U Gazi niko ne popušta. Izrael nastavlja rat do istrebljenja posljednjeg Palestinca. Prije toga cionistička država je preduzima korake kojim želi promijeniti status quo na svetim mjestima u Jerusalemu, što izaziva zabrinutost u arapskom islamskom svijetu i prijeti širenju sukoba. Jordan, koji ima diplomatske odnose s Izraelom od 1994. godine je već obznanio da bi raseljavanje Palestinaca i promjena stausa quo svetih mjesta „smatrao egzistencijalnom prijetnjom za ovu državu“. Izrael ovo čini uz podršku SAD koje su u vrijeme predsjednika Donalda Trumpa 2018. premjestili ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem, što je bio indirektan poziv zemljama koje slijede politiku Washingtona ili su na bilo koji način zavisne od Amerike da učine isto. Amerikance su slijedili Gvatemala i Honduras iz Latinske Amerike, Srbija i Kosovo iz Evrope, dok su zemlje članice Evropske unije zadržali svoje sjedište u Tel Avivu u skladu sa rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 478 iz 1980. godine, prema kojoj se mora naći rješenje za status Jerusalema kao buduće prijestolnice obje države, Palestine i Izraela. Svjedoci smo da svako malo ultraortodoksne jevrejske grupe upadaju u prostor džamije Al Aksa na Brdu hrama u Jerusalemu i skrnave je, a 1969. godine je zabilježen pokušaj njenog paljenja. Nemamo prostora za dalje širenje ove teme, možda nekom drugom prilikom. Šta želim da kažem?

Da je događajima u Gazi, koja je odvojena od Zapadne obale i istočnog Jerusalema, kao glavnog grada (okupiran), potpuno obezvrijeđen Sporazum iz Osla, koji su u Washingtonu (13. 9. 1993.) potpisali u ime Palestinaca Yasser Arafat i izraelski premijer Yitzhak Rabin. Potpisivanju je svjedočio američki predsjednik Bill Clinton. Ovaj sporazum vrlo je negativno ocjenjivan od izraelskog premijera Benjamina Netanyahua kao i drugih ultraortodoksnih Jevreja. No, čini se da je napad Hamasa na Izrael 7. oktobra itekako dobro došao izraelskom premijeru iz najmanje dva razloga. Prvi, skrenuta je pažnja sa korupcionaških afera u kojoj je glavni lik bio upravo on, a drugo Hamasov napad je definitivno pokopa sporazum iz Osla koji je predviđao stvaranje palestinske države kojoj se on snažno protivio, dajući podstrek izraelskim doseljenici da nastave otimati palestinsku zemlju, paliti palestinske maslinjake, jednom riječju završavati proces potpunog istjerivanja Palestinaca sa Zapadne obale. U isto vrijeme slaba palestinska vlast pod predsjedanjem Mahmuda Abasa, koja je uz to ogrezla u korupciji, nije bila kadra suprotstaviti se ovoj cionističkoj tiraniji.

