Prije dvadesetak dana javnosti sam predstavio tekst Hitler sa Bliskog istoka. Čak sam i pisao Netanyahuu u Jerusalem, kao nekadašnji savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića, pokušavajući da ga „vratim“ na pravi put. Ali, zločinac ostaje zločinac. S pravom ga nazivam mesarom iz Gaze, jer je tokom skoro tromjesečne kampanje uspio da pobije preko 20.000 Palestinaca. Svakodnevno čitamo o ratnim zločinima, neke zločince smo javno optužili i radujem se što smo bili prvi u svijetu koji smo jasno i nedvosmisleno kazali da se u Gazi traje ratni zločin protiv Palestinaca. Nazvalo sam to pravim imenom GENOCID, koji je po svojim posljedicama mnogo okrutniji nego slično protjerivanje i ubijanje stanovnika koji se dogodio 1948. u historiji poznat kao Nakba. Cilj Izraela je ne samo eliminacija revolucionarnog pokreta Hamas, koji očigledno nije teroristička organizacija, nego krilo koje se bori za slobodu palestinskog naroda. Sve suprotno od ratne propagande Zapadne Evrope i SAD.

I dok traje ispiranje svijesti kod miliona Evropljana od strane njihovih vlada i uvjeravanja javnosti kako Izrael ima legitimno pravo da se brani (a nastanio se na tuđoj zemlji, palestinskoj, još prije 75 godina), sve češće se čuju riječi osude stravičnog ratnog barbarstva koje provodi teroristička država Izrael. Ono po metodama ne zaostaje za fašističkim nedjelima koje je je vršio Hitlerov režim nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Nedostaje još samo upotreba plinskih komora po kojima su bili prepoznatljivi ratni zločini Nijemaca. Ali, sada se kao adovokati izraelskog fašizma javljaju njemački, evropski i američki zvaničnici koji trabunjaju o terorističkom činu Hamasa nad građanima jevrejske države 7. oktobra. Ovih dana me je usrećio govor irske zastupnice u Evropskom parlamentu Clare Daly u kojem je oslovila predsjednicu Evropske komisije Ursulu von der Leyen s "Madame Genocid / Frau Genocid“. Da me ne biste krivo razumjeli, ne kažem da je Ursula nacista, ali me ona svojom pozom i stavom o ratu protiv Palestine nedoljivo podsjeća na žene iz Lige njemačkih djevojaka ("Bund Deutscher Mädel"), koje je su bile angažirane u ženskom odjelu NSDAP-a (Nacionalsocijalistička partija). Elem, da se vratim hrabroj Irkinji s kojom sam započeo priču o Ursuli von der Leyen. Ona je kritizirala ovu Njemicu koja je među prvima posjetila Izraela nakon 7. oktobra (kao i predsjednik SAD Biden i premijer UK Rushi Sunak...) i u svojim izjavama objavila "bezuvjetnu podršku" Evropske unije Izraelu. Ovdje još jedanput spominjem hrabru ministricu španske vlade Ione Belarra, koja je na samom početku genocida u Gazi, zajedno sa mnom (nekadašnjim savjetnikom predsjednika Alije Izetbegovića) posredstvom Bošnjaka net. također osudila svjetske lidere zbog dvostrukih standarda, koji kršenja ljudskih prava u Ukrajini osuđuju a šute o žrtvama izraelske vlade.



