Ako razmišljamo, a trebali bi non – stop to činiti, o masovnom stradavanju nevinih Bošnjaka širom Bosne i Hercegovine, a da nisu znali pravi razlog svoga stradanja. Ta nevjerica da se može biti ubijen od svojih prvih komšija Srbo-četnika i Hrvato-ustaša sa kojima se do neki dan dijelilo i dobro i zlo, i dovela je do takvih katastrofalnih razmjera stradavanja. Svako je mislio da se nekom drugom dešava iz nekog razloga, da se to njima neće desiti, jer nema razloga, nije ni za šta kriv, kao da su drugi bili za šta krivi. Mada se moglo čuti o nekim međusobnim napadima i sukobima na nacionalnoj osnovi, udaljeno nekoliko kilometara, mnogi su mislili da to ne može do njih stići.
Stradavanje jednih nije bila pouka drugima da se sklanjaju ispred pokolja i silovanja. Bilo je i onih koji su išli na zajedničke barikade, a nisu znali protiv koga ih postavljaju, jedni su im bili ispred, a drugi iza njihovih leđa, naoružani do zuba, a oni na barikadama sa toljagama i lovačkim puškama ako su i uopšte i imali. Međutim, razlog stradavanja bio je jednostavan, zato što su Bošnjaci bili muslimani, koji su u poplavi agresije trebali nestati kao morska pjena.

(Ne)razvijena svijest o nacionalnom bošnjačkom identitetu bosansko – hercegovačkih Bošnjaka dovela je do njihove dugoročne dezorijentacije u pogledu nacionalne pripadnosti. Otuda i do političke manipulacije u pogledu nacionalnog opredjeljenja Bošnjaka i borbe za njihove duše velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista. Ni jednima ni drugima nije bio interes da se Bošnjaci vrate svome bošnjaštvu, jer im je samo davalo pravo na zemlju Bosnu i Hercegovinu i političko organiziranje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zato je kroz školski sistem i politički rad sa narodom u ranijim režimima svjesno bilo zanemarivano i potiskivanop njihovo nacionalno bošnjaštvo i razvijanje svijesti o sebi kao Bošnjacima i Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini i bosanskom jeziku. Kod Bošnjaka nije bila dovoljno (ne)razvijena svijest o Bošnjacima kao državotvornom narodu, o Bosni i Hercegovini kao njihovoj jedinoj domovini.

Potiskivana je svijest o srednjovjekovnoj državi, Bosni i Hercegovini kao njihovoj jedinoj njihovoj domovini, a naturana im je svijest da Osmansko Carstvo i Austro – Ugarsku smatraju za svoju domovinu, koja je nestale, pa uz njih trebalo je da i Bošnjaci nestanuda, a ne Prva i Druga Jugoslavija, koje su bile vještačke tvorevine, smatraju za svoju domovinu. Nastojalo se izbrisati Bosnu i Hercegovinu kao geografski i politički prostor i pretvoriti je u bezličan regionalni entitet, bez prava na državnost. To im nije pošlo za rukom jer da bi promijenili geografiju trebalo je promijene i historiju. Historija nije na berza ludaka da bi je neko mogao prodati ili kupiti.
Potiskivanjem svijesti o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini, potiskivalo se i razvijanje patriotskih osjećanja prema Bosni i Hercegovini kao domovini. Sva naša patriotska osjećanja kroz školski i politički sistem usmjeravana su bila prema Turskoj, Austriji, i Jugoslaviji, koja je u oba slučaja bila drugo ime za Srboslaviju, čitaj „veliku Srbiju“, u kojoj nije bilo mjesta za druge političke narode, pa ni za Bošnjake, Slovence i Hrvate koje su trpili kao nužno zlo. Da je Druga Jugoslavija bila idejno nešto drugo (ravnopravna zajednica naroda), ne bi se ovako lahko raspala, kao i Prva.

Nju je održavala Titova harizma, podržavana od partije, vojske i policije, koje su vodili srpsko – hrvatski nacionalisti (četnici i ustaše tog vremena), koje kada su se posvađali i nestali, nestalo je i Jugoslavije. Da za Srboslaviju politička prava drugih naroda ništa ne znače, govori i primjer stradavanje nesrpskih naroda na području tzv. Jugoslavije: U Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Kosovu...

Kroz razvijanje patriotskih osjećanja prema tuđim carevinama i kraljevima, kroz školski sistem i drugim edukativnim programima od naroda je skrivana i potiskivana istina o njegovom bošnjačkom identitetu i bosanskoj državnosti. Bošnjaci kao da su se osjećali krivim što su kroz historiju to postali, slušajući historičare gus(l)are osjećali su se izdajnicima, a to su i četnici i ustaše koristili kao povod za osvetu zbog izdaje, pa su krenuli da ih uništavaju kao bube šumsko lišće.
Malo je ko govorio: Mi smo iz Bosne i Hercegovine, mi smo Bosanci, Bošnjaci – muslimani nego mi smo Jugovići iz Jugoslavije, a koja nas nije željela na svom prostoru. Cilj je bio asimiliranje i prihvatanje srpskog ili hrvatskog nacionalnog duhovnog i kulturnog koda, čime bi sami sebe nacionalno i politički obesmislili.