Varšavski ustanak i Gaza danas
Sve podsjeća na Varšavski geto koji se dogodio Židovima za vrijeme nacističke strahovlade ranih četrdestih godina prošlog vijeka. Ovo geto su Nijemci zamislili kao privremeno mjesto za Židove na njihovom putu ka logorima smrti odnosno „konačnom rješenju“. Kada su 19. aprila 1943. u njega ušli SS-ovci da bi deportirali preostale žitelje varšavskog geta, bili su potpuno iznenađeni jer niko nije očekivao da će iscrpljeni Židovi pružiti tako žestok, masovan i organizirani otpor. Odlučili su da je bolje umrijeti nego dopustiti ropsko poniženje kojem su dotad bili izloženi. U getu je došlo do velikog ustanka. Bio je to jedini organizirani i masovni otpor Židova njemačkom holokaustu. Ima nešto što povezuje događaje, sudbine i stradanja i Jevreja i Palestinaca. Izraelci koji su nakon toliko godina traganja za slobodom dobili svoju državu 1948. godine, danas kao da boluju od „štoklholmskog sindroma“, kao da su se emocionalno povezali i identifikovali sa svojim agresorom i dželatom koji je pobio 6 miliona Jevreja. Nekadašnja žrtva se pretvorila u nasilnika, koja sada progoni svoju žrtvu (Palestince) istim nacističkim metodama i traži da genocid koji svakodnevno čini podržava cijeli svijet. Žrtva se pretvorila u tiranina najgore vrste i preuzela njegove metode. Samo što još nisu upotrijebili gasne komore. Nekadašnji veliki stradalnici proizveli su tako užasnu humanitarnu katastrofu od blizu 25 000 ubijenih ljudi od kojih su 2/3 žene i djeca, a 60 000 je ranjeno i nalazi se u improviziranim bolnicama koje Izraelci stalno granatiraju i raketiraju, i da ne govorim o 70 posto uništenog stambenog fonda koji je zbrisan sa lica zemlje. Njemački Drezden je u II svjetskom ratu teško bombardiran od strane savezničke avijacije. Za dvije godine neprekidnog bombardiranja 80% grada je do temelja uništeno a 25 000 ljudi je poginulo. Drezden je bio potpuno uništen grad, ali je „mila majka“ u odnosu na današnju Gazu. U ovom gradu, heroju palestinskog otpora, za tri mjeseca je ubijeno više ljudi nego za dvije godine bombardiranja Drezdena. Historija se ponavlja, sa okruglim brojevima i u tome postoje neki znakovi. Nakon ustanka u Varšavskom getu 1943. u kojem su nacistima otpor pružali poljski Jevreji, 80 godina poslije dogodio se ustanak ali sada protiv židovske armade u Gazi. Ona ubija sve redom, i mlado i staro. Ovdje pod otvorenim nebom sabijeno je više od 2 miliona Palestinaca (prenapućenost je ogromna, 3800 stanovnika/km2), koji žive u nemogućim uslovima, ništa boljim od onih u Varšavskom getu 1943. godine. Izraelci osim što ubijaju civile, ne dopuštaju humanitarnim konvojima da donesu pomoć u hrani, vodi i lijekovima, uništavaju bolnice, ne daju struju, zatrpavaju izvore pitke vode... jednom riječju gase život. Izraelska vlast koja je preuzela nacistički model upravljanja, pregovara ovih dana sa nekim afričkim državama da prime Palestince iz Gaze u okviru "dobrovoljne" emigracije, kojoj se „protive“ Amerikanci i Evropljani. Cilj Izraela je da promijeni etničku sliku Gaze kroz raseljavanje domicilnih Palestinaca i naseljavanje stanovnika jevrejske države. Pošto su tuženi u Hagu pred Međunarodnim sudom pravde uvrijeđeno su kazali su da su optužbe za genocid predstavljaju „licemjerni napad“. Skrivaju se iza poznate floskule (na koju se hvata javno mnjenje u svijetu još emocionalno osjetljivo na zločine koji su učinjeni Židovima), da je to „po volji onih kojih su došli da počine još jedan holokaust protiv Jevreja“. Presuda još nije donijeta a Netanyahu je već rekao da se Izrael neće povinovati Međunarodnom sudu pravde na kojem je optužen za genocid i „niko nas neće zaustaviti ‒ ni Hag, ni osovina zla niti bilo ko drugi“. Osovina zla su Iran, ali i sve zemlje svijeta koje ne misle kao Izrael. U jednoj, pak, anketi stanovnici židovske države, njih 74%, više nisu za rješenja o dvije države, nego za dobrovoljno preseljenje Palestinaca u druge zemlje“, što potvrđuje da su pod djejstvom ratne propagande. Kada bi se dakle pitali cionisti to bi tako izgledalo, a pošto se ne pitaju, jer tamo traje ogorčeni otpor protiv okupacije, treba oslušnuti šta kažu Palestinci. U najkraćem, Gaza se pokrenula, a prema njihovom zvaničnom izvoru „bitka u Gazi je kritična tačka u historiji palestinskog naroda i ummeta“ i da su borci Pokreta otpora zadali Izraelcima velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Ali, čini se, da je najvažnije postignuće oružane borbe „isklesani“ palestinski borac, koji se je izdigao hrabro i odlučno u odbrani svoje zemlje. To je, ipak, najsnažnije oružje u ovoj borbi Davida i Golijata. Ona očito neće biti onakvom kakvu je zamislio ministar odbrane Galant, koji suočen sa opasnošću od prevelikog umora vojnika šalje 36. diviziju na oporavak u Izrael. Na ovaj „bijeg“ vojske iz Gaze reagirao je drugi član vladinog kabineta ministar Itmar Ben Gvir, što već jasno ukazuje da postoje napetosti u Vladi odnosno odbrambenog sistema u odnosu na prisustvo Izraela nakon rata u Gazi (pod pretpostavkom da je vojno i osvoji). Ali, to je na dugu štapu. Jer, narod koji se bori za slobodu kadar je pobijediti i najveću silu na planeti. Uostalom, zar to nisu potvrdili borci slavne Armije RBiH koji su se potpuno nenaoružani digli protiv jugoagresije i pobijedili u neravnopravnoj bici.

Prošlo je 100 dana, a Pokret otpora nije uništen. Postavlja se logično pitanje ‒ šta je postigao Izrael u proteklih 100 dana?

I pored zastrašujuće vojne tehnike s kojom je sijao samo smrt, Izrael nije uspio uništiti život niti demotivirati ljude da se bore za slobodu bez obzira na cijenu koju plaćaju za to. Ako Izraelci u bilans pobjeda računaju porušene gradove, bolnice, vjerske i kulturno-historijske objekte, zatrpane izvore pitke vode, potvrdit ćemo ‒ sve su uništili, osim želje naroda za slobodom koja se ničim više ne da ubiti. Izraelci su se predstavili kao moderni varvari, mnogo stravičniji od nacista, ljudskih hijena, koje su u „konačnom rješenju“ umorili njihove očeve i majke u II svjetskom ratu. Vrijeme je da se političari i okupatorska vojska „dozovu pameti“, jer nema šanse da se narod koji se digao na ustanak više ikada vrati u geto u kojem je preživljavao punih 75 godina bez osnovnih ljudskih prava.