Pisana rijec
ADNAN ĆATOVIĆ O PRVIJENCU "BIJELI CIGANI": ROMAN NASLONJEN NA HISTORIJSKE DOGAĐAJE
|
|
Autor: Anadolu Agency (AA)
Objavljeno: 23. February 2024. 13:02:21
„Bijeli Cigani – Čuvarica ljudskih duša“, naziv je romana prvijenca bosanskohercegovačkog autora Adnana Ćatovića. Autor kaže da je, iako je njegov prvijenac, napisao roman koji nikog ne ostavlja ravnodušnim, a to potvrđuje svakako i podatak da je treće izdanje romana već rasprodano.
„Bijeli cigani“, koji je objavila „Mladinska knjiga“, uzbudljiv je, potresan i napet historijski roman u nastavcima o duhovima pakosti i čuvarima istine koji ne pristaju na zaborav i sudbinu španskih muslimana. Ovaj spisateljski prvijenac nastao je inspirisan istinitim događajima da čuva prošla vremena od zaborava i opominje.
Prati Arslana Softića, koji je, kao i svaki dječak, pun snova, nade i očekivanja od budućnosti. Kad dobije počasnu pozivnicu za bajram od starijeg prijatelja koji je dugo bio strah i trepet zeničkih ulica, shvata da poziv nije slučajan. U ambijentu tavanske tišine suočiće se s mnogim tajnama iz rustične sehare. Na stotine starih pisama desetljećima je stajalo u kovčegu šifrirano starim bosanskim pismom. Cober je većinu dnevnika i pisama prilagodio na njemu razumljivu latinicu. U staroj fotelji započinje Arslanovo putovanje kroz vrijeme; putovanje od dva stoljeća i njegovo Preobraženje. U pisanim svjedočanstvima sačuvalo se sve što su Duhovi Pakosti željeli pokriti. Kroz sudbinu dvije povezane porodice, otkriće šta se zbilo u Sjenici 1809., Kolašinu 1858., Užicu 1868. godine i u mirnodopskoj Vraneškoj dolini, krvave 1924. godine. Čitajući svjedočanstva davno umrlih ljudi, otkriće nešto i o sebi; tajnu zbog koje je pozvan kako bi i sam jednog dana postao Čuvar… čuvar sjećanja na ljudske duše.
„Tema romana je historijska, ona se tiče naroda kojem ja pripadam, Bošnjaka, i našeg historijskog iskustva. Neobična je po stilu i rječniku kojim je pisana, imajući u vidu da riječi nisu prolazile kroz neku trijažu, niti su bile podvrgnute nekoj autocenzuri, nego su jednostavno bile onakve kako se pričalo u našim kućama“, kaže autor Adnan Ćatović u razgovoru za Anadolu.
Nepreboljeni događaji
Dodaje kako knjiga tematizira „događaje nad kojima još uvijek bdije neki veo tajnovitosti ili nedovoljnog svjetla. Ja sam sa svih tih događaja želio da kroz dvije porodične priče, da skinem tu prašinu i da jednostavno ispričam na način da onaj ko čita ne ostane ravnodušan“, kaže Ćatović.
Naglašava kako se vodio time da je "umjetnost kvalitetna onoliko koliko dobro imitira stvarnost".
„Suština knjige, njena neka glavna poruka, jeste da nam osvijetli na koji sve način ljudi mogu reagovati na isti ili slične događaje koji su nam negdje tamo ostali bolni i nepreboljeni. Dakle, to pokušavam nekako i ja sam istraživati, sagledati iz više perspektiva, tako da ni moji likovi nisu jednoznačni, nisu od početka do kraja isti“, pojašnjava Ćatović.
Naglašava kako je "roman autentičan i kako se naslanja na historijske događaje". Vjeruje da historijski roman apsolutno ne treba ni pokušavati pisati ako nemate neki osjećaj za historijskom istinom.
„Ona jeste, naravno, umotana u jednu autorsku fikciju o mnogim detaljnim opisima, ali oni magistralni putevi knjige su zapravo utemeljeni na historijskim događajima“, rekao je Ćatović.