Ali dođe vakat kada su se Bošnjaci počeli politički organizirati i organizirano ispoljavati kao politički narod, kada je Bosna i Hercegovina dobila međunarodnopravno priznanje, kada se vidjelo da će Bošnjaci biti i ostati svoji na svome i kada su postali svijesni toga svoga prava, odjednom su postali opasni „islamski fundamentalisti“ koje je trebalo fizički i biološki uništiti. Istovremeno s povikom na navodni islamski fundamentalizam, Evropa i Svijet nisu htjeli vidjeti da je riječ o bujanju pravoslavnog i katoličkog fundamentalizma, koji su trebali da brane Evropu od Bošnjaka koji su navodno u njoj planirali instalirati svoju „islamsku državu“, bez drugih naroda. Bošnjaci nisu bili kao srpsko – hrvatski narodi, niti su kao oni nešto tajno ili javno planirali, nisu imali ni rezervnu državu koja bi im pomagala da se odcijepe ili, u koju bi mogli pobjeći kao zločinci. Bošnjaci nisu srušili ni jednu katoličku i pravoslavnu bogomolju, a Srbi – pravoslavci i Hrvati – katolici su srušili preko hiljadu bošnjačkih vjerskih objekata i džamija širom Bosne i Hercegovine.
Srušene katoličke i pravoslavne bogomolje rezultat su njihovog uzajamnog rušilaštva na prostorima koje su njihove vojske zaposjele, da bi pravile svoje kršćanske (hršćanske) zemlje u srcu Evropi, a ne Bošnjaci, koje su planirali uništiti ili iz Bosne i Hercegovine protjerati. Djelimično su u tome i uspjeli, desetine hiljada je ubijeno, a stotine hiljada iz Bosne i Hercegovine su protjerali.
Srbi i Hrvati su ognjem i mačem stvarali svoje nacionalne paradržavne tvorevine na tlu Bosne i Hercegovine, na imovini i grbači Bošnjaka, genocidom „očišćene“ od pripadnika Srbo – četnika i Hrvato – ustaša. Cilj je bio da se na državnom prostoru Bosne i Hercegovine, kako je govorio britanski premijer Džon Mejdžor, sačuva sistem vrijednosti koji se „bazira i mora ostati baziran na kršćanskoj civilizaciji i etici“. Dakle, Bosna i Hercegovina iz dva dijela, ali bez islamske civilizacije i etike. Ovdje se radilo na civilizaciji i etici inkvizicije, fašizma i boljševizma, kao patološkim tvorevinama evropskog duha i civilizacije, koje isključuju politička prava drugog naroda na njihovom političkom prostoru, na drugačiju kulturu, vjeru, jezik, na suživot ravnopravnih naroda.

Bila je neka nedoumica kod miroljubivih Bošnjaka, koja ih je susprezala da budu odlučniji u početku rata, koja ih je držala „ukoljenčenim“ za odlučnije akcije, konačno je nestala. Mejdžeorove riječi, objelodanjene u maju 1993., konačno su im otvorile oči, da je Evropa, pa i Svijet odlučili da ih unište i da je jedina njihova nada za spas u njima samim, u njihovoj borbi, u razvijenoj svijesti o sebi, o svojoj domovini, o islamskoj duhovnosti, o bošnjačkoj kulturnoj tradiciji, o bošnjačkom identitetu i u odbrani države, mada su bili goploruki, imali embargo na oružje, oni su iskoristili onu izreku: „Uzdaj se u se i u svoje kljuse.“ I tako su kao politički narod jedino mogli i opstati.
Te 1993. godine Bošnjacima se ukazala historijska prilika koju su fenomenalno iskoristili. Naime, pod nemogućim uvjetima u agresiji sazivaju Prvi bošnjački sabor koji će biti održan 27. I 28. septembra 1993. godine u sarajevskom hotelu „Holiday Inn“ i time pokazuju nacionalno sazrijevanje. Odluke i zaključci koji su doneseni, nacionalno jedinstvo koje je pritom iskazano te dalekosežne posljedice koje je poručio predastavljaju historijsku vododijelnicu, nema više nazad, nego samo naprijed.

To je bio trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao političko suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod. Današnje političke elite kao da se igraju sa ovim uspjehom iz tog vremena, ili su postali zaboravni, pa tako se danas ponašaju na političkoj sceni, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan nje.

Ovdje ću opisat jedan od scenarija uništavanja Bošnjaka koji se izvodi prema projektu jednog bosanskog Srbina, za kojeg kažu da je velikosrpski historičar, prof. dr. Vaso Čubrilović, bio je jedan od atentatora na Ferdinanda, kojeg je on izložio još 1937. godine u Srpskom kulturnom klubu u Beogradu, a koji se odnosio na iseljavanje „Arnauta“ iz Srbije u Tursku.

