Kenija na ekvadoru, Najrobi u savani
Naša afrićka ekspedicija zapoćela je u Najrobiju, glavnom gradu Kenije u organizaciji Globtrackera, avanturističko turističkog društva iz Vršca i agencije iz Crne Gore. Kenija je republika sa 53 miliona stanovnika, većinski hrišćana i manjinski muslimana, sa 42 plemena koji pored svojih jezika u školi uče Swahili i engleski. Njen predsjednik William Ruto išao je bos u školu sve do svoje 15 godine, kada je dobio prve cipele, i na neki način ovaj njegov biografski podatak kojeg se ne stidi već se njime ponosi, pokazuje i napredak Kenije koji ostvaruje od oslobođenja od kolonijalizma do danas. Kad razgovarate sa starijim Kenijcima reći će vam da znaju za Jugoslaviju, Tita i Pokret nesvrstanih koji je značajno doprinosio njihovoj borbi za slobodu, a kad razgovarate sa mlađima reći će vam da znaju za Đokovića i Srbiju, tamo negdje…

U Najrobiju smo proveli tri čarobna dana. Nakon razgledanja starog i novog djela grada i veličanstvenog pogleda sa vrha modernog komercijalnog centra na ogromnu savanu koja ga okružuje, bogatog Nacionalnog muzeja, i Kibere, najvećeg afričkog slama, najsiromašnijeg predgrađa gdje ljudi žive bez struje i vode, na dolar dnevno, svi smo zaćutali postiđeni tolikom nedozvoljenom mizerijom, i što, makar i u prolazu prisustvujemo njihovoj teškoj borbi za opstanak. A ljudi lijepi, dječica vesela i radoznala kao i svugdje, mašu nam, smiju se.

Selena sa djecom i Baobab drvo

Naš vozač i lokalni vodič Stenli, kojeg zbog brze ali sigurne vožnje prozvasmo Fanđo, kaže nam da je sa roditeljima i devetoro braće i sestara, čitav jedan fudbalski tim, do skoro živio u slamu, i da svi ti ljudi tamo žele da pošteno rade i žive od svog rada, ali da, na žalost, još nema dovoljno poslova koji bi ih izvukli iz siromaštva. ‘Sve ove puteve kojima sada vozimo, izgradili su nam Kinezi, kao i druge infrastrukturne objekte. Autobusi u kojima se vozimo takođe su kineske proizvodnje, do prije desetak godina većina nije imala ni vode ni struje’, nastavlja naš afrički Fanđo dok vješto zaobilazi rupe i lokve na manjim sporednim putevima, a svu raskoš svoje vozačke vještine dostiže u savani na safariju kad preko polja i livada zavlači nas avanturistički džip u skrivena skloništa divljih životinja kojima smo došli u posjetu. Pričamo o nedavnom sve afričkom samitu na kome su afrički lideri izrazili negodovnje zbog visokih kamatnih stopa koje Međunarodni moneterni fond na njima primjenjuje ‘zbog tobožnje nesigurnosti investicija’, zadržavajući ih na taj način u vrzinom kolu i tzv. dužničkom ropstvu, pri tom zagovarajući Ujedinjene države Afrike, inače originalnu Gadafijevu ideju zbog čega su ga i ubili.

Sirotište slonova i Rothchilds centar za zirafe
Na obroncima Najrobija, u nacionalnom parku, nalazi se Sirotište slonova u kojem su smještena 44 slončića raznih godišta i još toliko nosorogčića iz cijele Kenije. Njima su u krivolovu ubijene majke, ili su pak sami zalutali u divljinu u kojoj ni dan dva ne bi mogli sami da prežive. Nakon što ih vrate u život, izliječe od povreda i dehidracije, nahrane i podignu do puberteta, puštaju ih ponovo u divljinu u savanu kad dostignu zrelost za samostalan život u opasnoj sredini iz koje su i potekli. Njih opslužuje veliki broj ljudi koji stanuju u kućicama koje ga okružuju, izdržava se iz fonda Davida Sheldricka, ljubitelja životinja i filantropa. A troškovi su poveliki, jer slončićima treba dnevno svakom po 10 litara mlijeka, pored svih ostalih troškova.
University of Washington u Sietlu, zahvaljujući Internacionalnom fondu za pomoć životinjama, uzima uzorke od 40 slonovskih krda iz ove erije, pa su tako 2020. naučnici analizirali u laboratorijama DNA na osnovu čega ponekad mogu da pronađu i majku i bebu i da ih ponovo spoje. (DNA matching tehnologija).

