Američko-britanska vojna akcija u Jemenu koja je započela na početku druge dekade januara 2024. godine, imala je osvetnički karakter kao i da odvrati pokret Ansar Allah od napada na međunarodne brodove u Crvenom moru koji su povezani sa Izraelom. Američko-britanska vojna akcija je uslijedila avionima, iz podmornica i ratnih brodova. Obje zemlje opisale su svoje napade kao nužne za zaštitu globalnog brodarstva u Crvenom moru. Napadnuto je nekoliko gradova odnosno vojnih kapaciteta u Sani, Taizu, Hodeidi... Šta su ovim akcijama proizveli Amerikanci i Britanci?
Huti sada traže osvetu i rekli su da će je biti. Već danas britanska agencija za pomorske trgovinske operacije izvijestila je o novom teškom incidentu u blizini Adena. Američki teretni brod za rasuti teret M/V Gibraltar Eagle pogođen je balističkim projektilom a raketu su ispalili Huti. Njihova je deviza: „oko za oko, zub za zub“. Sada će uslijediti odgovor zapadne koalicije. Šta to dalje znači?
U mojim ranijim tekstovima dok još nije počeo sukob napisao sam da se ova koalicija, a prije svega Amerikanci „neće upuštati u rizik kopnenih djejstava, jer znaju da ne mogu ugušiti pokret Huta niti njihove napade na međunarodne brodove i siguran sam da će se uzdržati od radikalnih poteza (kopnenih akcija) jer ne žele ponavljanje Afganistana. Znaju za težak teren Jemena pa će se radije uzdržati od neke masivne akcije.“
Amerićlo-britanska akcija je bojkotirana od strane Italije i Španije, koje su odbile direktno uključivanje u ratna djejestva sa Hutima. Italijani su prednost dali „politici smirivanja“ dok su Španci kazali „da će snositi posljedice oni koji to rade“. Američko-britanska vojna akcija može se odvijati samo sa odstojanja, napadima raketama s mora ili napadima iz aviona za što su Britanci koristili lovce Typhoon. S obzirom na konfiguraciju teren je za kopnena djejstva pretežak, čak i za Amerikance. Sjever Jemena je planinski a voditi borbe u planinama je veliki izazov. Kakav ishod može biti dovoljno govore iskustva iz Afganistana iz kojeg su se trupe SAD navrat-nanos povukle 2021. godine. Istina za intervencionističke snage južni dio Jemena je mnogo pogodniji za ratovanje. Britanci imaju isksutva u tome jer su do 30. 11. 1967. bili kolonijalni gospodari Južnog Jemena, ali su se morali povući zbog sve većeg otpora koji su pružali oslobodilački pokreti NLF i FLOSY. U ovom slučaju za Zapad je važniji sjeverozapadni dio Jemena. Brodovi su u stalnoij opasnosti jer su na „puškomet“ od skrivenih položaja Huta koji se nalaze duž obale Crvenog mora. U tom kontekstu treba posmatrati napad Anglo-Amerikanaca na pomorsku bazu Hodeida.
U principu ovaj sukob je dio regionalne krize u koju su uključeni Izrael i Iran. Saudijska Arabija je u ratu sa Hutijima još od januara 2015. godine. Zna se, to nije nikakva tajna, da Islamska Republika Iran snabdijeva oružjem grupaciju Ansar Allah (šijitski Huti), koji sada smatraju da imaju jedinstvenu priliku da iskažu svoju panarabističku orijentaciju sa jasnom željom da ukažu na nemoral ostalih arapskih zemalja koje su predale Palestinu izraelskim zavojevačima.

Rat iz zemunica
Taktika Huta je da otvore vatru sa skrivenog položaja i odmah da se pritaje s vojnim „zemunicama“ koje je teško okriti. Osim toga u njihovom vojnom arsenalu su i lanseri koji su smješteni na kamionima, koji su poslije akcije hitno sklanjaju na drugo mjesto, tako da su pokreti raketnih sistema česti. Takva svojstva npr. imaju PZO raketni sisitemi Sayyad, što je u stvari kopija kineskog HQ-2. Napisao sam naprijed da sistemi koje koriste Huti nisu zapravo njihovi. Oni imaju iransko porijeklo, počev od krstarećih projektila Quds-2, što je kopija sovjetskih projektila Kh-55. Postavlja se pitanje što ne bi bila uredu iranska prodaja naoružanja Hutima u Jemenu ako u isto vrijeme Izraelu stiže američko oružje za ubijanje Palestinaca u Gazi i što je poodavno Tel Aviv teritorij cionističke države stavio pod kišobran „patriota“ (made in USA). U sferi nagađanja je da je cilj ango-američkog napada sistem Bavar-373 koji je Hutijima isporučio Iran. Grupacija Ansar Allah ima i protivbrodske projektile, sada da ne nabrojam koje, ali sve sa znakom „made in Iran“. Jer, nemoguće je da zemlja iz kruga 15 najnerazvijenih zemalja može osvojiti proizvodnju visokosofisticirane opreme. Osim toga, Huti su navikli na stalna bombardiranja od strane Saudijske Arabije. Ovakve napade režim u Sani već dugo trpi od moćne Kraljevine. Ovo Amerikanci svakako dobro znaju kao i za prilagođenu taktiku Huta za ratovanje raketnim sistemima koji su smješteni pod zemljom. Treba očekivati nastavak upotrebe krstarećih raketa niskog leta „tommahawk“, vođen GPS-om. Ovi projektili se mogu ispaljivati i sa brodova i sa podmornica. Riječ je o vrlo preciznim raketama koje su upotrijebljene prvi put u Pustinjskoj oluji 1991. godine protiv Sadamovih jedinica. Ali i tu postoje ograničenja. Jer, recimo, USS Florida (jedna od 4 podmornice) sa navođenim projektilom SSNG na nuklearni pogon (premda je riječ o velikoj podmornici u koju može stati 154 krstareće rakete „tommahawk“) ipak mora da napušta „bojno polje“ i vraćati se u luke po novu municiju. To vrijedi za ostala plovila, tako da mislim da će ostati sve na ovom nivou, premda ne treba zanemariti želju Irana da se sukob proširi ali pri tom da Teheran ne budu direktno upleten u sukob. Ovaj posao je ostavljen za njihove igrače - Hezbolah i Hute - dok se Hamas u Pojasu Gaze bori za preživljanje. I pored toga što je u proteklih 100 dana rata Izrael upotrijebio neviđenu silu (samo još nije nuklearnu bombu), daleko je od pobjede. Ovo stvara nelagodu ovoj bez sumnje terorističkoj državi koja se hvalila da ima jednu pod najboljih armija i obavještajnih službi na svijetu I, zaista, teško će izaći na kraj sa Hamasom koji je herojskim otporom izbrisao teroristički „portofolio“. Zasad sukob ostaje „ograničen“, zašto su Amerikanci i Zapad zainteresirani od samog početka. Njihova briga je da se rat ne razbukta širim prostorom Srednjeg istoka i tom kontekstu treba posmatrati shutle diplomatiju američkog šefa diplomatije Anthony Blinkena. Ovaj diplomata židovskih korijena kreće se za sve vrijeme sukoba od Jerusalema, Kaira, Dohe... u pokušajima da se požar obuzda i ne proširi na mreže saveznika, ponajprije Irana. Pri tome se kao potencijalna opasnost gleda na eventualni napad Hezbolaha na sjever Izraela i ostalih radikalanih grupa na Arapskom poluotoku, pa i Al Qaide, koja je prije nekoliko dana izvršila bombaški napad u Iranu. Vrlo je vjerovatno da se pokret Ansar Allah osjeća na neki način "osokoljenim" nakon napada SAD-a i Velike Britanije. Huti su povećali svoju popularnost i kod kuće i u muslimanskom svijetu. Osjećaju, bez sumnje, ogroman ponos, jer sada su u ratu sa SAD, najvećim protvnikom, koji važi za moćnog zaštitnika Izraela. Što se tiče vlada arapskih zemalja tu ne treba očekivati nikakakv otpor izraelskom genocidu u pojasu Gaze. Prije bi se moglo govoriti da postoji ljutnja zbog Hamasovog otpora agresiji, kojim se oteže već započeti proces otopljavanja odnosa sa Izraelom. Ako se nastave napadi Huta na brodove, Washington i London ovo neće moći da zanemare, jer bi se to moglo tumačiti kao njihov poraz. Ovo znači da će se sukob Amerike i Zapada sa Hutima, koji su jedini među Arapima stali uz bok sa Palestincima, biti nastavljen bez kopnene intervencije uz maksimalan trud da se izbjegnu žrtve među vojnicima na što je naročito osjetljiva američka javnost.