prilagao sve objave o ratu u Bosni i dokumentovano prikazao kakvi su se tamo zločini dogodili bošnjačkom narodu. Vidjela sam koliko ga je taj rat bolio i koliko je patio zajedno sa napaćenim bosanskim narodom.

Divili smo mu se što je znao mnoge epove napamet i bez greške nam recitovao revolucionarne pjesme na francuskom i njemačkom jeziku. Sjećao se imena svih školskih drugova, profesora, zadatih lekcija, dobijenih ocjena. Pokazivao nam je medicinsku knjigu i 900 godina u kojoj je pisalo da se kancer liječi zdravom sirovom hranom. Kopirao nam je mnoge knjige o zdravlju i slao na naše adrese, molio da slijedimo njegove upute. Svoje sestre u Beranama je pazio kao oči, govorio da su one svojim ručnim radovima nesebično pripomagale njihovo školovanje i bio im je neizmjerno zahvalan. Narod se čudio tolikoj ljubavi prema sestrama kada ih je iz Švajcarske ovlastio da primaju njegovu penziju, koja je bila itekako pozamašna.

Kako je moja majka, njegova najmlađa sestra Muniba imala nas šestoro djece, od kojih je četvoro pohađalo srednju školu, svakog mjeseca nam je slao novac, o čemu je svjedočio svežanj uputnica koje je naša majka čuvala u svojoj sehari.

Prije svoje smrti, na jednom listu je napisala: „Čuvajte daja Hasana, on je za nas mnogo dobra činio.“

Sve je to iskopirala i svima nama podijelila kao njen amanet.

Kada se u Plavu zaposlio i naš daidža dr. Ramiz, Hasanov brat mezimac, njemu je bilo srce na mjeri. Znao je koliko je i Ramiz human i radan, smatrao ga svestranijim od sebe, vjerovao je da će i on ubrzo zadobiti ljubav i poštovanje Plavljana.

Daidža dr. Ramiz je ubrzo pokazao svoju stručnost i znanje, pa su obojica braće bili omiljeni, kao i njihove supruge koje su bile izuzetne dame i ljepotice.

Dr. Ramiz i dr. Ferida Paripović

Daidža Hasan se ponosio svojim mlađim bratom i brinuo što se i fizički u poslu toliko troši. Tadašnje novine „Politika“ pisale su o dr. Ramizu kao o doktoru koji se probija kroz ogromne smetove snijega da dopre u daleko selo i pomogne nekoj porodilji. Sjećam se kada se prvi javio da pomogne u zbrinjavanju ranjenih u zemljotresu u Skoplju, čini mi se 1963.g.

Ramizovom zaslugom i zalaganjem kod podgoričkih vlasti, otpočela je izgradnja moderne plavske bolnice nadomak Plavskog jezera u naselju Ribari, koja je do tada imala samo jednu kućicu sa dvije sobice. Barabar sa radnicima daidža Ramiz je ručno kopao temelje i nadgledao njenu gradnju. Bio je nekoliko godina upravnik te bolnice, sve dok nekim ljekarima nije zasmetao njegov ugled, uspjeh, a posebno im je zasmetalo njegovo ime. Taj psihološki pritisak na njegovu ličnost, svakodnevna spoticanja i podmetanja su ga natjerala da napusti Plav i prihvati funkciju načelnika dečjeg odeljenja bolnice u Prištini.

Poslije odbranjenog doktorata u Beogradu 1985. počinje u Prištini vanredno raditi kao profesor na Medicinskom fakultetu. Iznenada je u Prištini preselio 1988., i ostavio veliku ranu našoj porodici. Iza njega je ostala diploma sa titulom „dr“, njegov nam i glas i troje uspješne djece dr. Esad - spec. pedijatrije, Amer - publicista i žurnalista, i Merima - najbolji student ekonomije na Kembridžu u Londonu i danas uposlenik Meri Linč banke, po jačini druge svjetske banke.

Bili smo duhom vezani za naše daidže, onako kako su se oni međusobno voljeli, čuvali i brinuli jedno o drugom, što u njihovoj rodnoj kući u Beranama svjedoči komoda puna njihovih uzajamnih pisama i dopisnica: „Dragi roditelji…, dragi uželjeni Muhareme…, moje drage sestre Zineta i Murata…, mila moja sestro Muniba…, Ramko, paune sestrin…“ i naša pisma „dragi moj dajo…“

I ovo dok pišem moje suze se pretvaraju u sitne bisere, jer u sjećanju kapaju za intelektualnim vitezovima, daidžama mr. farmacije Hasanom i prof. dr. Ramizom Paripovićem, koji su svojim odgojem i poštenjem pokazali svu ljepotu naše čiste vjere, koji za sobom ne ostaviše ni jednu flekicu na svoje ime ni na ime svojih roditelja.

Ostaviše ponos svom porodu: Hasanovoj Mejri, njenom sinu Arifu, unučićima Uni i Maku, Ramizovom Esadu, Ameru i Merimi i njegovim unucima Damiru, Moniki, Emmi i Ameli, ostaviše ponos svima nama.
Onako skromni i jednostavni, bez želje za eksponiranjem i publicitetom, jedino ostade žal što se za ovoliko godina ni jedna ulica u Plavu i Gusinju ili neka ustanova ne nazva njihovim imenom i tim ne potvrdi njihov doprinos za sav taj narod, da se budućim generacijama time pokaže da se samo dobra djela i časna imena pamte, a da će ono materijalno, trenutna politička situacija i vrijeme sve izmijeniti.

I što mi, prije neki dan, jedan ugledan Gusinjanin reče: „Hasana i Ramiza Paripovića, dvojicu vrsnih bošnjačkih intelektualaca nisu mogli razumjeti samo oni koji im po znanju nisu bili dorasli i koji su imali sopstvene komplekse..."

I ja se mojim perom zarekoh da ću se do zadnjeg daha boriti da njihova imena ne budu zaboravljena, da će ostati u mojim knjigama zapisana kao što će biti ovjekovječeni i u knjizi koju pripremaju autori: naš zet Fehim Ličina i sestričina Azra Ličina Sinanović, u kojoj će pisati o porodici Paripović i nama njihovim potomcima.

A tamo na mezarju u Sionu ostadoše da svijetle dvije najsjajnije zvijezde Hasan i Marica Paripović, koji ostaviše za sobom najbogatiji imetak: svoju nježnu kćer Mejru, doktoricu sa tri federalne diplome, eksperta za INVO, uljudnog unuka Arifa, mašinskog inženjera, snahu Idu budućeg doktoranta informatike, unuke Unu i Maka, ostaviše svoju čežnju i ljubav da pulsira tamo daleko ispod Završa i Visitora, da se biserje po Plavskom jezeru njihovim imenima rasipa…