Naglašava kako je njegov roman ujedno i potvrda da nije historija samo ono što je negdje zapisano, već mnogo šire od toga.
„Ovdje se radi o tome da sam crpio saznanja o tim događajima od svojih roditelja, od svog oca prvenstveno i od ljudi do kojih je došao taj talas sjećanja kroz usmena predanja. Jer ko god malo bolje poznaje historiju, pogotovo mlađa generacija koja je odrasla u bivšoj Jugoslaviji, zna da je sva naša historija nekako zaključana u porodičnim krugovima“, govori Čatović, te dodaje:
„Tako da sam i ja crpio, ustvari, inspiraciju na šta da naslonim svoj roman, upravo iz tih usmenih priča koje su podjednako i bolne, i začuđujuće, i otrežnjujuće. Toliko je interesantno, jer, pogotovo sad nakon agresije i genocida, živimo u nekom postgenocidnom društvu gdje se ističe upravo ta 'uloga žrtve'. Međutim, gdje god postoji žrtva, postoji i onaj koji se ne osjeća kao žrtva. Na tome je tako da su moji likovi neka kombinacija tih psiholoških odraza u kojima postoji ta neka unutrašnja tendencija da se ne bude žrtvom, da se uradi nešto što će jednostavno se suprotstaviti tom jednom pasivnom, impotentnom osjećaju za bilo šta.“
Ćatović, govoreći o tome kako je odlučio da piše svoj prvi roman, za sebe kaže da je oduvijek želio da piše.
Treće izdanje
„Nisam znao kako će sve ispasti na kraju. Međutim, ni u jednom trenutku pisanja se nisam osjećao kao početnik. Niti sam osjećao da je ovo moj prvi roman. Dakle, i ranije sam ja nešto pisao, nisam objavljivao, ali u tom svom ranijem pisanju nikad nisam dovodio tu moju kreativnu ideju do kraja. Dakle, moje pisanje bilo je upravo na toj nekoj osnovi da sam sebe gledao jednostavno kao nekoga ko će 'ako će napisati nešto, onda će to biti posve dobro'. Naravno, to sad možda djeluje malo neskromno, ali to je jednostavno bio moj osjećaj s kojim sam prošao taj spisalački maraton“, priča Ćatović.
Stoga, dodaje, činjenica da je ovo njegov prvi roman može nešto da znači, ali i ne mora.
„Ja sam osjećao u sebi da će ono što će izaći na kraju kao gotov proizvod biti zrelo, zrelo gradivo, na kom se neće osjetiti taj prvijenac.“
Ćatović navodi kako je knjiga doživjela svoje treće izdanje, koje je već skoro rasprodana, a već je napisan i drugi dio.
"Iako nije bilo promocije, knjiga se jednostavno generički širila od uha do uha i to je nekako meni najdraže. Moj cilj je bio da što više ljudi pročita ovu knjigu, da ohrabrim druge ljude da pišu i ne samo da pišu, nego i da vode računa o tome kako će pisati, da se ne udvaraju nikome nego da pišu po nekom svom osjećaju", zaključuje Ćatović.
O autoru romana
Rođen je u Sarajevu 1978. godine. Odrastao je u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu i Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Tokom rata pohađao je Petu Gimnaziju u Sarajevu koja je, zahvaljujući profesorici Radi Hadžiselimović, odigrala ključnu ulogu u njegovoj kasnijoj književno-stvaralačkoj ambiciji. Više od deset godina vodi izdavačku kuću "Mladinska knjiga" Sarajevo i glavni je urednik i inicijator epohalnih knjižnih izdanja domaćih autora o kulturno-historijskoj baštini Bosne i Hercegovine. Knjižna izdanja poput "Trilogije o srednjovjekovnoj bosanskoj državi", "Preci u nama - genetičko blago Bosne i Hercegovine", "Magični svijet Ilira", "Hasanaginica ili Mletački zbornik - starobosansko evanđelje nastalo u krilu Crkve bosanske"… dio su njegovog uređivačkog ili izdavačkog opusa koji je dočekan s oduševljenjem domaće publike i koji je obilježio odrastanje brojnih generacija. Romanom u nastavcima, "Bijeli Cigani - čuvarica ljudskih duša", ambiciozno najavljuje i otkriva razvojne linije buduće književno- stvaralačke karijere.