Nedostaju još samo plinske komore
U rubrici OPTUŽUJEM (aludirajući na Émilea Zolu) na Bošnjacima net, možete je pročitati na ovom portalu, napisao sam da čovječanstvo mora izvesti Netanyahua i državu Izrael pred Međunarodni krivični sud zbog "ratnih zločina" i izvršenog genocida. U konkretnom slučaju moj zahtjev o pokretanju odgovornosti su prenijeli palestinski mediji. Naš beskompromisni stav iznijeli smo odmah na početku izraelske osvete na portalu Bosnjaci net. Iako je tada bilo „bogohulno“, radili so to po savjesti potpuno uvjereni u ispravnost takvog stava. Većina novinara bila je tada uzdržana ili na tragu zapadnih vlada o „pravu Izraela da se brani“. Ohrabruju stavovi južnoameričkih zemalja Čilea, Kolumbije i Bolivije da prekinu diplomatske odnose sa terorističkim Izraelom, koji pokušava lažima o navodnim zločinima Palestinaca tražiti od dotičnih vlada da „izričito osude terorističku organizaciju Hamas, koja je klala i otimala bebe, djecu, žene i starce“. Laži i difamacije ministarstva inostranih poslova Izraela o ubistvima nedužnih civila pokazala se netačnom, jer je utvrđeno iz nezavisnih izvora da su ubistva vlastitih građana izvršile dezorijentirana izraelska vojska. Predsjednik Kolumbije Gustavo Petro jasno je okvalificirao ovaj neviđeni teror Izraela kao genocid, rekavši da „oni to rade kako bi uklonili palestinski narod iz Gaze i preuzeli je”. U isto vrijeme izraelska propaganda i njeni zvaničnici, među kojima i šef diplomatije Eli Cohen, a posebno premijer Benjamin Netanyahu, najavili još snažnija bombardiranja Gaze. Govoreći za američki Wall Street Journal izraelski premijer koji će ostati upisan kao ubica hiljada palestinske djece i golorukog naroda, zatražio je „da se palestinsko civilno društvo transformira tako da njegovi ljudi podržavaju borbu protiv terorizma, a ne da ga finansiraju". Biva da postanu izdajnici ideje o slobodi, i da to prevedemo, da podrže Nedićev koncept iz okupirane Srbije o bespogovornom sluganstvu Trećem rajhu. Izraelci su sa riječi prešli na djela i nastavili neselektivna ubijanja gladnih i iscrpljenih ljudi koji neće da se predaju i pored neviđenog divljaštva zločinaca. Izrael traži „konačno rješenje“ palestinskog pitanja, kao onomad Nijemci za židovsko pitanje, koje je značilo smrt za 6 miliona Jevreja. Scena koja je zgrozila svijet a na koju je reagirao sasvim opravdano predsjednik Turske Recep Tayyib Erdogan odnosi se na izvođenje polugolih Palestinaca na stadion u Gazi. Poručio je da se potezi Netanyahua ne razlikuju od akcija Adolfa Hitlera, o čemu sam pisao nadugo i naširoko. Ovo nije bio prvi put da je Erdogan usporedio Izrael s nacističkom Njemačkom. Za ovu sadističku „akciju“ u izraelskim nacističkim logorima optužio je premijera Netanyahua, za kojeg je rekao „da će nas natjerati da čeznemo za Hitlerom“ i nisu li isti Netanyahuovi postupci kao i Hitlerovi? Ove scene ponižavanja ljudi, koje su latentno opasne po život, podsjetile su me na fašistička iživljavanja nad zatočenim Čileancima na stadionu u Santiagu u prvim satima diktature Augusto Pinochet Ugarte-a (Pinoče) u septembru 1973. godine. Tada su pučisti prebili i onda upucali pjevača, kompozitora i reditelja, autora pesme Venseremos ‒ Viktora Haru. Ipak, nisu ušutkali Čile, zemlju koju sam spominjao u ovom tekstu. U sramnnoj tišini sa političke scene je ipak nestao 1990. američki špijun Augusto Pinochet koji je vladao u Čileu na kostima svojih sunarodnika. Vidite, došla je sloboda u ovu latinoameričku zemlju, kao što će i u Gazu. Razlijegat će se pjesma otpora „Od rijeke do mora, Palestine, Palestine“. Kao što je danas postala svojinom hiljada ljudi širom svijeta, posebno potlačenih koji žude za slobodom.
Kakva je politička sudbina mesara iz Jerusalemu, o tome ćete saznati u narednim nastavcima na Bosnjacima net.

(Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića)