Komentari
UMRLI PRIJE SMRTI?
|
|
Autor: Midhat Hajrović
Objavljeno: 04. February 2024. 14:02:34
Belgijski slikar nadrealizma René Magritte je poznat po svojim domišljatim slikama kojima provocira posmatrača. Jedno od njegovih najpoznatilih djela je slika "La trahison des images" ("Obmana slika") na kojoj je ispod naslikane lule tekst: "Ceci n'est pas une pipe" ("Ovo nije lula").
"Sliku ne treba brkati sa stvarima koje možete dodirnuti. Možeš li napuniti naslikanu lulu? Naravno da ne! To je samo prezentacija. Da sam na svojoj slici napisao da je ovo lula, lagao bih. Slika kriške džema sigurno nije jestiva", - objašnjavao bi Belgijanac svoja djela.
Skoro će četvrt vijeka kako sam otišao iz Novog Pazara. Ali on nikada nije otišao iz mog života. Svake godine mu se vraćam po nekoliko puta. I svaki moj dolazak u rodni grad je praćen nadom da će biti bolje nego ranije, da neću doživjeti slike koje neodoljivo podsjećaju na Renéovu lulu. Jer slike mog rodnog grada ne odgovaraju realnom životu, realnim ljudima, realnim događajima.
Mnogo toga me znalo rastužiti. Od prodavačice zavjesa koja mi je u svojoj prodavnici-pušioni za sivu zavjesu tvrdila da je zelena (nažalost, nije bila skrivena kamera), primitivne i agresivne šalteruše u bolnici koja mi se obraćala sa "ti" iako me prvi put vidi u životu, ljutite apotekarke koja mi je drsko vratila recept nazad jer nisam htio uzeti alternativni lijek pa sve do mladića za volanom koji me umalo nije usmrtio na pješačkom prelazu.
Ovakva ponašanja, šta god da im je uzrok, su moguća zbog odsustva odgovornosti. A građani nisu odgovorni jer ni oni koji kreiraju život - poltičari, nisu odgovorni. Prilikom jedne posjete gradskoj upravi doživio sam da jedan službenik, i pored zvanične zabrane pušenja u prostorijama javnih ustanova, ipak "zapali" na moje oči. Pitao sam ga, kako će sprovoditi zakon u ovom gradu ako ga ni on ne poštuje. Samo mi reče: "Nije ti ovo Nemačka, bate."
Ove slike su samo refleksija i rezultat dugogodišnjeg urušavanja sistema vrijednosti koji je nekada krasio ovaj narod. A od toga gdje se nalaziš još je važnije da li ideš naniže ili naviše. Da li padaš ili se penješ. A stanje nacije mi je najbolje odslikao susret sa Raifom, mojim starim poznanikom. Nakon kraćeg i srdačnog razgovora upita on mene: "Reci mi molim te, ovo kada dođeš na odmor, da li ti zasmeta ovaj naš hal, smeta li ti ova gužva, haos na ulicama, brza vožnja, nepropisno parkiranje, pljuvačke po ulicama, razbacano smeće, opšta nekultura...?"
„Prijatelju dragi, pitanje ti je dobro ali ti je adresa pogrešna". On se malo zbuni a ja nastavih: "Pa valjda bih to trebao ja pitati tebe a ne ti mene. Ti si taj koji ovdje živi, koji se svakodnevno suočava sa time. Ja ću nekako izdržati, tu sam svega heftu-dvije. Ali, kako ćeš ti?"
Gleda me on očigledno iznenađen protivpitanjem. Nakon kraće pauze procijedi: "Bogomi si u pravu."
Odavno sam to primjetio, većina nije spremna da se sebi umiješa u život. Obični statisti u filmu kojeg drugi režiraju.
Kažu da je sloboda uvjet za vjeru, vjera uvjet za etiku a etika uvjet za korisnu politiku. Znači, loša politika je zbog nedostatka etike. Etike nema jer je vjera površna i licemjerna a ona je takva jer fali slobode. Danas ne možeš ni lajk ostaviti na komentar a da to ne bude registrovano.