„Bijeli cigani“, koji je objavila „Mladinska knjiga“, uzbudljiv je, potresan i napet historijski roman u nastavcima o duhovima pakosti i čuvarima istine koji ne pristaju na zaborav i sudbinu španskih muslimana. Ovaj spisateljski prvijenac nastao je inspirisan istinitim događajima da čuva prošla vremena od zaborava i opominje.
Prati Arslana Softića, koji je, kao i svaki dječak, pun snova, nade i očekivanja od budućnosti. Kad dobije počasnu pozivnicu za bajram od starijeg prijatelja koji je dugo bio strah i trepet zeničkih ulica, shvata da poziv nije slučajan. U ambijentu tavanske tišine suočiće se s mnogim tajnama iz rustične sehare. Na stotine starih pisama desetljećima je stajalo u kovčegu šifrirano starim bosanskim pismom. Cober je većinu dnevnika i pisama prilagodio na njemu razumljivu latinicu. U staroj fotelji započinje Arslanovo putovanje kroz vrijeme; putovanje od dva stoljeća i njegovo Preobraženje. U pisanim svjedočanstvima sačuvalo se sve što su Duhovi Pakosti željeli pokriti. Kroz sudbinu dvije povezane porodice, otkriće šta se zbilo u Sjenici 1809., Kolašinu 1858., Užicu 1868. godine i u mirnodopskoj Vraneškoj dolini, krvave 1924. godine. Čitajući svjedočanstva davno umrlih ljudi, otkriće nešto i o sebi; tajnu zbog koje je pozvan kako bi i sam jednog dana postao Čuvar… čuvar sjećanja na ljudske duše.
„Tema romana je historijska, ona se tiče naroda kojem ja pripadam, Bošnjaka, i našeg historijskog iskustva. Neobična je po stilu i rječniku kojim je pisana, imajući u vidu da riječi nisu prolazile kroz neku trijažu, niti su bile podvrgnute nekoj autocenzuri, nego su jednostavno bile onakve kako se pričalo u našim kućama“, kaže autor Adnan Ćatović u razgovoru za Anadolu.
Dodaje kako knjiga tematizira „događaje nad kojima još uvijek bdije neki veo tajnovitosti ili nedovoljnog svjetla. Ja sam sa svih tih događaja želio da kroz dvije porodične priče, da skinem tu prašinu i da jednostavno ispričam na način da onaj ko čita ne ostane ravnodušan“, kaže Ćatović.
Naglašava kako se vodio time da je "umjetnost kvalitetna onoliko koliko dobro imitira stvarnost".
 |
„Suština knjige, njena neka glavna poruka, jeste da nam osvijetli na koji sve način ljudi mogu reagovati na isti ili slične događaje koji su nam negdje tamo ostali bolni i nepreboljeni. Dakle, to pokušavam nekako i ja sam istraživati, sagledati iz više perspektiva, tako da ni moji likovi nisu jednoznačni, nisu od početka do kraja isti“, pojašnjava Ćatović.
Naglašava kako je "roman autentičan i kako se naslanja na historijske događaje". Vjeruje da historijski roman apsolutno ne treba ni pokušavati pisati ako nemate neki osjećaj za historijskom istinom.
„Ona jeste, naravno, umotana u jednu autorsku fikciju o mnogim detaljnim opisima, ali oni magistralni putevi knjige su zapravo utemeljeni na historijskim događajima“, rekao je Ćatović.
Naglašava kako je njegov roman ujedno i potvrda da nije historija samo ono što je negdje zapisano, već mnogo šire od toga.