Taj projekat je bio arhiviran kod kraljeve jugoslavenske vojske, jer je, po njemu, đeneralštab u tome imao značajnu ulogu. Podaci pokazuju da su sva dosadašnja iseljavanja i progoni i genocidi nad nesrpskim narodima u objema Jugoslavijama, pa i onj prošloj izvođeni prema tom projektu, kome je cilj etnički čista Srboslavija na prostorima bivše države na kojima živi i jedan Srbin. Kada bi ovo bilo moguće u praksi „srpski svet“ bi zauzeo pola planete Zemlje.

To je doprinijelo da se veliki broj Bošnjaka i ranije našao u izbjeglištvu i iseljeništvu, a danas je poprimilo kataklizmičke razmjere. Zato je danas veoma važno kod Bošnjaka u zemlji i dijaspori razvijati svijest o sebi i o svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Danas se može čuti da mnogi Bošnjaci kažu da je cio Svijet njihova domovina. Da li je postignut takav intenzitet u razvoju te svijesti, da na svakom dijelu planete Zemlje gdje se nalazi i jedan Bošnjak, on bude izrazom i nosiocem ukupnih vrijednosti svog bošnjačkog naroda. Samo će to biti garancija da nam se narod u dijaspori ne istopi kao snijeg i ne nestane. Svaki Bošnjak u dijaspori treba da zna da politički kao pojedinac u svijetu ne znači ništa, ako ne bude pripadao svojoj bošnjačkoj nacionalnoj zajednici i svojoj državi Bosni i Hercegovini.

Sve priče o demokratiji, o univerzalnim pravima i slobodama čovjeka i građanina ništa im neće značiti, kao što ni danas ne znače, zbog kvazi lidera koji su na čelu države, i koji su je samo za sebe i svoje potomke rezervisali kao da im je ćaćevina, i zbog toga ljudi masovno napuštaju Bosnu i Hercegovinu.što bi moglo da se dogodi da u budućnosti nemaju pasoš bosansko-hercegovačke države i da nisu njeni građani (državljani).

Bošnjaci moraju biti kao narod jedinstveni i snažni bilo gdje da žive. Sve dekleracije o slobodama i pravima čovjeka i građanina važe samo za one narode koji su jaki. Danas je demokratija na strani jačega. Bošnjaci će imati taman toliko sloboda i prava u svakom međunarodnopravnom poretku, koliko uspiju da se za njih izbore u borbi protiv onih drugih koji ih žele politički neutralisati ili pridobiti da podižu ruke i protiv bošnjačkih interesa.. Nažalost, danas imamo takvo ponašanje pojedinih bošnjačkih političara. Oni ne vide dalje od svog nosa i od svoje avlije, koju su ogradili tamo negdje na bosansko – hercegovačkoj meraji. Ovo su upravo i željeli da učine Srbija, Crna Gora i Hrvatska u prošloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Zbog (ne)razvijene svijesti o svom nacionalnom bošnjaštvu i državnosti Bosne i Hercegovine, Bošnjački narod nije znao, ali je birao i političare koji također ništa neznaju, a posle ove doživljene kataklizme treba napokon da znaju, da napokona počnu braniti državu Bosnu i Hercegovinu koja će svima, ne samo političarima osigurati jednako sa drugim narodima uživanje građanskih i ljudskih prava i sloboda. Bez države po njihovoj mjeri, bez torova Bošnjaci bi mogli nestati kao politički narod, a time izgubiti i individualna i kolektivna politička prava i slobode. Ne pravimo se gluhi i slijepi, da ne čujemo i ne vidimo da su Bošnjaci na pola Bosne i Hercegovine (č)etnički očišćeni i u genocidu nastradali Biti građanin kao politički subjekat možeš biti samo u svojoj cijelovitoj državi, a ne na pola nje.

Bošnjačko stradanje u svim prošlim ratovima i genocidima treba biti izvanredan poligon da na sebi, In vivo – uživo, na živo, Bošnjak uči lekcije o plitičkim, ekonomskim i ljudskim pravima i slobodama, koje navodno garantuje međunarodna zajednica u kojoj ima i krtica. Svaki Bošnjak je na sebi osjetio domašaj tih (ne)garancija.

Gdje god su ljudi predali oružje bili su pobijeni, silovani, protjerani i pokršteni, a njihovi domovi, sela, avlije, gradovi opljačkani i popaljeni. Gdje god su se i malo branili, odbranili su se. Onako goloruki odbranili su svoju čast, porodicu, kućni prag, zavičaj, domovinu. Odbranili su čast svog naroda, svoju vjeru, jezik, pravo na život, pravo na svoje političko mišljenje. Odbranom kućnog praga, branila se i država Bosna i Hercegovina koja jedino garantuje političku i ljudsku budućnost Bošnjaka. Oni narodi koji nisu bili spremni da se svjesno žrtvuju za sve vrijednosti, nestali su. Zato, ma gdje bili, Bošnjaci ne bi smjeli bježati od nametnutih iskušenja, već da se s njima suoče i da ih savladaju. Da ih savladaju, prije svega, u sebi, svojoj sviješću o sebi i vrijednosti domovine Bosne i Hercegovine, koju otimaju za sebe jer je Džennet na zemlji.+