Prije par sedmica sam u svom rodnom gradu sreo dvojicu sjajnih momaka. Nisam odolio a da ne upitam i sebe i njih, kako je moguće da mi imamo ne mali broj sjajnih pojedinaca a tako lošu zajednicu? Kako je moguće da je pored dva univerziteta toliki stepen funkcionalne nepismenosti? Kako je moguće da je pored tolikih vjerskih zajednica, džamija i crkava toliko licemjerje? Kako je moguće cijelu jednu zajednicu do te mjere "opsihriti" da su svoju slobodu te kvalitet svog života i života svoje djece podredili ćejfu raznoranih vjersko-političkih gurua?
Definitivno, i to se više ne može sakriti, politički akteri nisu na nivou potreba građana. Odsustvo znanja i odsustvo normativne kulture i institucionalne svijesti "krasi" ogromnu većinu njih. Politika se doživljava kao zanat a ne kao misija. Politika je prilika da se zaradi, da se familija uhljebi, da se djeca obezbijede. Nacionalni i vjerski narativi su potisnuli građansku svijest a identitetska i po važnosti sekundarna pitanja ne ostavljaju prostora za ona egzistencijalna. A građani nisu samo objekt takve igre, oni su velikim dijelom i saučesnici. Ne samo zbog svoje pasivnosti koju smo vidjeli kroz primjer Raifovog pitanja. Već i zbog trgovine svojom sudbinom. Kažu, jedan glas na izborima košta 20 eura. Kažu da ta trgovina cvjeta. I da to skoro sve partije nude. Pa zar to nije moralni i civilizacijski sunovrat kosmičkih razmjera?
Ako neko misli da ja ovdje govorim o potrebi promjene vlasti, vara se. Dotle još nismo došli. Govorim o potrebi promjene svijesti. Vlast se može promijeniti ali prava i korisna promjena vlasti može biti samo nakon promjene svijesti. Ako se to ne desi, onda će sjahati Murto a uzjahat će Kurto. Zar nakon tridesetogodišnjeg postokomunističkog perioda ima neke sumnje u to? Mi mo se pretvorili u predpolitičko društvo.
A o kakvoj svijesti govorim? O svijesti slobodnog čovjeka.
U svojoj knjizi „Psihologija obespravljenih“, sjajni brazilski filozof Paulo Freire objašnjava da su ljudi bića prakse a da su životinje bića puke aktivnosti. Životinje ne razmatraju svijet, one su uronjene u njega. Međutim, ljudi izranjanju iz svijeta, promatraju ga objektivno i tako ga razumiju i preoblikuju svojim radom. To je praksa, to je preobražavanje svijeta. To se ne može svesti na verbalizam i aktivizam. Freire mi je bolje objasnio kur'anski ajet "Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni" od bilo kojeg mufessira.
Ono što me je posebno dotaklo u ovoj knjizi je govor o vođama i potlačenima. Sa posebnim akcentom na vođe revolucije. U našem slučaju, vođe opozicije.
„Ako istinska predanost ljudima, što uključuje mijenjanje stvarnosti koja ih tlači, zahtijeva teoriju promjene, ta teorija ne smije zaboraviti dodijeliti ljudima temeljnu ulogu u procesu te promjene. Vođe ne mogu obespravljene tretirati kao pûke aktiviste kojima se oduzima mogućnost razmišljanja i dopušta samo iluzija djelovanja, dok zapravo njima i dalje manipuliraju - u ovom slučaju oni koji bi trebali biti neprijatelji manipulacija."
Zanimljivo mi je bilo mišljenje jednog bliskog mi i iskrenog prijatelja o nedavnim izborima u Novom Pazaru. Rekao mi je: „Znam da ni opozicija nije ništa bolja ali je nužna promjena vlasti, jednostavno da se desi bilo kakva promjena, da se malo provjetri."
Da li je baš tako? Hoće li biti bolje ako Kurto i Murto zamijene mjesta? Freire sumnja: "Revolucionarne vođe koje ne djeluju dijaloški u svom odnosu s ljudima ili su zadržali karakteristike dominatora, odnosno potpuno krivo shvaćaju svoju ulogu i zatvorenici su vlastitog sektaštva, nisu revolucionarne. Mogu čak i doći na vlast, no vrijednost revolucije nastale antidijaloškim djelovanjem vrlo je upitna."
Da li vi primjećujete razliku u odnosu vođa prema svojim podanicima, sljedbenicima i simpatizerima kod vlasti i opozicije u Novom Pazaru i Sandžaku? Ja ne.
Šta mi je cilj? Pokušavam fokus sa odnosa vlast-opozicija prebaciti na odnos građani-politika. Jer, svaka politička partija po svojoj prirodi nužno predstavlja potencijalnu opasnost po građane. Što je pozicija partije veća to je i opasnost veća. Živim za dan kada će moji sugrađani prestati navijati, kada će početi kritički promišljati i birati. I prema političarima imati odnos kakvog je imao britanski građanin Michael Fagan, kada je svom političkom predstavniku, članu Konzervativne partije rekao: "Nije Margaret Thacher tvoj šef, ja sam tvoj šef, ja sam ti dao glas i meni polažeš račune!" Koliko je Fagan bio svjestan svoje građanske uloge i koliko je bio uporan u odbijanju da se pomiri sa manipulacijama političara govori i događaj po kojem će ostati zapisan u historiji. U nemoći da promijeni stvari odlučio je da se i pored jakog obezbjeđenja Buckinghamske palače ušunja u spavaću sobu kraljice Elizabeth II gdje ju je probudio i izjadao se na stanje u državi.
Prema političarima i prema vlasti nema emocija. To je opasno. Ima samo kritičko propitivanje njihovog rada. Samo konkretni rezultati. Samo ono što se može izmjeriti. Bajkama kao što su "Evropski Novi Pazar", "Čuvari Sandžaka" i "Emanet" mogu se uspavljivati djeca ali ne i narod. Narodu se mora obezbijediti život dostojan čovjeka. A to znači sloboda, radna mjesta, kvalitetno zdravstvo i obrazovanje, riješena komunalna pitanja, zdrava životna sredina, mir i stabilnost. To nije nikakav luksuz, to je crvena linija. Ispod toga i mimo toga sve je opaka manipulacija. (Tekst je preuzet sa portala Free media)
Autor teksta: Midhat Hajrović, dipl. maš. inženjer
nastanjen u Njemačkoj
"Sliku ne treba brkati sa stvarima koje možete dodirnuti. Možeš li napuniti naslikanu lulu? Naravno da ne! To je samo prezentacija. Da sam na svojoj slici napisao da je ovo lula, lagao bih. Slika kriške džema sigurno nije jestiva", - objašnjavao bi Belgijanac svoja djela.
Skoro će četvrt vijeka kako sam otišao iz Novog Pazara. Ali on nikada nije otišao iz mog života. Svake godine mu se vraćam po nekoliko puta. I svaki moj dolazak u rodni grad je praćen nadom da će biti bolje nego ranije, da neću doživjeti slike koje neodoljivo podsjećaju na Renéovu lulu. Jer slike mog rodnog grada ne odgovaraju realnom životu, realnim ljudima, realnim događajima.
Mnogo toga me znalo rastužiti. Od prodavačice zavjesa koja mi je u svojoj prodavnici-pušioni za sivu zavjesu tvrdila da je zelena (nažalost, nije bila skrivena kamera), primitivne i agresivne šalteruše u bolnici koja mi se obraćala sa "ti" iako me prvi put vidi u životu, ljutite apotekarke koja mi je drsko vratila recept nazad jer nisam htio uzeti alternativni lijek pa sve do mladića za volanom koji me umalo nije usmrtio na pješačkom prelazu.
Ovakva ponašanja, šta god da im je uzrok, su moguća zbog odsustva odgovornosti. A građani nisu odgovorni jer ni oni koji kreiraju život - poltičari, nisu odgovorni. Prilikom jedne posjete gradskoj upravi doživio sam da jedan službenik, i pored zvanične zabrane pušenja u prostorijama javnih ustanova, ipak "zapali" na moje oči. Pitao sam ga, kako će sprovoditi zakon u ovom gradu ako ga ni on ne poštuje. Samo mi reče: "Nije ti ovo Nemačka, bate."
Ove slike su samo refleksija i rezultat dugogodišnjeg urušavanja sistema vrijednosti koji je nekada krasio ovaj narod. A od toga gdje se nalaziš još je važnije da li ideš naniže ili naviše. Da li padaš ili se penješ. A stanje nacije mi je najbolje odslikao susret sa Raifom, mojim starim poznanikom. Nakon kraćeg i srdačnog razgovora upita on mene: "Reci mi molim te, ovo kada dođeš na odmor, da li ti zasmeta ovaj naš hal, smeta li ti ova gužva, haos na ulicama, brza vožnja, nepropisno parkiranje, pljuvačke po ulicama, razbacano smeće, opšta nekultura...?"
„Prijatelju dragi, pitanje ti je dobro ali ti je adresa pogrešna". On se malo zbuni a ja nastavih: "Pa valjda bih to trebao ja pitati tebe a ne ti mene. Ti si taj koji ovdje živi, koji se svakodnevno suočava sa time. Ja ću nekako izdržati, tu sam svega heftu-dvije. Ali, kako ćeš ti?"
Gleda me on očigledno iznenađen protivpitanjem. Nakon kraće pauze procijedi: "Bogomi si u pravu."
Odavno sam to primjetio, većina nije spremna da se sebi umiješa u život. Obični statisti u filmu kojeg drugi režiraju.
Kažu da je sloboda uvjet za vjeru, vjera uvjet za etiku a etika uvjet za korisnu politiku. Znači, loša politika je zbog nedostatka etike. Etike nema jer je vjera površna i licemjerna a ona je takva jer fali slobode. Danas ne možeš ni lajk ostaviti na komentar a da to ne bude registrovano.
Prije par sedmica sam u svom rodnom gradu sreo dvojicu sjajnih momaka. Nisam odolio a da ne upitam i sebe i njih, kako je moguće da mi imamo ne mali broj sjajnih pojedinaca a tako lošu zajednicu? Kako je moguće da je pored dva univerziteta toliki stepen funkcionalne nepismenosti? Kako je moguće da je pored tolikih vjerskih zajednica, džamija i crkava toliko licemjerje? Kako je moguće cijelu jednu zajednicu do te mjere "opsihriti" da su svoju slobodu te kvalitet svog života i života svoje djece podredili ćejfu raznoranih vjersko-političkih gurua?
Definitivno, i to se više ne može sakriti, politički akteri nisu na nivou potreba građana. Odsustvo znanja i odsustvo normativne kulture i institucionalne svijesti "krasi" ogromnu većinu njih. Politika se doživljava kao zanat a ne kao misija. Politika je prilika da se zaradi, da se familija uhljebi, da se djeca obezbijede. Nacionalni i vjerski narativi su potisnuli građansku svijest a identitetska i po važnosti sekundarna pitanja ne ostavljaju prostora za ona egzistencijalna. A građani nisu samo objekt takve igre, oni su velikim dijelom i saučesnici. Ne samo zbog svoje pasivnosti koju smo vidjeli kroz primjer Raifovog pitanja. Već i zbog trgovine svojom sudbinom. Kažu, jedan glas na izborima košta 20 eura. Kažu da ta trgovina cvjeta. I da to skoro sve partije nude. Pa zar to nije moralni i civilizacijski sunovrat kosmičkih razmjera?
Ako neko misli da ja ovdje govorim o potrebi promjene vlasti, vara se. Dotle još nismo došli. Govorim o potrebi promjene svijesti. Vlast se može promijeniti ali prava i korisna promjena vlasti može biti samo nakon promjene svijesti. Ako se to ne desi, onda će sjahati Murto a uzjahat će Kurto. Zar nakon tridesetogodišnjeg postokomunističkog perioda ima neke sumnje u to? Mi mo se pretvorili u predpolitičko društvo.
A o kakvoj svijesti govorim? O svijesti slobodnog čovjeka.