„Ovdje se radi o tome da sam crpio saznanja o tim događajima od svojih roditelja, od svog oca prvenstveno i od ljudi do kojih je došao taj talas sjećanja kroz usmena predanja. Jer ko god malo bolje poznaje historiju, pogotovo mlađa generacija koja je odrasla u bivšoj Jugoslaviji, zna da je sva naša historija nekako zaključana u porodičnim krugovima“, govori Čatović, te dodaje:
„Tako da sam i ja crpio, ustvari, inspiraciju na šta da naslonim svoj roman, upravo iz tih usmenih priča koje su podjednako i bolne, i začuđujuće, i otrežnjujuće. Toliko je interesantno, jer, pogotovo sad nakon agresije i genocida, živimo u nekom postgenocidnom društvu gdje se ističe upravo ta 'uloga žrtve'. Međutim, gdje god postoji žrtva, postoji i onaj koji se ne osjeća kao žrtva. Na tome je tako da su moji likovi neka kombinacija tih psiholoških odraza u kojima postoji ta neka unutrašnja tendencija da se ne bude žrtvom, da se uradi nešto što će jednostavno se suprotstaviti tom jednom pasivnom, impotentnom osjećaju za bilo šta.“
Ćatović, govoreći o tome kako je odlučio da piše svoj prvi roman, za sebe kaže da je oduvijek želio da piše.
„Nisam znao kako će sve ispasti na kraju. Međutim, ni u jednom trenutku pisanja se nisam osjećao kao početnik. Niti sam osjećao da je ovo moj prvi roman. Dakle, i ranije sam ja nešto pisao, nisam objavljivao, ali u tom svom ranijem pisanju nikad nisam dovodio tu moju kreativnu ideju do kraja. Dakle, moje pisanje bilo je upravo na toj nekoj osnovi da sam sebe gledao jednostavno kao nekoga ko će 'ako će napisati nešto, onda će to biti posve dobro'. Naravno, to sad možda djeluje malo neskromno, ali to je jednostavno bio moj osjećaj s kojim sam prošao taj spisalački maraton“, priča Ćatović.
Stoga, dodaje, činjenica da je ovo njegov prvi roman može nešto da znači, ali i ne mora.
„Ja sam osjećao u sebi da će ono što će izaći na kraju kao gotov proizvod biti zrelo, zrelo gradivo, na kom se neće osjetiti taj prvijenac.“
Ćatović navodi kako je knjiga doživjela svoje treće izdanje, koje je već skoro rasprodana, a već je napisan i drugi dio.
"Iako nije bilo promocije, knjiga se jednostavno generički širila od uha do uha i to je nekako meni najdraže. Moj cilj je bio da što više ljudi pročita ovu knjigu, da ohrabrim druge ljude da pišu i ne samo da pišu, nego i da vode računa o tome kako će pisati, da se ne udvaraju nikome nego da pišu po nekom svom osjećaju", zaključuje Ćatović.
Rođen je u Sarajevu 1978. godine. Odrastao je u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu i Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Tokom rata pohađao je Petu Gimnaziju u Sarajevu koja je, zahvaljujući profesorici Radi Hadžiselimović, odigrala ključnu ulogu u njegovoj kasnijoj književno-stvaralačkoj ambiciji. Više od deset godina vodi izdavačku kuću "Mladinska knjiga" Sarajevo i glavni je urednik i inicijator epohalnih knjižnih izdanja domaćih autora o kulturno-historijskoj baštini Bosne i Hercegovine. Knjižna izdanja poput "Trilogije o srednjovjekovnoj bosanskoj državi", "Preci u nama - genetičko blago Bosne i Hercegovine", "Magični svijet Ilira", "Hasanaginica ili Mletački zbornik - starobosansko evanđelje nastalo u krilu Crkve bosanske"… dio su njegovog uređivačkog ili izdavačkog opusa koji je dočekan s oduševljenjem domaće publike i koji je obilježio odrastanje brojnih generacija. Romanom u nastavcima, "Bijeli Cigani - čuvarica ljudskih duša", ambiciozno najavljuje i otkriva razvojne linije buduće književno- stvaralačke karijere.
