Biljana je tako govorila jer je Mešu pomno čitala; ali zašto je pusti Meša* tako pisao, vrag bi mu ga znao. Vjerujemo da se jednostavno na(do)vezao na Gorski vijenac i tamošnje ideje prema svom ukusu književno oblikovao. A takvo pisanje je uz mnoštvo drugih sličnih kroz sistem obrazovanja ostavilo kobne posljedice po međunacionalne odnose nas i njih, uz slabe izglede da će uskoro biti bolje.
Takvo pisanje i dan-danas zabetonirano stoji u našim školskim lektirama. O tom problemu Ferid Muhić piše: „I tek što sam, po inerciji literarnih klišea i konceptualnih navika, u mislima formulisao retoričku tvrdnju da će se jednom u budućnosti ljudi s nevjericom pitati kako je jedan narod (Bošnjaci), uopšte mogao dopustiti da u školske lektire uvrsti otvoreno genocidnog Njegoša, koji poziva na istrebljenje (istragu) tog cijelog naroda, te perfidnog islamofoba i mrzitelja Bošnjaka, Ivu Andrića, koji na sva usta kleveće ne samo njihove moralne vrijednosti nego i njihove intelektualne kapacitete, prikazujući ih kao prevrtljive maloumnike, pijanice i bijednike… – štrecnu me misao da je to moralo biti oduvijek neshvatljivo, da je to moralo biti oduvijek neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo i danas, i da u tom kontekstu vrijeme ne može promijeniti ništa u činjenici da ni jedan narod, ni jednog trenutka, ne smije pristati na to da svoje mlade naraštaje odgaja u duhu takve inferiornosti, poltronstva i samoponižavanja.

Ali, eto, Bošnjaci su bili natjerani da upravo to učine. I činili su to tako dugo da su već bili oguglali, privikli se na ulogu blente, pa sada njihovi istaknuti pisci i teoretičari brane pravo da njihova djeca trpe poniženja i uvrede kojima ih zasipaju vladika Rade Petrović – Njegoš i Ivo Andrić, žešće i sa više strasti nego oni koji su ih na to natjerali. Međutim, ako su Bošnjaci nekada i morali prihvatiti nametnute školske programe bazirane na strategiji kulturnog kolonijalizma, danas to više ne moraju.“

Svakako, vrijeme je da Bošnjaci taj problem riješe. On je ogroman i zastrašujući iz više razloga, ali to ne smije biti uzrok oportunizmu.

Bošnjaci nemaju iza sebe ministarstvo kulture, koje bi moralo promtno srediti stanje; ministarstva Srbije, Crne Gore i R. Srpske nemaju prijateljski odnos prema Bošnjacima. Bošnjaci se ne mogu osloniti na državu koja preferira supremaciju većinskih naroda nad njima. Bošnjaci su prisiljeni da se oslone sami na sebe.

Na području humanizma i vjerskih pitanja postižu se veliki rezultati. Bogati Bošnjaci svojim donacijama obilato pomažu gdje god zatreba; gradnje vjerskih objekata bez njih ne bi ni približno bile tako uspješne.

Na području kulture nije takva situacija. Književnost je zapostavljena. Od kvalitetnih književnika se očekuje da besplatno pišu eseje i naučne radove o našim problemima, a to je apsurd.
Bošnjaci moraju osnovati asocijaciju za relaksaciju kontaminirane školske lektire, u koju će ući prosvjetni radnici, književnici i naučnici, spremni da buduće generacije oslobode „duhovnog kolonijalizma“.

To smo, bez pogovora, dužni.

*Ferid Muhić: „Kako li se, pusti Meša, mogao uopšte nadati da će poricanjem svoje najdublje istine, u očima onih koji je nisu nikada prihvatili, postati nešto drugo nego duhovni konvertit?!“