Sirotište slonova

Inače, afričke sloniće i lavice u laktoznom period hoće i mogu da prihvate zalutalu siročad i krdo ih prihvata kao svoje. Naučnici smatraju da 20 posto krda uzimaju ‘non relatives’ u familiju. Uživali smo u veseloj igri slončića, a ubrzo i u obližnjem žirafištu, gdje su nam žirafe jele iz ruku specijalno pripremljenu hranu, a one najzahvalnije počastile su nas i poljupcima, istina krišom, da ne vide čuvari. Raj za dječicu!

Druženje sa afričkim ženama u salonu za masažu i frizerskom salonu
Uveče idem na masažu na terasi našeg hotela i pričam sa maserkom, ženom srednjih godina sa dvoje male djece čiji muž radi kao barista u obližnjem talijanskom hotelu. Kaže da solidno žive pa to malo popravlja jutrošnju otužnu sliku iz slama i šire okoline našeg hotela gdje se takođe vide gomile smeća, djeca bez cipela, i trošne udzerice

Safari u Masai Mari, do granice sa Serengeti nacionalnim parkom i rijeke Mare, noćenje u šatorima eco kampa Miti Mingi sa majmunima po okolnim agacijama
Jos od Hemingvejevih ‘Snegova Kilimandzara’, maštam da posjetim Kilimandzaro i doživim safari u savani i vidim izbliza njegove lavove iz priče. San mi se ostvario. Terenskim vozilima, sa iskusnim licenciranim šoferima, lokalnim vodičima i našim Globetracker ekspert vodičem Ivanom Percobićem, polazimo na ovu dvodnevnu veliku avanturu ka jugozapadu Afrike, u najpoznatijem rezervatu na svijetu, carstvu koje dijele afričke zvijeri i ostala divljač sa Masai ratnicima, gdje vladaju surovi zakoni divljine, i borba za život koja nikada ne prestaje. Tu smo vidjeli sve divlje životinje sa ovih prostora u prirodnom okruženju, lavove, zebre, slonove, nosoroge, antilope, hijene, lešinare, preko 40 vrsta. Uzbuđeni, ne znamo šta prije da slikamo, sve nam iskače pred očima, ima Boga mi i straha kad se približimo nekoj jakoj lavici u punoj snazi, pa pomislim: neće valjda…


A životinje nas ne primjećuju, savana ključa. Šire se divni mirisi trava, ima i poljskog cvijeća, čuju se razni zvukovi životinja, crvrkut ptica, šum žbunja, sve je tako nestvarno kao da smo ušli u neki holivudski film. Jutarnji safari još je dramatičniji. Gledamo uživo lov predatora koji su aktivni u zoru, u rijeci Mari na kenijsko-tanzanijskoj granici frkću nilski konji, dok se krokodili sunčaju na blatnjavoj obali.

Nakon safarija odlazimo u lokalno selo Masai ratnika koji nam plešu, žene prodaju rukotvorine, a djeca disciplinovano čekaju na slatkiše koje smo im ponijeli na dar. Škola im je u blizini, pohađaju je i dječaci i djevojčice, a nakon škole dječaci čuvaju krave koje su im mjera bogatstva, njima kupuju žene i trampe za sve što im je potrebno. Žene su prelijepe, svi visoki i vitki, Masai nam pokazuju kako pale vatru, objašnjavaju koliko daleko žene idu po vodu, da im je potrebno 10 do 20 krava da kupe ženu, inače su poligami pa mogu da imaju i više žena ukoliko ih mogu izdržavati, a onaj ko najviše može da skoči u vis, dobija i najbolje devojke. To su momci na cijeni. Jedan mangup Masaja, kaže mi šeretski u prolazu da bi za mene dao i svih 20 krava i pride tanker vode, što je izgleda najveća cijena, jer Masai ratnici iako sami vitki i tanki vole stamene i pojake žene koje će im roditi brdo djece. Umirem od smijeha, to mi je do sada najveći kompliment koji sam dobila, a ja taman bila riješila pod hitno na dijetu…
Iz Kenije je porijeklom i američki ex predsjednik Obama, ‘to je ta konstrukcija tijela’, kaže Drago, dok se prisjećamo njegovog 50 rođendana kome smo imali čast da prisustvujemo u Čikagu. Svijet se povezao, postao je manji. Naročito sa pametnim telefonima koje i Masai imaju.

Promjena klime utiče na životinje i biljke u savani
Najib Balala, iz kenijskog Wildlife and Tourisam za BBC izjavljuje da promena klime, zagrijevanje planete uz velike suše, ubija 20 puta više slonova nego krivolovci, objašnjava da je slonovima potrebno 12 galona vode koju moraju da piju svaka dva tri dana da bi preživjeli.
Kenija prolazi kroz ekstremno suh period opasan za ljude i životinje, tako je pronađeno 179 mrtvih slonova, pa afrički slonovi iz Savane već spadaju u ugroženu vrstu, kao i neke druge životinje.

Ujedinjena Republika Tanzanija, Moshi, Kilimandzaro
Put nastavljamo u susjednu državu Tanzaniju, najsigurniju i politički najstabilniju afričku državu sa 62 miliona stanovnika, 120 plemena i skoro toliko jezika. I ovdje je svahili zvaničan jezik, uz arapski i engleski se uči u školi. Tanzanijci žive od turizma 25 %, agriculture 25%, 4 % od rudarenja tanzanita i dijamanata, potom od drvne industrije, transporta. Srećom, školovanje je obavezno pa imaju 80% pismenih, ali je zbog socijalnog raslojavanja, svako 3 dijete neuhranjeno. U parlamentu je zagarantovanih 30 % ženskih mandata, žene su potpuno ravnopravne, zemlja je većinski muslimanska i ima od 2021. prvu ženu predsjednicu Mama (na swahiliju gospođa), Samiju Suluhu Hassan, koju je bivši predsjednik John Magufuli izabrao za svoju zamjenicu, vice predsjednicu. Za vrijeme korone nije zatvarao zemlju i nije priznavao opasnost od korone, ali je ironijom sudbine dobio virus i umro, a po tanzanijskom ustavu naslijedila ga je vice predsjednica. To je ujedno bilo i vrijeme kada su preko Globtrackera počele dolaziti brojne grupe turista iz Srbije i okruženja na Zanzibar i pretvorile ga u omiljenu u destinaciju.

Baobab, afričko drvo života
Zbog promjene klime u 21 veku se i drvo baobaba suši i umire. Plodovi su mu antioksidanti, ima u sebi kalija, vitamina A, magnezija, željeza, prije ih je bilo nekoliko hiljada, sad se taj broj drastično smanjuje. Tako je već 9 od 13 afričkih baobaba nakon što su živjeli više od hiljadu godina izumrli.
Prvi put sam za ovo čudesno drvo života Baobab, ili ‘biljku čuda’ kako je zovu, pročitala u ‘Malom princu’ autobiografskoj noveli Antoana de Sent Egziperija, knjizi dobro poznatoj djeci cijelog svijeta. Još ga zovu ‘naopako drvo; zbog njegovih neobičnih krošnji. I životinje i biljke piju njegovu vodu jer u svoje ogromno deblo mogu da tankerisu i do 140.000 litara koje akumuliraju u kisnom period, baš kao i kamile. Ime mu potiče iz arapskog jezika, i živi u vrućim i suhim djelovima Južne Afrike gdje su slonovi, nososrozi. Žedni slonovi često skidaju koru i drvo baobabe da bi došli do vode, da bi preživjeli vrućine i sparine savane u tropima

Moshi, gradić u podnožju Kilimandžara
U Moshiju odlazim u frizerski salon da mi žene ispletu kikice u afričkom stilu, a i malo da se popričamo, da čujem slušaju li ih muževi i djeca, i kako se snalaze u životu. Tih sat i po provele smo u smijehu i šalama kao da se znamo godinama. Divne, lijepe, pametne i vrijedne žene Tanzanije i Kenije.
Od Nairobija do Moshija putujemo autobusom 8 sati kroz autentična sela kao da stoje u vremenu, prolaze plantaže ananasa, baobabi tu i tamo, vidi se blješteći i veličanstveni Kilimandžaro koji nas veselo prati i svijetli.


U Kikuletetwa hot springsu, skrivenoj oazi u džungli se kupamo u kristalno čistoj rijeci a naši momci skaču sa lijana u konkurenciji sa lokalnim mladićima, i Boga mi ne posustaju. Sutradan pješačimo kroz sela i divljinu do prvih vrata planine Kilimandžaro.

Kilimandžaro, svjetska afrička ljepotica
Kilima znači planina na swahiliju, a njaro svjetleća bjelinać
I stvarno gdje god da pogledamo na Kilimandžaro svjetli ta njegova magična očaravajuća bjelina sniježnog vrha na koji se popeo i naš vodič Ivan sa koleginicom Dijanom, na 5900 metara i slikao sa našim regionalnim zastavama, pa se tako na ovaj način našla naša bivša Jugoslavija na vrhu Kilimandžara, baš kao i u ovim ekspedicijama Globtrackera, jer naših ima bukvalno iz svih sadašnjih samostalnih država od Slovenije do Makedonije. Sljedeća ekspedicija na vrh Kilimandžara biće na ljeto, pa već zamišljem brata i snahu među njenim učesnicima kako bi ostvarili san za koji se već dugo spremaju planinareći po američkim i evropskim vrletima.

Zanzibar, poluautomna oblast Tanzanije, ostrvo Jugoslovena
Zanzibar sa oko 2 miliona stanovnika predstavlja raj na zemlji. Prelijepo ostrvo u Indijskom okeanu sa palmama kokosa, voćem, cvijećem, bogatom ponudom plodova mora i iznad svega, toplim i ljubaznim ljudima.
Odlazimo u obilazak Ston town, glavnog i jedinog grada na Zanzibaru, hodamo njegovim vijugavim i uskim uličicama, ima dosta kuca arapske arhitekture i podseca me na alzirsku kazbu, staro jezgra grada. Isti je kao pre 200 godina, lijep i bučan, nekako veseo. A do prije samo 100 godina tu je bila najveća pijaca robova na koju su dovođeni iz čitave Afrike, a potom transportovani po svijetu. Zadržavamo se u Muzeju robova koji dokumentuje sramnu istoriju robovlasništva i bijelih ljudi koji su se na njihovoj nesreći obogatili na zapadu i Karibima. Radili su po njihovim rudnicima, galijama, plantazama šećerne trske, ubijali su ih i maltretirali stotinama godina. Neka je sramota bijelog covjeka dovijeka.

Preko puta je rodna kuća Fredija Merkurija iz čuvene grupe Kvins koji je tu živio jedno vrijeme jer mu je otac bio glavni računovođa kod tadašnjeg sultana u palači koja i danas, iako oronula, pokazuje nekadašnju ljepotu i moć.
I kako je to lijepo napisao nas vodič Ivan iz Globtrackera, ‘Od početka do kraja ova avantura vas neće ostaviti ravnodušnim, Afrika će se podvući pod vašu kožu i sigurno ćete joj se opet vratiti. Tačno, sve što je rekao i sami smo doživjeli, samo još da dodamo: Dođite na Zanzibar, pronađite omiljenu plažu Paje, Jambiani, Kendwa, Nungwi, Dongwe, Pingwe i čuveni Rock restoran na stijeni, lagunu sa dz+đinovskim morskim zvijezdama, otiđite na turu začina sa degustacijom voća, pogledajte čuveni Maasai show, ne propustite gradsku i seosku turu sa posjetom dječjem sirotištu, lokalnoj školi…
I zato, ‘zatvorite laptop i ponesite japanke,’ kako to lijepo piše na velikom bilbordu super modernog novog aerodroma u Zanzibar Citiju. I obavezno, da ne zaboravim knjigu Zanzibarskog Nobelovca iz 2021. Abdulrazak Gurmaha, ‘Paradise’, ili ‘After lives’ u njima piše o uticaju kolonijalizma na identitet Zanzibaraca, i mnogo toga još što će nam na literaran i umjetnički način približiti ovu zemlju i njene divne ljude.

Foto: Dragoljub Batar