U svojoj knjizi „Psihologija obespravljenih“, sjajni brazilski filozof Paulo Freire objašnjava da su ljudi bića prakse a da su životinje bića puke aktivnosti. Životinje ne razmatraju svijet, one su uronjene u njega. Međutim, ljudi izranjanju iz svijeta, promatraju ga objektivno i tako ga razumiju i preoblikuju svojim radom. To je praksa, to je preobražavanje svijeta. To se ne može svesti na verbalizam i aktivizam. Freire mi je bolje objasnio kur'anski ajet "Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni" od bilo kojeg mufessira.
Ono što me je posebno dotaklo u ovoj knjizi je govor o vođama i potlačenima. Sa posebnim akcentom na vođe revolucije. U našem slučaju, vođe opozicije.
„Ako istinska predanost ljudima, što uključuje mijenjanje stvarnosti koja ih tlači, zahtijeva teoriju promjene, ta teorija ne smije zaboraviti dodijeliti ljudima temeljnu ulogu u procesu te promjene. Vođe ne mogu obespravljene tretirati kao pûke aktiviste kojima se oduzima mogućnost razmišljanja i dopušta samo iluzija djelovanja, dok zapravo njima i dalje manipuliraju - u ovom slučaju oni koji bi trebali biti neprijatelji manipulacija."
Zanimljivo mi je bilo mišljenje jednog bliskog mi i iskrenog prijatelja o nedavnim izborima u Novom Pazaru. Rekao mi je: „Znam da ni opozicija nije ništa bolja ali je nužna promjena vlasti, jednostavno da se desi bilo kakva promjena, da se malo provjetri."
Da li je baš tako? Hoće li biti bolje ako Kurto i Murto zamijene mjesta? Freire sumnja: "Revolucionarne vođe koje ne djeluju dijaloški u svom odnosu s ljudima ili su zadržali karakteristike dominatora, odnosno potpuno krivo shvaćaju svoju ulogu i zatvorenici su vlastitog sektaštva, nisu revolucionarne. Mogu čak i doći na vlast, no vrijednost revolucije nastale antidijaloškim djelovanjem vrlo je upitna."
Da li vi primjećujete razliku u odnosu vođa prema svojim podanicima, sljedbenicima i simpatizerima kod vlasti i opozicije u Novom Pazaru i Sandžaku? Ja ne.
Šta mi je cilj? Pokušavam fokus sa odnosa vlast-opozicija prebaciti na odnos građani-politika. Jer, svaka politička partija po svojoj prirodi nužno predstavlja potencijalnu opasnost po građane. Što je pozicija partije veća to je i opasnost veća. Živim za dan kada će moji sugrađani prestati navijati, kada će početi kritički promišljati i birati. I prema političarima imati odnos kakvog je imao britanski građanin Michael Fagan, kada je svom političkom predstavniku, članu Konzervativne partije rekao: "Nije Margaret Thacher tvoj šef, ja sam tvoj šef, ja sam ti dao glas i meni polažeš račune!" Koliko je Fagan bio svjestan svoje građanske uloge i koliko je bio uporan u odbijanju da se pomiri sa manipulacijama političara govori i događaj po kojem će ostati zapisan u historiji. U nemoći da promijeni stvari odlučio je da se i pored jakog obezbjeđenja Buckinghamske palače ušunja u spavaću sobu kraljice Elizabeth II gdje ju je probudio i izjadao se na stanje u državi.
Prema političarima i prema vlasti nema emocija. To je opasno. Ima samo kritičko propitivanje njihovog rada. Samo konkretni rezultati. Samo ono što se može izmjeriti. Bajkama kao što su "Evropski Novi Pazar", "Čuvari Sandžaka" i "Emanet" mogu se uspavljivati djeca ali ne i narod. Narodu se mora obezbijediti život dostojan čovjeka. A to znači sloboda, radna mjesta, kvalitetno zdravstvo i obrazovanje, riješena komunalna pitanja, zdrava životna sredina, mir i stabilnost. To nije nikakav luksuz, to je crvena linija. Ispod toga i mimo toga sve je opaka manipulacija. (Tekst je preuzet sa portala Free media)
Autor teksta: Midhat Hajrović, dipl. maš. inženjer
nastanjen u Njemačkoj
